Društvo, kave, izlasci. Dugi telefonski pozivi, kratke veze i površni odnosi. Tračevi, laži i podmetanje nogu. Prevare i tanji krajevi. Sve samo da se uklopimo.
Da budemo u centru pozornosti. Da budemo netko i nešto. Bitni i nezamjenjivi. Sve samo da nas prihvate, zavole. Da nas prime u svoj krug. Da smo u sigurnoj zoni u kojoj smo sve, samo ne sigurni. Kasno to shvatimo. Ili ne želimo shvatiti.
Radimo sve da bismo zadivili druge ljude. Da bismo ispali veliki i jaki u njihovim očima. Da nas slučajno ne bi odbacili i zamijenili.
Život u strahu, u stalnom oprezu da postoje bolji od nas i nezaobilazno pitanje što ćemo ako to shvate i vide? Što ćemo kad im prestanemo biti dragi i potrebni? Pa upadamo u taj vrtlog loših navika i lažnih vrijednosti.
Zaboravimo tko smo i koliko vrijedimo. Zaboravimo s vremenom i na ljubav. Zaboravimo s godinama na ono dijete koje smo nekoć bili. Zaboravimo da je to dijete vjerovalo da nećemo postati kao oni odrasli kojih smo se kao mali grozili.
To dijete je preziralo dvoličnost i licemjerje, to dijete nije znalo drugačije nego biti iskreno. To dijete nije znalo prosuđivati ljude na temelju izgleda, broja nula na imovinskoj kartici i društvenog statusa. Dijete je prosuđivalo ljude po mjeri ljubavi. Po granicama dobrote.
Preziralo je nepravdu i nepoštenje. Nije bilo u stanju slagati što je imalo za ručak u vrtiću i tko mu je pomogao u pisanju domaće zadaće. Nije znalo lagati. Dijete se borilo za ono što je htjelo i nije moglo reći da je nebo žuto, ako je u njegovim očima bilo plavo. Dijete je željelo biti u blizini ljudi koji su ga voljeli i s kojima se osjećalo dobro.
Bježalo je od ljudi koji nisu ulijevali povjerenje i od ljudi koji su nosili maske. Nije moglo ni zamisliti da će jednom te maske biti i na njegovom licu. Dijete je znalo što želi postati, ali nije znalo da će ga put do toga i godine koje prolaze pokvariti. Kao što su pokvarile mnoge odrasle koje pamti još iz djetinjstva.
Nije imalo pojma da odrasli, jednom kad postanu veliki, zaborave da su bili mali. Zaborave što su htjeli i željeli. Zaborave na ono dijete u sebi koje i dalje čeka da se ostvari sve ono što je pisalo u školskim sastavcima. Čudno, jer zaklinjalo se da nikad neće zaboraviti…
I danas sam se, dok sam žureći da zadivim sve ljude oko sebe, koji očekuju od mene da nikad ne razočaram, da nikad ne padnem i da nikad ne pokažem slabost, sudarila sama sa sobom.
Sudarile smo se. Ona i ja. Dijete smeđe kovrčave kose i djevojka plave kose. Naizgled više nije bilo nikakve sličnosti. Naizgled. Al’ iznutra. Iznutra je još nešto ostalo.
Pogledala sam ju, zavirila sam u nju i znala sam da sam zakazala. Da sam razočarala. Sve druge sam mogla razočarati, ali nju nisam smjela. Sve druge sam štitila od toga da razočaram, a nju sam zaboravila.
Oprosti, rekoh. Znam da možda nemaš dobro mišljenje o meni. Znam da nisam ono što si htjela postati. Trudila sam se, al’ izgubila sam se. Izgubila sam se u svim tim ljudskim vezama, svađama i prekidima. Izgubila sam sebe pokušavajući sačuvati one druge. Mislila sam da vrijede više od mene. Više od tebe. Prevarila sam se.
Uvjerili su me da ako želim uspjeti moram gaziti sve one oko sebe, ne smijem popuštati, ne smijem im dopustiti da pobijede. Cilj opravdava sredstvo? Ili sredstvo opravdava cilj? Nebitno, jer za svoje sam postupke uvijek nalazila opravdanje. A znala sam da nešto ne štima. Znala sam da me samo ljubav može ispuniti i spasiti.
Rekli su mi da sam još mlada, da još ne znam kakav je svijet. Ne znam na što je sve spreman i kako završe oni dobri ljudi. I uvjerili su me. Priznajem. Uvjerili su me da se dobrota i iskrenost ne isplate, da su to osobine gubitnika, da neću uspjeti ako ne igram po njihovim pravilima.
Smijala sam se kad bi se oni smijali, osuđivala sam ono što su oni osuđivali, prezirala sam ono što su oni prezirali. Bila sam jaka, velika i sigurna. A zapravo nikad slabija, nikad manja i nikad više izgubljena. Bila sam prevarena od strane svijeta. Zaboravila sam na ono bitno. Zaboravila sam na dijete u sebi. Oprosti…
Djevojčica se osmjehnula. Znala je da je nakon dugo godina pronašla put do moga srca, put do sebe. Znala je da otvaram oči istini i zatvaram vrata svijetu. Znala je da se vraćam i da opet rastem da postanem dijete.
I od danas… Od danas živim da zadivim nju, tu malu kovrčavu curicu koja je vjerovala da svijet pokreće ljubav i da svijetom upravljaju dobri ljudi. Koja je vjerovala da se iskrenost uvijek isplati i da se dobro dobrim vraća.
I čitajući njene školske sastavke prekrižim sve i dopišem samo ono što je htjela reći, samo ono čemu me cijeli život učila…
“Kad odrastem želim biti” – ČOVJEK!
Magdalena Marđetko
38 OSHO – ZDRAV EMOCIONALNI ŽIVOT
