Odlikovala se čednošću, dobrotom, poniznošću. Žena, tako nježna, umirujućeg pogleda i snažne osobnosti. Njezina poniznost nije bila pokornost, već poniznost pred životom koji joj je darovan, kojeg cijeni, kojeg voli. Voljela je svoj život, ono što je svakodnevno radila. Voljela i obožavala svoga Stvoritelja.
Hodajući prirodom, voljela je s Njim razgovarati, zahvaljivati mu na svemu stvorenome. Klanjala se onome što je On učinio i vidio kako je sve dobro. Tijekom svojih hodanja prirodom nerijetko bi pjevala pjesme svome Stvoritelju, dodatno mu zahvaljujući. Bila je to njezina molitva zahvale.
Vječito mu je zahvaljivala, a nikada tražila ništa za sebe. Bila je ispunjena ljubavlju. Voljela je Boga, samim time voljela je sebe i druge. Ružne misli nisu joj dolazile. Čistog uma, svjesna, mudra, izabrala je put koji je namijenjen.
Uvelike se razlikovala od drugih žena. Zlo njoj nije prilazilo. I kada bi poželjelo, jednostavno nije uspijevalo. Ona je bila otporna na takove metke, kojima si nije davala ranjavati niti dušu niti duh, a ni tijelo. Svoj hram, svoje tijelo, nosila je također sa zahvalnošću. Svjesna svoje ženstvenosti, nježnosti koja je ujedno i senzualna, nije dozvolila okaljati ju.
Ne, ona nije bila fanatik niti osoba koja nije umjela razmišljati. Imala je svojih pitanja. Mnogo toga ostalo je nerazjašnjeno. Odgovori nisu pristizali, iako ju je znatiželja ponekad znala intenzivnije kopkati.
Da, ona jest svaki dan zahvaljivala svom Stvoritelju, ali i postavljala mnogo pitanja. Čar njezine ženstvenosti bio je i u toj veseloj i razigranoj znatiželji. Bog je volio gledati njezinu radoznalost i veselio se njezinim pitanjima.
Ipak, stasajući u još odrasliju ženu, pitala je Boga što dalje? Što može u životu doći i uveseliti ju. Pitala je to ponovno ponizno, zahvalna s onim što već ima, ali nešto kao da joj je nedostajalo. Osjetila je da ljubav koju ima, koju daje, želi dati nekome posebnome.
Bog je već bio poseban u njezinom životu. No, ona je poput usamljenog prvog čovjeka željela svoju drugu polovicu. Znala je da ju to neće učiniti cjelovitom osobom. Jednostavno je željela dati ljubavi koje je imala, ali i osjetiti kako je to kada te drugo živo, fizičko biće voli.
Njezin djevojački svijet je proživljen. Njezine želje postale su drukčije, ozbiljnije, a opet obojane ljubavlju, jer za drugo nije ni znala. Znala je da postoji loše. Svakodnevno ga je viđala. Vidjela je patnju, bolest, smrt. Sve ju je to duboko pogađalo. No, njezina dušica ostala je sačuvana da to i sama doživi. Ipak, usamljenost koja ju je odjednom posjetila, donijela je i boli.
Odgovor nije dugo stizao. No, ona je ostala i dalje hrabra, dostojanstvena i u vjeri kako će sve doći na svoje.
Bog je dugo i milostivo gledao na nju. Kao da je tražio onog koji kada ju susretne će znati da je to biće koje treba neizmjerno cijeniti, poštovati, voljeti. U biti, tako bi trebalo biti u svakoj vezi, u svakom braku. Zar ne? To su oni zavjeti koje dajemo kada stojimo pred oltarom i Božjim očima.
I tako, jednog dana, ne sluteći ništa, ponovno je kontemplativno krenula prirodi, ali prirodi je krenuo još netko. Pogledi su im se sreli, a osjet u tijelu bilo je nešto novo, kako za nju, tako i za njega. Mimoišli su se, ali kao da ih je spajao nevidljivi konac koji ih je prišio zauvijek.
Hod kroz prirodu bio je tek prvi susret, ali ne i zadnji. Odjednom, počeli su se susretati svugdje, na svakom događaju i u nekim sasvim običnim situacijama. Prve riječi uputio je on. Počeli su svoje misli pretvarati u riječi. Upoznavali su se. Razgovarali, razmjenjivali nježne poglede. Konačno, on ju je poljubio. Nježno, s ispravnim namjerama. Oboje su znali da ovo između njih ide samo naprijed i da ono što su tražili, konačno su i pronašli, uz ogromni Božji prst koji ih je malo jače pogurao.
Ljubav je rasla. Čista, neuprljana ničim što bi drugoga moglo povrijediti. I kada se ne bi slagali u mišljenjima, komunicirali su. Nekada žustro, strastveno, ali uvijek s rješenjem. Prirodni slijed događaja bješe brak. Rekavši jedno drugome, pred Bogom i ljudima da su jedno uz drugo u dobru i zlu, zdravlju i bolesti. Život je tekao radnički, borbeno, jer bogatstvo nije ono čemu su težili. Težili su pristojnom životu i želji kako bi voljeli pomoći drugima. Tako i bješe.
Radeći odano i stoički, došao je novi blagoslov. Ona zatrudnje. U njezinoj utrobi živjelo je čedo, kucalo je novo srce, tijelo koje se pomjeralo i činio njezin stomak valovitim. On i ona oduševljeno su gledali što se događa u njezinoj utrobi, iščekujući konačni dan dolaska njihovog sina. Vremena su postajala teža. Valjalo je raditi još više. Nisu odustajali. Svatko je doprinosio koliko je mogao. Bitno je donijeti novi život na svijet.
Odjednom, pred sam kraj trudnoće, ona osjeti kako čedo u njezinoj utrobi nije dobro. No, ona, u svemu tome, nije zaboravila svog Stvoritelja i njihov odnos koji su gajili. Bez obzira na sreću kojom je bila darovana, i dalje bješe ponizna pred Njim. Porod pun patnje, boli, dugotrajnosti, završio je velikim vriskom. Stigao je mališan koji je prodornim glasom dao na znanje kako je živ.
Živo dijete, živi Bog, živa vjera. Ovih dana pripremamo i dočekujemo Svetu Obitelj, ali nije li svaka, građena na temeljima ljubavi, sveta? On i ona, s djecom ili bez (jer ne možemo znati razloge niti ulaziti u nečiju intimu) su obitelj.
Ljubav koju daju jedno drugome i sebi, jest sveto. Stoga, ovog Božića, slavimo dolazak maloga Isusa, ali slavimo i svoje obitelji, tko god da su članovi.
Ana-Marija/izvan kaveza
