Ovaj tekst pišem zbog trenutnog naboja emocija prouzrokovanih globalnom igrom koju zovemo nogomet, a koja, htjeli mi to ili ne ima golem utjecaj na naše živote. Netko će sada reći, ja uopće ne gledam taj nogomet, što znači da je nadišao IGRU, a što je zapravo još veća zabluda jer igra je prisutna u svakom aspektu našeg života, to jest u svemu gdje čovjek nastoji biti bolji i uspješniji. Kada samu igru pretvorimo u natjecanje to znači da postoji organizacijska struktura koja ima svoj cilj, a taj cilj nikada nije sama ljepota igre, nego sve ono drugo zbog čega se igra organizira. No, to je tek jedna strana, ona koju nazivamo negativnom. Međutim kao što znamo, ako postoji nešto ‘negativno’ to znači da se nasuprot tome nalazi ono što zovemo ‘pozitivno’. Idemo sada pokušati pronaći, i hladne glave sagledati to dvoje unutar ovog svjetskog prvenstva u nogometu, koje je zaludilo cijeli svijet.
Kada igru pomiješamo sa natjecanjem, to znači da imamo ishod u kojem netko gubi a netko pobjeđuje, i to je nešto što svaki sudionik u igri mora znati prihvatiti. U današnjem svijetu igra bez natjecanja nažalost gotovo da više i ne postoji, pa čak niti među djecom koju od malena učimo da se natječu umjesto da se igraju. To je nešto što smo svi mi zajedno stvorili, a sad pod kojim okolnostima i zašto, to je neka druga, vrlo komplicirana priča.
U svakom slučaju, radilo se o igri ili o natjecanju, činjenica je da i jedno i drugo jeste odličan poligon za mnogo toga što zovemo dobro ili loše, baš kao i život sam po sebi. Na nama je da naučimo što od toga dvoje odabiremo, što znači da nam i igra i natjecanje mogu poslužiti kao poligon za osobni razvitak na fizičkoj, mentalnoj, psihološkoj, ali i duhovnoj razini našeg bivanja.
I kako to uvijek u svemu biva, pa tako i u nogometu, uvijek će se naći oni koji ukazuju na samu jednu stranu nečega što je u svojoj suštini mnogo više od onoga što oči mogu vidjeti.
Još otkako sam bio dječak, i meni je kao i mnogoj drugoj djeci upravo lopta bila portal koji me odvodio daleko od svega onoga što opterećuje život jednog djeteta, jer kada bih zaigrao tu igru, sve ono što nisam volio u sebi i svijetu jednostavno bi nestalo.
Neki nažalost u nogometu vide samo onu lošu stranu; obmanu masa, poligon za korupciju, i priliku da političari skriju svoje namjere dok nacija bulji u ekrane – no ja u nogometu vidim nešto sasvim drugo, ja vidim igru koja pruža mogućnost samorazvoja.
I dok mediji po pravilu u fokus stavljaju samo one niže strasti, ostaje činjenica da unutar ove igre postoje dečki koji našu djecu potiču na disciplinu, upornost, i izgradnju vjere u sebe i vlastite sposobnosti.
Često se za nogometaše zna reći kako nemaju puno u svojim glavama, međutim dečki koji igraju za kockasti dres svojim primjerom ukazuju na suprotno – oni ne samo da imaju nešto u svojim glavama, oni itekako imaju nešto veliko u svojim srcima, a njihove sklopljene ruke i pogled u nebo ukazuju na vjeru i neku zdravu skromnost koja nedostaje gotovo svakom ‘duhovnom terapeutu’ kojeg sam upoznao.
Svatko tko je roditelj trebao bi shvatiti jedno, a to je da naši dečki ne igraju samo za sebe, nego igraju za svako dijete koje živi u ovoj ludoj zemlji – jer uistinu njihov uspjeh će potaknuti mnogu djecu da umjesto ulice i droge odaberu disciplinu koja će ih povesti putem njihovih uzora. Naravno, kao i sve drugo tako i težnja za ostvarenjem unutar sporta može krenuti krivim putem, ali to je upravo odgovornost roditelja da usmjere svoje dijete, da ga nauče kako ostati prizemljen.
Gledajući dečke u kockastom mogu reći da su njihovi roditelji u velikoj mjeri napravili dobar posao, i to je ono čemu se treba ljudski nakloniti, no nažalost jalnom čovjeku je uvijek lakše i draže naći nešto loše u svemu što je lijepo.
Bilo kako bilo, ja od srca želim da od naših nogometaša naučimo jednu veoma bitnu lekciju o zajedništvu, međusobnom poštovanju, i sposobnosti da ustrajemo čak i onda kada su nas svi otpisali.
IGRA još uvijek živi u nogometu, i stoga ja vidim samo to da se zreli dečki igraju i uživaju igrajući se, a i ja uživam sa njima. Jer igra je jedan od najljepših darova što nam je sam Bog dao…
Poznavatelji Veda znaju da se svako živo biće zapravo nalazi u jednoj velikoj kozmičkoj igri pod nazivom Lila – božanska igra.
“Doista, postoji samo jedna igra, igra u kojoj svatko od nas igra svoju ulogu. Igra je Lila, univerzalna igra kozmičke energije. Lila je božanska igra. Prisutna je u prirodi Vrhovnog Jastva. To je razigrana priroda koja kreira svijet imena i oblika – pojavni svijet. Lila je sam život, energija izražena kroz bezbroj oblika i osjećaja stalno prisutnih u jastvu.
Suština igrača je u njegovoj sposobnosti, vještini primjene uloge. Ono što je bit igrača jest da može ući bilo u koju ulogu. Ali kad igrač jednom uđe u igru, kad se poistovjeti s osobom koju je „prisvojio“, on gubi viđenje svoje prave prirode. On zaboravlja bit onoga što je igranje igre. O njegovim kretanjima odlučuje kocka karme.
Kao i u svim igrama, i ovdje postoji cilj, ono što želimo postići. Kako je bit igrača njegova sposobnost identifikacije, jedina mogućnost
„pobjede“ u ovoj igri jest identificiranje sa svojim izvorom. To je Kozmička Svijest, bit čistog postojanja, koja prevladava vrijeme i
prostor, ne poznaje granice i koja je beskrajna, bezuvjetna, vječna, nepromjenjiva, sve, bez obilježja, izvan imena i oblika. Igra završava
kad igrač postane on sam, bit igre. To je Lila.”
Da bi razumjeli svrhu božanske igre, neophodno je da prođemo kroz sva polja od kojih se ta igra sastoji, a u jednom od tih polja nalaze se sve ovozemaljske igre, pa tako i trenutno najpopularnija igra u carstvu čovjeka – nogomet, u kojem sudjeluju oni koji ga vole, kao i oni koji ga ne vole. Jednostavno dok smo ovdje nemoguće je biti izvan kozmičke igre, jer je naše samo postojanje u ovoj dimenziji uvjetovano istom.
Ovaj tekst pišem zbog trenutnog naboja emocija prouzrokovanih globalnom igrom koju zovemo nogomet a koja, htjeli mi to ili ne ima golem utjecaj na naše živote. U svom tekstu o nogometu kojeg sam s vama podijelio prije nekoliko dana, pokušao sam ukazati upravo na ovo što sada želim malo bolje istaknuti, a radi se o suprotnostima bez kojih niti jedna svjetovna igra ne može postojati.
Kada samu igru pretvorimo u natjecanje to znači da postoji organizacijska struktura koja ima svoj cilj, a taj cilj nikada nije sama ljepota igre, nego sve ono drugo zbog čega se igra organizira – a to su prije svega; profit, daljnja popularizacija, stvaranje podjela, preusmjeravanje pažnje, osobni financijski interesi, i tako dalje… no to je tek jedna strana, ona koju nazivamo negativnom. Međutim kao što znamo, ako postoji nešto ‘negativno’ to znači da se nasuprot tome nalazi ono što zovemo ‘pozitivno’.
Idemo sada pokušati pronaći, i hladne glave sagledati to dvoje unutar ovog svjetskog prvenstva u nogometu, koje je zaludilo cijeli svijet, pa tako i mene koji volim igru unutar nogometa, i koji još uvijek nisam naučio kako da u potpunoj odsutnosti emocije mogu promatrati ono što zovemo negativnim unutar same igre. Kažu, tko prizna pola mu se prašta 🙂
Poznato je, ali ne i priznato, da je Katar kupio domaćinstvo za ovo svjetsko prvenstvo u nogometu. Isti taj Katar ulaže velike novce u nogometnu strukturu širom svijeta, pa je tako isti većinski vlasnik poznatih nogometnih klubova kao što je francuski PSG za kojeg igra ‘glavna zvijezda’ ovog nogometnog prvenstva, Messi, koji je uistinu vrhunski majstor ove igre, baš kao i naš Luka.
Uzimajući u obzir da unutar same organizacije postoji interes zbog kojeg cilj opravdava sredstvo, sasvim je jasno da organizator želi da upravo njegov ‘konj’ prvi dođe do cilja. Svi koji pristanu sudjelovati u ovakvoj organizaciji moraju to znati prihvatiti, i pronaći način kako nadmudriti onoga koji je već odredio sam ishod natjecanja. Naši dečki upravo to sinoć nisu uspjeli napraviti, što nikako ne umanjuje činjenicu da su Argentinci na kraju pobijedili zbog toga jer su bili bolji i odlučniji u završnici svojih napada.
Pozitivna strana, iz moje percepcije jeste reakcija naših nogometaša koja ukazuje na to da su na dubljoj razini igre zapravo oni ti koji su bliže onoj pravoj pobjedi, do koje im pak preostaje još mnogo rođenja, kao i svima nama ukoliko se već za ovoga života ne predamo vještom kreatoru božanske igre – Lile.
Svjesno ili nesvjesno, spretno ili nespretno, dečki u kockastom su pokazali da se može dostojanstveno pobijediti, ali i izgubiti – i to je ono što me uistinu veseli iz razloga jer će naša djeca koja isto čeznu za sudjelovanjem u igri upravo u njima vidjeti uzor. Za mene osobno je ova pobjeda mnogo važnija od pobjede unutar same strukture turnira.
A sada ono najbitnije; od samog početka ovog natjecanja u nogometu, kako to uvijek biva, među nama promatračima koji smo uglavnom odrasli, dogodila se neizbježna podjela između onih koji vide samo dobru stranu, onih koji vide samo negativnu stranu, i onih koji vide i jedno i drugo – i svaka frakcija unutar te podjele misli da je u pravu. Upravo to ukazuje na činjenicu da smo svi pod utjecajem iluzije koja predstavlja samu suštinu Lile, ili onoga čega se trebamo osloboditi.
Netko će sada reći, ja uopće i ne gledam taj nogomet, što znači da sam nadišao igru, a što je zapravo još veća zabluda jer igra je prisutna u svakom aspektu našeg života, to jest u svemu gdje čovjek nastoji biti bolji i uspješniji. Sve dok to u čemu stremimo biti bolji pripada materijalnoj svjetovnoj strukturi mi smo u istoj zabludi, koliko god nam se to nešto činilo uzvišenijim od onoga drugog.
Postoji međutim jedan univerzalni aspekt kojeg zovemo Ljubav, a koji u sebi odražava sposobnost razumijevanja, prihvaćanja, i poštivanja. Onaj koji teži ka ostvarenju unutar toga aspekta našega Jastva, taj uistinu ide prema onoj pravoj istinskoj pobjedi. Svatko od nas bi se trebao zapitati koliko blizu, ili koliko daleko se nalazimo od te pobjede nad pobjedama.
