”Novi, novi, novi ljudi, lijepi i veličanstveni okupit će se…”
Morya
Jedna od kolektivnih priča koju smo često slušali u prošlosti glasila je da je svemir mrtva i beživotna materija, a čovjek u njemu zarobljen kao individualna i lutajuća jedinka. To zvuči pomalo depresivno jer najviša radost dolazi nam kroz unutarnju povezanost i zajedništvo sa svim oblicima života. Čovjek je u principu biće ljubavi i pozitivne interakcije, a individualnost je ispravna sve dok ne ekspandira ego i ne potiče narcisoidnost.
Widget not in any sidebars
Mnogi ljudi su potpuno povjerovali, a mnogi napola vjeruju da čovjek nema nikakvu osjećajnu i duhovnu povezanost s univerzumom. Da li je to stvarno istina!?
Idemo na trenutak vizualno promijeniti tu paradigmu i pokušati postaviti stvari na drugačiji način. Zamislimo da je univerzum samosvjesni i živi organizam u kojem je 3D ravan (dio univerzuma koji je krut i fizički) samo jedna od najnižih ravni. Recimo da 95% tog velikog i svjesnog organizma egzistira na finijim i suptilnijim energetskim razinama, od ove koja je vidljiva ljudskom oku.
Recimo da smo svi mi zajedno sa svim vidljivim i nevidljivim pojavama i bićima sastavni dio tog velikog i svjesnog organizma. Pošto smo dio tog velikog i svjesnog organizma, On pamti i procesuira sve naše misli. Određene misli koje mislimo s osobne, ”privatne” razine mogu nam izgledati potpuno nebitne. Mi ih provlačimo kroz obrasce naših uvjerenja i one bivaju obojane njima. No što ako univerzum ima svoju vlastitu paradigmu, obrazac više razine i stoga naše misli enkodira kroz prizmu univerzalnog dobra i na taj način ih procesuira.
Ako je univerzum svjesni i živi organizam onda bi trebala postojati i trenutna reakcija, u svakoj interakciji, sa svakim živim organizmom koji u njemu živi. Stoga po toj logici svjesna sila koja povezuje sva živa bića na duhovnoj ravni automatski procesuira i svaku ljudsku misao i reagira na nju. Ljudskim riječima rečeno život reagira na život, tj. univerzum je osobno svjestan svega što mislimo ili činimo jer živimo u njegovom postojanju.
Ako je univerzum svjestan svega, to bi značilo da njegov program samoodržanja, ”auto pilot”, nikada ne spava, već važe i mjeri, procesuira sve što se događa u našim mislima na savršen i potpuno genijalan način. Stoga u život nam dolazi upravo ono što mi svojim mislima, riječima i djelima dajemo životu. ”Kako siješ tako ćeš i žeti”, ”svako je kovač svoje sreće’ itd. Sve tradicije i duhovne škole govore o zakonu uzroka i posljedice.
Stoga ako promatramo život u energetskom smislu svaka je misao ”bitna” jer ne može biti izdvojena iz energetske cjeline kolektivnog polja misli i prepuštena zaboravu. U jednom kontinuumu planetarnog života, milijarde milijardi ”nebitnih” misli mogu postati razorna sila, pa je stoga izuzetno važno da su sve naše misli poticane ljubavlju, a ne strahom.
Ako sve pojedinačne misli svih živih bića kreiraju energetsko polje u mentalnom tijelu zemlje, to uopće nije zanemariva sila. Na taj način mi pomoću misli učestvujemo u stvaranju vlastite stvarnosti. Ljudske misli doprinose kreiranju kolektivne i individualne stvarnosti, one utječu na sve što nam se događa. Kolektivna misao može doprinijeti blagostanju ili stvoriti uznemirenje. Prema vedskim spisima ona utječe čak i na vremenske padaline i rast biljnog carstva.
Mi znamo koliko običan komarac može biti iritantan, iako je posve ”nebitan”, no kada nam ometa san doživljavamo ga kao ozbiljnu prijetnju. Da li je moguće da i nas univerzum kada smo ljuti, frustrirani, depresivni, agresivni, itd. isto tako doživljava kao svojevrsnu prijetnju!? Kada smo lišeni ljubavi, samilosti, tolerancije, kakvu energiju odašiljemo? Kuda ta energija odlazi? Da li imamo ikakvu odgovornost u tom pogledu? Da li je moguće da nas Bog ne kažnjava kako su ljudi vjekovima vjerovali, već da nas zapravo usavršava na najinteligentniji i najgenijalniji mogući način, vraćajući nam poput eha, misli koje odašiljemo u eter. Ako je to istina, kakav bi život mogla imati osoba s potpuno čistim mislima!?
Svaki korak koji svjesno učinimo predivan je i svaki minut je predivan. Zašto je to tako? Jednostavan je odgovor, svaki svjesni trenutak oslobađa ljubav i zato je predivan. Stoga poanta ove “igre života” je sakupiti što više svjesnih trenutaka. Biti svjestan, biti prisutan u svome postojanju, znači ne dozvoliti niti jednom negativnom društvenom trendu da dominira s nama. Kada shvatimo, kada samo naslutimo svu neizrecivu dubinu razvojne svijesti univerzuma i sve mogućnosti koje su nam dane, postajemo entuzijastični poput djeteta. Samo iz dubokog unutarnjeg uvida rađaju se najviše i najkvalitetnije promjene.
Kao što stari automobil često ima problem sa startanjem i ne može upaliti iz prve, tako i čovjek sa starim koncepcijama ne može ići naprijed, ne može se kretati prema ljepšem životu.
Ako 3D univerzum ima svoju paradigmu, svoja pravila i razvojni program (evolucija) onda mora postojati neki samo-regulacijski mehanizam koji ispravlja pogreške manje svjesnih bića. Čovjek može i treba biti ”molekula” sreće u tijelu univerzuma. Izvorni obrazac univerzuma najviše vrednuje čiste, netoksične misli ispunjene ljubavlju, jer je ljubav temeljna pokretačka sila univerzuma.
Widget not in any sidebars
Dakle sve ovo bi mogli držati kao pretpostavku u svojoj glavi ali sada polako dolazimo do najvažnije poante, ili pitanja koje kaže; ”a što ako je to doista istina?” Ako bi ljudi spoznali da žive u osjećajnom svemiru koji reagira na svaku njihovu misao, vjerojatno bi više ljubavi davali jedni drugima, univerzumu i više bi pazili na uzvišenost vlastitih misli. Kada bi shvatili da je univerzum živo biće nesagledivih razmjera i neizmjernog obilja usuglasili bi se s njegovim zakonima da bi mogli živjeti u izobilju jer ga božanska priroda omogućuje svakome.
Pošto duhovni matriks 3D organizma svemira, živi na višoj osjećajnoj razini od egom uvjetovane ljudske osobnosti, svemir je u višem aspektu postojanja baš kao i viši čovjek potpuno ispunjen ljubavlju. Ako je temeljni obrazac univerzuma kodiran na radost, ples, neškodljivost, ljubav, mir, dobrotu, predusretljivost, ljubaznost i sve druge božanske odlike, onda mi sami sebe izdvajamo iz cjeline kad god taj program ne prihvaćamo. Ako je ”glavni softver” univerzuma ljubav onda je svako iskakanje iz tog programa neka vrsta manjkavosti. Uključimo moć kreativne inteligencije do krajnjih granica da bi dobro promislili o ovome, korisno je i vrlo poučno.
Ljubav – osnovni ”softver” univerzuma
Ako je ”softver” ili glavni pokretački mehanizam cjelokupne kozmičke manifestacije ljubav, da li je moguće da nas programibilni mehanizam svemira ili njegov imunološki sustav doživljava kao uljeze svaki puta kada smo ljuti, nasilni, agresivni, depresivni , tj. u svakoj životnoj prilici u kojoj se odričemo ljubavi. Da li je također moguće da zbog tog nedostatka ljubavi naša svijest ostaje skučena i reaktivna tj. sklona sukobu i borbama. Da li je moguće da naš mozak nauči takvo ponašanje i da nas ”vozi” po uhodanoj negativnoj brazdi čak i kada to ne želimo?
Ako je to istina, onda bi obrnuti slijed djelovanja davao uvijek potpuno pozitivne i fantastične rezultate. To bi značilo da uspjeh nije slučajnost i sreća već sistem. Potpuni uspjeh u najvišoj mjeri ovisi o tome koliko smo doista ispunjeni ljubavlju i nenasilni. Koliko smo svjesni da smo živo biće u živom energetskom polju Boga? Koliko smo svjesni da možemo izbrati svijest o tome kao osnovu postojanja.
Da li je moguće da se sve naše izvorne, metafizičke moći vraćaju kada smo ispunjeni ljubavlju, jer postajemo nalik Pozitivnoj Sili univerzalnog uma koja je sve stvorila i da što god više u nama ima ljubavi, da je i naša mentalna i duhovna snaga veća? I što god više ljubavi imamo naše unutarnje znanje je veće, jer je ljubav garancija da nećemo povrijediti život.
Ima puno pitanja o kojima bi se dalo diskutirati na ovu temu, ali osnovna ideja o ”svjesnom svemiru” koju smo u ovom eseju pokušali predstaviti, zadnjih nekoliko desetljeća aktivno zaokuplja umove kvantnih fizičara, dok je u metafizici ona ”vječno aktualna”. Zapravo što se god više približavamo božanskim razinama evolucije, razlike između fizičara i metafizičara postaju sve manje uočljive. Na koncu ako viši plan zadominira planetom svi bi mogli početi pričati jednim i jedinim jezikom kojeg svatko razumije, a to je jezik ljubavi.
Dakle da rezimiramo za kraj, ne isplati se živjeti izvan osjećaja sve-ljubavi, ne isplati se ne biti cjelovit, naša je odgovornost da živimo u apsolutnoj neškodljivosti za ikoga, a to je moguće samo ako živimo iz ljubavi duše. To je moguće samo ako postanemo svjesni da je univerzum također živ i svjestan i uđemo u pozitivnu interakciju s njim.
Ako smo naučeni da je svemir mrtva i beživotna materija s kojom ne možemo imati nikakvu interakciju, onda je potpuno logično da ćemo se konstantno boriti i puno strahovati. Vjerujemo li pak da je univerzum živa, kreativna i neiscrpna sila koja oblikuje svačiji život i vodi nas ka razumijevanju da je ljubav bit svega, onda ćemo se uskladiti s tom silom i dopuštati da nas njena rijeka ljubavi oblikuje i nosi. Dakle kako je tvrdila Florence Shinne, život može biti ”igra” ili ”borba” i o tome odlučuje razina svijesti, koju smo izgradili. Učimo se prepuštati ljubavi i izražavati ljubav prema najdivnijem iz kojeg sve proizlazi. Zakoni univerzuma su automatizirani i reagiraju na svaku našu misao.
Vježba za kraj …
Za kraj predlažem jednu vježbu za sve čitatelje. Sjednite opušteno na mirnom i ugodnom mjestu. Dišite neko vrijeme duboko dok istovremeno vizualizirate sebe kao energetsko biće. Kada ste mentalno predočili sebi da ste energetsko biće koje samo nastanjuje fizički oblik, proširite tu viziju na cijeli planet, vidite sebe kao energetsku česticu u ogromnom energetskom polju zemlje. Osjetite kako ste povezani sa svim živim bićima i cjelokupnim životom. Potom vizualizirajte kako je majka zemlja zajedno s vama i svim živim bićima također energetska čestica u beskrajnom oceanu božanske energije Stvoritelja. Misaono ili verbalno izrazite svoju ljubav univerzumu;
“volim te …
volim te …
volim te …”
Neka sva vaša pažnja počiva samo na tim riječima. Vaš fokus neka bude potpuno u tome. Neka vrijeme stane. Ponavljajte te riječi s uživljavanjem i dubokim osjećajima. U najvećem broju slučajeva već nakon petog ili šestog izgovora (ove najmoćnije od svih afirmacija) počet ćemo se smiješiti i osjećat ćemo se vrlo ugodno. Ne trebamo misliti da zbog jednostavnosti ova vježba nije djelotvorna. Kroz riječi ljubavi mi se na savršen način usklađujemo s tokovima energije univerzuma. To je besplatna energija koja se nalazi svuda oko nas i daje život svemu što postoji. Ovim jednostavnim riječima ostvarujemo pozitivnu interakciju s tom Silom. Sve genijalne stvari su jednostavne.
Život je lijep i predivan kada smo ispunjeni ljubavlju. To je naš primarni zadatak, da volimo i da budemo zaljubljeni u život u tolikoj mjeri da se iz našeg unutarnjeg bića prema cjelokupnom životu kreću samo misli ljubavi i radosti. Ustrajemo li u ovome pod svaku cijenu, naš život će postati radosna bajka.
Svi mi možemo i trebamo živjeti živote iz snova. Ako svi ljudi prihvate božansku ljubav kao osnovu svoga postojanja svijet će se iz temelja promijeniti na bolje. Ako prihvatimo samo ovu jednostavnu vježbu u jutarnjem i večernjem dijelu dana, mi osobno učestvujemo u stvaranju osobne i kolektivne pozitivne promjene. Osjećati i živjeti nesebičnu ljubav najvredniji je cilj zbog kojeg smo rođeni i koji možemo ispuniti. Ljubavlju mijenjamo svijet i ljubavlju usavršavamo sebe.
Završio bi ovaj esej s predivnim citatom Dostojevskog koji o tome govori na idealan način.
”Voli sva Božja stvorenja, svaki dio i svako zrnce pijeska.
Voli svaki list, svaku zraku Božjeg svjetla.
Voli životinje, voli biljke, voli sve.
Ako ti voliš sve, ti ćeš vidjeti božansku misteriju u svim stvarima.
I jednom kada si to vidio ti ćeš to početi neprestano
shvaćati sve više i više svaki dan.
I ti ćeš napokon voljeti cijeli svijet s trajnom
univerzalnom ljubavlju.”
Dostojevski
Autor: Goran Banić – Kana
