Widget not in any sidebars
Bolnički hodnik. Tišina. Tišina koja razara. Pogled na vrata iza kojih čeka presuda. Presuda o životu. Očekivanje tupog zvuka sučevog čekića. Postoji li dalje i do kada?
Samo jedan pogled na vrata koji otvara najdublja pitanja. Pitanja koja potiču na razmišljanje i tišina koja im dozvoljava da se pojave. Da isplivaju iz dubine duše gdje su se skrivala prekrivena ruševinama odgađanja vlastitog bivanja.
I jedan čudan osjećaj olakšanja. Nepoznati osjećaj koji na zastrašujući način stvara ugodu u ovoj tišini. Olakšanje da sada možda napokon nećeš morati neke stvari. Osjećaj da ćeš napokon dobiti opravdanje za reći ne. Jer, sada ćeš napokon moći poslušati sebe. Svima si dokazao da si napravio sve što je bilo u tvojoj moći – za njih. Tvoja bolest je dokaz za to. Iza ovih vrata ona će biti ovjerena pečatom koji će naprasno prekinuti ovu tišinu i iza kojeg ćeš napokon krenuti u borbu za sebe.
Bez nje ti nitko ne bi vjerovao. Išao si do kraja svoje izdržljivosti. Do one točke do koje je moglo izdržati tvoje tijelo i tvoj um. Dolaziš s nepobitnim dokazom.
Najgore od svega jest što do ovoga trenutka ni sam sebi nisi vjerovao da si učinio sve.
Ipak, za sebe nedovoljno.
Sada, dok čekaš presudu, napokon ostaješ sam i odjednom te više nije briga za gomilu stvari koje bi, da nije bilo ovog bolničkog hodnika, u ovom trenutku morao raditi. Napokon si daješ pravo da samo i jednostavno postojiš. Prisjetiš se onog putovanja o kojem si sanjao. I znaš da ćeš sada na njega otići. Znaš da će ti sada to svi dopustiti. Ohrabriti te. Dati ti vremena i prostora. Čak te i potaknuti. A onda shvatiš da ti nitko od njih to zapravo nikada nije ni branio. Branio si sam sebi jer si na listi vlastitih prioriteta bio među zadnjima. Smatrao da će sve to što želiš napraviti za sebe biti neodgovorno i nezrelo. Trebao ti je poticaj. Trebao ti je neki znak da ponekad možeš sam sebi biti najvažniji. Da si možeš ugoditi. Bez osude. One svoje. I dobio si ga. Bolest. Gledajući sa strahom u vrata ordinacije tihog bolničkog hodnika osjećaš da se otvaraju ona tvoja kroz koja napokon možeš potrčati sebi u susret. Udahnuti bez da prekidaš dah jer netko od tebe nešto očekuje.
Widget not in any sidebars
Prisjećaš se svih onih situacija koje su te opterećivale. Svih onih ljudi kojima si dozvolio da ti nanesu zlo iz straha da ćeš nešto izgubiti. I osjećaš slobodu u vlastitoj boli. U oštećenom tijelu osjećaš spas. Osjećaš izlaz i znaš da ti više nitko ne može nauditi. Sva tvoja prošla trpljenja postaju tek sjene na zidu. Neopipljive i prolazne. Nevažne. I shvaćaš da si ti bio taj koji im je davao moć. Moć da te dovedu na ovo mjesto.
Dok slušaš šumove i prigušene glasove iza vrata ordinacije pomalo shvaćaš koliko uživaš u vlastitome društvu. Zapitaš se zašto si se svo ovo vrijeme toliko malo družio sam sa sobom? Zašto nisi uživao u tišinama na nekim ljepšim mjestima? U ovim granicama koje su iznenada postavljene oko tebe nazireš slobodu koju si godinama stavljao u okove. Slobodu svog bića.
I pitanja. Nebrojena pitanja. A samo jedan odgovor. Odgovor da je moguće zastati. Da je moguće utišati buku. Da je moguće zaustaviti svijet oko sebe kad trebaš odmora. Da je to bilo moguće i toliko puta ranije. Ali, nisi zastao. Planirao si, ali nijednom nisi ni pokušao. Nisi dočekao taj pokušaj sve do ovoga dana. Kada je on pronašao tebe. U tihom bolničkom hodniku izvan kojega i dalje bezumno lutaju oni koji propuštaju svoju priliku. Mnogi možda i posljednju.
Odjednom ih ne razumiješ. Iz ove tišine nesebično želiš vikati da stanu. Svima onima koji te neće čuti ni vidjeti. I znaš da će ih s vremenom, baš kao i tebe, moći zaustaviti jedino ova opomena tišine.
Iznenada, vrata se otvaraju i znaš da svoj život stavljaš u ruke onih koji o tebi ne znaju ništa i shvatiš da ostaješ sam. Sam u svojoj bitci da ponovno živiš. Da se ponovno rodiš. Da si oprostiš.
I zauvijek sa sobom nosiš ovu tišinu bolničkog hodnika. Dok god si živ. Tišinu koja ti je ispričala tvoj cijeli život.
Znajte da vam i u ovo trenutku iz tišine nekog bolničkog hodnika netko šalje poruku. Netko tko je zakasnio. Poslušajte ga. Poslušajte ga u tišini svoje duše što vam govori. Možda ćete po prvi puta u životu napokon čuti sebe.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
