Radiš posao koji te ne ispunjava, ali donosi novac. Stan, auto i materijalne stvari čine ti se preskupima i financijski i energetski. Tvoj duhovni put jedino ti ima smisla. Sve ostalo je više ili manje bijeg od istine.
A onda netko postavi pitanje: Što ako je duhovnost isto bijeg?
Osjećaš otpor. Možda i ljutnju. I to je prirodno.
No postoji li mogućnost da se taj bijeg odvija kao potpuno nesvjesna i automatska reakcija tvoga živčanog sustava?
Kada ego obuče duhovni kaput
Ja sam osobno imala iskustvo korištenja duhovnosti kao bijega. Nisam to tada znala. Poslije sam to mogla prepoznati i kod drugih pa i kod duhovno posvećenih osoba.
Želimo transcendirati, prosvijetliti se, izdignuti se iznad svega. A pritom nosimo hrpu neriješene prtljage: fragmentirane dijelove sebe, naslijeđene transgeneracijske terete, razvojne traume i druge boli. I sve to živi u našem fizičkom tijelu, u našoj energiji.
Samo reći “ja nisam to”, samo promatrati nije dovoljno.
To je kao da vidimo hrpu smeća u svojoj sobi. Promatranje je ispunilo svoju svrhu – vidjeti to smeće. A nakon toga, zašto bismo i dalje bili u sobi sa smećem? Imamo ruke i noge i možemo ga pomesti i iznijeti van.
Kada više i brže nije bolje
Sve se ubrzalo. Duhovni učenici nekada su trebali desetke godina za ono što mi ponekad dobivamo u jednom vikendu. Možemo birati iz obilja informacija, ali i izgubiti se u izboru.
No naše tijelo ipak treba vrijeme za promjenu. Mi trebamo vrijeme za čišćenje naše unutarnje „prtljage”. Inače prebrzo i previše promjena dovodi do traumatizacije.
To znači da nećemo moći integrirati iskustvo. Naši uvidi ostaju u oblaku mentalne konstrukcije i vjerovanja. A to je velika šteta.
Čistom snagom volje moguće je pokrenuti brda i gurati svoju duhovnu preobrazbu.
Ali u tim brdima i dalje živi vulkan naših emocija i nesvjesnih, nedovršenih procesa.
Koliko god se čini lakše biti odvojen od toga vulkana, istina je da ne možemo pobjeći od samih sebe.
I rizik erupcije uvijek je tu.
Svi smo čuli za razne skandale koji se događaju kad taj unutarnji vulkan eruptira. Na primjer, osoba koja nikada nije bila agresivna, uvijek sa svima ljubazna i dobra najednom je pretukla vozača drugoga automobila nakon sudara. To nije najednom. To je upravo taj unutarnji vulkan koji je cijelo vrijeme tu.
Ni duhovni krugovi nažalost tu nisu iznimka.
Što se krije u unutarnjem vulkanu?
Zamisli bebu. Potpuno bespomoćnu. Bez mogućnosti samostalnog kretanja, hranjenja, govora. Bez sposobnosti razmišljanja kakvu imamo kao odrasli. Ovisnu o svojem skrbniku u svakom smislu.
Ta beba doživljava senzacije, ugodu i neugodu. Ali kako se može zaštititi kada joj je nečega previše? Može se zgrčiti. Može plakati. A ako ništa od toga ne donese olakšanje, može se odvojiti od tijela.
Ako se to odvajanje od tijela ponovi više puta, ono postaje nesvjesni automatizam. Svaki put kada nam je nečega previše, odlazimo “gore”, van tijela.
Pionir tjelesne psihoterapije, Alexander Lowen, to naziva shizoidnom obranom. To ne znači mentalnu bolest, već odvojenost od tijela.
Mi često ne znamo što se točno događalo u našem djetinjstvu.
Možda je porod bio težak.
Ponekad je majka tijekom trudnoće prolazila kroz emotivno zahtjevne trenutke.
Neki od nas su bili gladni jer majka nije imala dovoljno mlijeka.
Postoji puno mogućnosti kojima nitko ne pridaje značenje, ali su one ostavile duboki trag na naš živčani sustav. Naše tijelo pamti. I moguće je da nesvjesno koristimo obranu odvajanja od tijela kao rezultat toga.
Prepoznavanje obrasca razdvojenosti od tijela
Iako je odvojenost od tijela inicijalno nesvjesna, mi često intuitivno znamo da nešto nedostaje. A ovo su neke od popratnih karakteristika:
- sklonost fantazijama i bivanju u „drugim svjetovima” koji uključuju i virtualne digitalne svjetove,
- promatranje i analiziranje emocija više nego njihovo proživljavanje,
- često distanciranost u odnosima i lakše povezivanje sa životinjama,
- pretjerana sklonost razmišljanju i davanje velike važnosti mentalnim konceptima,
- neprepoznavanje senzacija i neosjećanje tijela. Na primjer, često ne osjećaju da su gladni dok ne pregladne ili da im je hladno dok se ne smrznu,
- noge i ruke često nemaju dobru cirkulaciju,
- često se lako pronalaze u duhovnosti.
Osobama koje nose ovaj mehanizam obrane, duhovna iskustva su bliska i poznata. No dok god je ta razdvojenost od tijela aktivna, ona stoji na putu istinskoga i potpunog doživljaja života.
Drugim riječima, dok doživljavamo duh i tijelo odvojeno, postoji rascjep u nama. Taj rascjep je nastao kao inteligentno preživljavanje. Ali ako ostane naš jedini način odnošenja prema životu, sebi i drugima u odrasloj dobi, više nam odmaže nego pomaže.
Kako to izgleda u praksi
Snažna duhovna uvjerenja mogu biti odlična podrška terapiji. Ona često daju osobi smisao i snagu. No, isto tako klijentu može biti teško otvoriti svoj unutarnji vulkan boli koja ga muči jer vjeruje da on ne bi trebao biti tu. Srami se jer misli da „ne bi smio” osjećati što osjeća i pokušava to prikriti.
Na primjer, osoba osjeća duboku tugu i nezadovoljna je svojim romantičnim odnosom. Nakon što je prošlo razdoblje zaljubljenosti, osjeća da su se udaljili jedno od drugoga. Nedostaje joj istinska povezanost. No u skladu sa svojim duhovnim uvjerenjima želi staviti fokus na pozitivno i na zahvalnost. Ipak, njezino nezadovoljstvo ostaje u mislima i sumnjama koje ne želi izgovoriti naglas.
Kada nešto potiskujemo, psihosomatika odradi svoje i bol se pretvara u bolest.
Osoba će doći na terapiju sa simptomom bolesti, na primjer čir na želucu. No kada pitanja o tome koju poruku taj simptom čira nosi krenu u smjeru zadovoljstva s odnosom, odgovorit će: “Znate, moj suprug je divna osoba. Zahvalna sam što ga imam. I moje djetinjstvo je bilo vrlo sretno. Imala sam jako dobre roditelje koji su me voljeli.”
I ja mogu vidjeti da ona to zaista želi vjerovati. No iz ramena povijenih naprijed, drhtavoga glasa i nemirnog pogleda iščitavam tugu.
To je pokazatelj unutarnjeg konflikta u kojem duhovni ego i istina tijela nisu u nisu u skladu.
Tada razgovaram s klijenticom i dogovorimo se s njezinim duhovnim dijelom da nam pomogne i sjedne sa strane. Zamolimo ga da pusti tijelu da ispriča svoju priču, na isti način na koji bi odrasla osoba dozvolila djetetu da ispriča što ga muči, bez ispravljanja, bez objašnjavanja što je ispravno ili neispravno.
I to je početak puta iscjeljenja.
Put iscjeljenja
Kod razdvojenosti od tijela duhovna praksa često nije dovoljna podrška iz vrlo jednostavnog razloga. Kada te boli zub, ideš zubaru. Meditacija može pomoći da maknemo fokus sa boli, ali neće popraviti zub.
Isto tako, kod razdvojenosti od tijela važno je istražiti načine koji ti mogu pomoći.
Danas postoji puno raznih metoda utjelovljenja i vrlo su popularne. Ja ću ovdje spomenuti metode s kojima ja imam dobro osobno iskustvo. To su Somatic Experiencing i koherentna tjelesna psihoterapija koja na vrlo kvalitetan način integrira duhovnost i tjelesnost. O ovim metodama više ću pisati u nadolazećim člancima.
Koji god put izabereš, jedan od prvih koraka je izgradnja osjećaja sigurnosti u doživljavanju senzacija tijela. S njime raste tvoj kapacitet potpunijega iskustva života.
Vrijedi se podsjetiti – istinska duhovnost nije bijeg od tijela, ona je povratak kući. U samoj jezgri fizičkog leži duh. On je u tijelu, u osjećajima, u senzacijama.
Nebo i zemlja odvojeni samo u našem doživljaju.
Gordana Radić/sensaviva.hr
