Kada umire čovjek koji je učinio pobožna, humana i vrijedna djela, postaje stanovnikom viših planeta i prebiva u raju. U raju uživa različite vrste zadovoljstava. Vede napominju kako tijekom svojega boravka u raju čovjek ne čini nikakvu novu karmu niti djelovanje. Prebivanje u raju jednostavno je nagrada za njegova prošla dobra djela. Iako se čini kako je takvo stanje hvalevrijedno, ipak postoje i nepogodnosti. U nebeskoj oblasti, dok uživa plodove djela koje je već počinila, osoba ne može vršiti bilo koji drugi novi rad.

U Upanishadama postoji bezbroj stihova koji vrlo detaljno opisuju način na koji duša napušta tijelo u trenutku smrti. Spomenut ćemo neke od njih.

“Jastvo je most, granica razdvajanja tih svijetova. Preko te granice ne prelaze dan i noć, niti starost i smrt, niti tuga, niti dobrota, niti zloća. Svo zlo natrag se okreće od nje, jer duhovni svijet je slobodan od zala.” (Chandogya Upanishada, V, 9.1-2)

“Zato, doista, pri prijelasku toga mosta, ako je netko slijep, njegov se vid vraća, ranjenome rane zacijeljuju, ožalošćeni postaje veseo. Zato, uistinu, pri prijelasku toga mosta, čak se i noć čini danom, jer svijet je Brahmana uvijek obasjan.” (Chandogya Upanishada, VIII, 4.1-3)

“Krvne žile (kanali) srca, sastoje se od fine supstance koja je crveno-smeđa, bijela, plava, žuta i crvena. Ono tamo sunce je crveno-smeđe, ono je bijelo, ono je plavo, ono je žuto i crveno je.”

“Kao što i velika široka cesta prolazi između dva sela, tako čak i sunčeve zrake idu u oba ta svijeta. One kreću od jednoga sunca i ulaze u te žile. One kreću od tih žila i ulaze u drugo sunce.”

“Ali kada osoba napušta materijalno tijelo, tada ide naviše po tim istim zrakama ili ide naviše s mišlju na aum (sveti slog om). Kako se njegov um polako gubi, on ide prema suncu. To su vrata svijeta, ulaz za znalce, izlaz za neznalice.”

“Postoji stotinu i jedna srčana žila, od kojih jedna vodi ka kruni glave. Idući gore kroz nju osoba postaje besmrtna: druge služe za odlazak u raznim drugim smjerovima.” (Chandogya Upanishada, VIII, 6.1-2, 5-6)

“Kao što osoba oblači novu odjeću, ostavljajući staru, duša prihvaća nova materijalna tijela, napuštajući stara i beskorisna.” (Bhagavad-gita, 2.22)

Nužno je da suptilne sile i manas, koji sadrži svjesnost umirućeg čovjeka, trebaju izaći iz vrha glave kroz pukotinu zvanu Brahmina šupljina, koja igra važnu ulogu u azijskoj anatomiji. Ako se ljudsko biće tako oslobodi, kaže predaja, ono zadržava čistu svijest svojega stanja i povrh svega u datom trenutku (dvadeset do dvadeset i pet minuta nakon očigledne smrti), doživljava ekstatično stanje koje je apsolutna preslika yogičkog samadhija, stanja koje yogiju dopušta realizaciju svoje pripadnosti božanskom svijetu. Ta je prilika otvorena svakom umirućem ljudskom biću, ali na žalost vrlo rijetki postaju svjesni te mogućnosti. No, kako i kojim sredstvima to jastvo nakon napuštanja svojega sjedišta izlazi, krećući se naviše?

“U središtu srca crvena je nakupina mesa. U njoj se nalazi bijeli lotos zvan dahara koji je procvjetao poput crvenog lotosa s peteljkama koje se šire u različitim smjerovima. U njegovoj sredini nalazi se ocean. Na sredini oceana nalazi se prevlaka. Na njoj su četiri nadija (energetska kanala) zvani Rama, Arama, Iccha i Apunarbhava.”

Opisano je i kamo ovi nadiji vode dušu:

  1. Od njih, Rama vodi, putem pravednosti, kroz pravednost u svijet pravde.
  2. Arama vodi, putem nepravednosti, kroz nepravednost u svijet nepravde.
  3. Kroz Icchu osoba dostiže bilo koji objekt želje kojega se sjeća.
  4. Kroz Apunarbhavu osoba se probija kroz prevlaku: “Probivši se kroz prevlaku, osoba se probija kroz ljusku kore lubanje. Probivši se kroz lubanju, probija se kroz element zemlje. Probivši se kroz element zemlje, probija se kroz vodu. Probivši se kroz vodu, probija se kroz svjedost. Probivši se kroz svjedost, probija se kroz zrak. Probivši se kroz zrak, probija se kroz eter. Probivši se kroz eter, probija se kroz um. Probivši se kroz um, probija se kroz suptilne elemente. Probivši se kroz suptilne elemente, probija se kroz mahat-tattvu (sveukupna materijalna energija). Probivši se kroz mahat-tattvu, probija se kroz neočitovanu svjetlost Brahmana. Probivši se kroz neočitovano, probija se kroz neuništivo. Tada dolazi u duhovni svijet pun obilja i raznolikosti i tamo ostaje prebivati vječno služeći Svevišnjeg. U Svevišnjem nema niti postojanja niti nepostojanja. To je doktrina koja vodi ka oslobođenju. To je doktrina Veda.” (Kaushitakibrahmana Upanishada, 1.2)

Prebivanje u raju

“Čovjek ide u sljedeći svijet noseći u svojem umu suptilne dojmove svojih djela; i nakon žetve uroda svojih djela, ponovno se vraća ovom svijetu djelovanja.” (Brahma-sutra Bhasya, III, 1.8.)

Kada umire čovjek koji je učinio pobožna, humana i vrijedna djela, postaje stanovnikom viših planeta i prebiva u raju. U raju uživa različite vrste zadovoljstava. Vede napominju kako tijekom svojega boravka u raju čovjek ne čini nikakvu novu karmu niti djelovanje. Prebivanje u raju jednostavno je nagrada za njegova prošla dobra djela. Iako se čini kako je takvo stanje hvalevrijedno, ipak postoje i nepogodnosti. U nebeskoj oblasti, dok uživa plodove djela koje je već počinila, osoba ne može vršiti bilo koji drugi novi rad. Ona samo uživa plodove prethodnog života sve dok oni nisu potpuno iscrpljeni. Poslije, nakon što potpuno iscrpi svoju dobit, kao što čovjek potroši svu svoju ušteđevinu koju je posjedovao na kreditnoj kartici ili štednoj knjižici, obvezna je pasti ponovno na zemaljski planet. To su nepogodnosti raja. Svjesnost onih koji trebaju pasti je zatamnjena i prekrivena. Također je uznemirena osjećajima. Kako se bliži trenutak povratka, tako strah sve više zaposjeda njihova srca.

Svjetovi slijepe tame

“U slijepu tamu ulaze oni koji obožavaju neznanje… Oni svjetovi prekriveni slijepom tamom nazivaju se nesretnima. K njima nakon smrti idu oni ljudi koji nemaju znanja, koji nisu probuđeni.” (Brihad-aranyaka Upanishada, IV, 4.8-9)

“Nakon smrti čovjeka koji je učinio loša djela, iz pet elemenata rađa se drugo čvrsto tijelo kreirano za mučenje. Kada duše pate u tom tijelu na mukama koje im dodjeljuje Yamaraja (Gospodar smrti), ta tijela se polako vremenom raspadaju i svaki dio se vraća svom vlastitom osnovnom elementu.” (Manuovi zakoni, Zakoni čovječanstva, 12:16-17)

Vladar Pakla je Yamaraja. Njemu pomaže Chitragupta, njegov pisar koji zapisuje svaki grijeh kojega osoba učini u tijeku svoga života. Pakao je posebno mjesto koje je ograđeno od susjednih oblasti prostora vojnicima Yamaraja koji se nazivaju Yamadute. Grješnici po kažnjavanju dobijaju posebno tijelo zvano Yatana-deha. 

Kada se duša ponovno rađa ona ne pamti kažnjavanje u paklu. Kažnjavanje u paklu reformatorskog je i obrazovnog karaktera. Trajni obrazovni učinak ostaje u svijesti. Prirodni strah kojega neke duše osjećaju prilikom mogućeg griješnog iskustva prisutan je zbog razvoja svijesti u pećnici paklene vatre. To je trajna dobit koju duša dobija. Duša se ponovno rada s bistrijom i jasnijom svješću nakon što je pročišćena paklenom vatrom. Ona u sljedećem rođenju može bolje iskoristiti svoju ljudsku inteligenciju.




Kazna u paklu postoji za vlastito dobro griješne osobe kako bi ona poboljšala razinu svoje svjesnosti o svijetu u kojem prebiva te kako bi izliječila zla koja je počinila u svojim prijašnjim životima. No, možemo se upitati, budući da se mi ne sjećamo što smo učinili u svojim prošlim životima i za što nam se dodjeljuje kazna, koji je onda učinak kažnjavanja ako se mi ne sjećamo svojih nedjela?

Učinak kažnjavanja toliko je duboko sadržan u antashkaranni (podsvijesti) da ostaje zauvijek duboko urezan u našem umu. U narednim životima, duša se tako plaši čina za koji je kažnjena, kao što netko izbjegava otrovnu zmiju. Tako osoba automatski izbjegava taj čin i razvija prirodnu odbojnost prema tom djelu u svojem srcu.