Što više volite, dulje ćete ostati mladi. Kad ne volite, postajete stari, jer kad ne volite, gubite vezu sami sa sobom. Ljubav nije ništa drugo nego uspostavljanje veze sa sobom preko nekoga drugog, preko nekoga tko vas prihvaća, tko vas odražava onakvima kakvi jeste.
Duhovno iskustvo
Naposljetku, čovjek se mora sjetiti da sve treba odbaciti kako bi ostao u svojoj potpunoj čistoći. Čak i duhovno iskustvo je izopačeno i ono je smetnja.
Nešto se dogodi i iznenada se pojavi dvojnost. Kad se dogodi nešto što volite, pojavi se želja da toga imate još više. Kad se dogodi nešto zbog čega se osjećate lijepo, počnete se bojati da ćete to izgubiti. I tako nastaje sva ta izopačenost – pohlepa i strah. Iskustvom, sve se u umu vraća. I opet ste uhvaćeni u stupicu.
Sve moje nastojanje ovdje jest da vas zadržim izvan toga, izvan toga iskustva jer samo tada se uzdižete nad umom, a ondje je tišina. Kad nema iskustva, nastaje tišina. Kad nema blaženstva, ono ipak može postojati, jer blaženstvo nije iskustvo. Vi ne osjećate da ste radosni. Ako se tako osjećate, onda je to samo sreća, a ona će nestati, uvenut će, a vi ćete biti ostavljeni u tami.
Ako to shvatite, tada znate da nijedna tehnika ne spada u duhovnost jer sve tehnike dat će vam neko iskustvo. A jednog dana cilj mora biti napuštanje svega. Vi ste sami u svojoj kući, bez namještaja, bez iskustva. I tada doživite konačnost. Ali to nije iskustvo, već samo način da se ono izrazi.
Ropstvo
Morat ćete preuzeti stopostotnu odgovornost. I uvijek kada primite na sebe toliko odgovornosti, postajete slobodni i tada na ovom svijetu za vas više nema odgovornosti.
Zapravo i ljutnja je jedna vrsta ropstva. Ja se ne mogu ljutiti. Nisam se već godinama ni zbog koga naljutio, jer ne smatram nikoga odgovornim.
Ja sam slobodan, zašto bih se onda ljutio? Želim li biti tužan, slobodan sam izabrati tugu. Želim li biti sretan – i to je moj izbor. Sloboda se ne mora bojati, ona se ne može ljutiti. Kad spoznate da ste vi svoj vlastiti svijet, prodrli ste u različitu vrstu razumijevanja.
Tada ništa drugo nije važno – sve drugo su igre i izgovori.
Jednost
Vani i unutra – to su samo lažne podjele, kao što su sve podjele lažne. No one su potrebne jer teško je razgovarati bez riječi. Ali tada shvatite da postoji samo jedno, a za to jedno ne postoji pojam ni unutra ni vani. Ono je jedno, a to jedno ste vi.
Ova jednost je izražena u izreci upanišada: “Ono što si ti.!“
Ono znači izvanjsko, ti znači unutarnje. Ta dva pojma povezana su mostom. Ono postaje ti, a ti postaje ono. Iznenada nema više nikakvih podjela.
Nema podjela – smrt je život, život je smrt. Sve podjele postoje zato jer je um nesposoban vidjeti da ono što je kontradiktorno može biti jedno. Zbog svoje logike um ne može vidjeti kako jedna stvar može biti i jedno i drugo. Um misli: ili ovo ili ono.
A život je oboje, postojanje je oboje zajedno. Zato nije ispravno reći da je postojanje i jedno i drugo, već je ono jedna silna jednost.
Bez uvjeta
Ljubav ne postavlja nikakve uvjete. Ona jednostavne miče stare obrasce i ne daje nam nove. Gotovo uvijek se događa da ljubavnici postaju djetinjasti – jer ljubav vas prihvaća, ona vam ne postavlja uvjete.
Ljubav ne kaže: “Budi ovo budi ono.“ Ona jednostavno kaže:“Budi ono što jesi. Dobar si onakav kakav jesi. Lijep si onakav kakav jesi.“
Ljubav vas prihvaća. Iznenada počinjete napuštati svoje ideale, „moram“ i razne druge osobnosti. Napuštate vlastitu kožu, ponovno postajete dijete. Ljubav pomlađuje ljude.
Što više volite, dulje ćete ostati mladi. Kad ne volite, postajete stari, jer kad ne volite, gubite vezu sami sa sobom. Ljubav nije ništa drugo nego uspostavljanje veze sa sobom preko nekoga drugog, preko nekoga tko vas prihvaća, tko vas odražava onakvima kakvi jeste.
Ljubav može biti situacija u kojoj napuštate sve uvjete. Ljubav ne postavlja uvjete. Ona jednostavno miče stare uzorke i ne daje vam nove. Ako vam daje neki novi obrazac, onda to nije ljubav nego politika.
Neznanje
Ne obazirući se na dušu, čovjek ostaje neznalica. Obazirati se na dušu, početak je mudrosti. Sviđa mi se ova riječ neznanje. Znači da ste nešto zanemarili, nešto ste zaobišli, niste nešto primijetili.
Nešto je ondje, uvijek je bilo ondje, ali niste se obazirali. Možda zato jer je uvijek bilo ondje, bilo je lako ne obazirati se.
Mi uvijek ignoriramo ono što je uvijek ondje, obaziremo se samo na nove stvari. Jer novo donosi promjenu. Pas će i dalje sjediti ako se ništa ne miče oko njega. On se može odmarati, može sanjariti… No ako se išta pomakne, odmah je budan. Čak ako se pomakne suhi list, on će početi lajati.
Upravo je takvo stanje našeg uma. On bilježi samo onda kad se nešto promijeni. A tada opet zaspi.
A naše unutarnje blago je uvijek bilo s nama pa ga je vrlo lako ignorirati. To je značenje riječi ignorancija/neznanje.
Neka naše traženje ne bude početak ignoriranja naše duše, tada će se buđenje javiti sâmo od sebe. A kad se ljubav probudi, život ima potpuno drukčiji okus. On ima okus nektara, besmrtnosti, neumrlosti.
Trikovi uma
Problem naših duhovnih tražitelja je ovaj: prije ili kasnije um počinje sa svojim trikovima.
Netko će vidjeti svjetlost, netko će čuti zvukove, netko će početi doživljavati nešto drugo.
A ego kaže: “Ovo je nešto veliko, to se događa samo tebi. To je velika svjetlost. Ti si nešto posebno, zato se to događa tebi“. I vi počnete surađivati.
Nemojte se mnogo obazirati na to – zanemarite te stvari! Čovjek mora postati posve prazan. Jedino duhovno iskustvo koje vrijedi nazvati duhovnim iskustvom je iskustvo ništavila, praznine, ono što sufiji zovu fana, nestajanje ega. To je jedino duhovno iskustvo – sve ostalo su samo igra uma.
A um može stvarno mnoge stvari. On može početi halucinirati, može doživljavati vizije, može vidjeti Krista il Buddhu. Kad vidite Isusa kako stoji pred vama, zašto onda ne vjerujete? A niti nema Isusa koji stoji pred vama – sve je to sam projekcija vašega uma.
Zato zen učitelji kažu: “Ako vidite Buddhu na cesti, ubijte ga!“ oni imaju apsolutno pravo. To doduše zvuči kao svetogrđe, kao nepoštovanje kad kažete da ćete ubiti Buddhu, Isusa ili Muhameda – nije problem u tome.
Naići ćete na sve ono što ste u svom djetinjstvu zahtijevali. Pojavit će se veliki duhovni učitelji i tibetanski lame i vi ćete vidjeti da se nešto veliko događa.
Naići ćete na glupe ljude koji će vas zbog toga cijeniti. Oni će vam reći: “Ti svakim danom postaješ sve veći i važniji. Popeo si se na jednu višu razinu!“ Ne slušajte ih!
Svijest
Nema se kuda otići, moramo samo vidjeti gdje smo. Postanete li toga svjesni, iznenada ćete prepoznati da ste veći tamo kuda ste upravo željeli otići.
Čovjek je rođen, kao što i treba biti – ništa tu ne treba dodavati, ništa ne treba popravljati. Ništa se niti ne može popraviti. Svi napori da se nešto popravi stvaraju samo još više zbrke i nereda, ništa više. Što više nastojite sebe popraviti, imat ćete više teškoća jer i samo nastojanje protivi se vašoj stvarnosti. Vaša stvarnost je onakva kakva treba biti. Nema potrebe popravljati je. Čovjekova svijest se jednostavno razvija, bitno se ne mijenja.
To izgleda kao da niste pogledali u svoj džep pa mislite da ste prosjak i zato i dalje prosjačite, a u džepu nosite dragocjeni dijamant koji vam može osigurati dovoljno bogatstva za život. Tada, jednog dana stavite ruku u džep i iznenada postajete bogataš.
Ništa bitno nije se promijenilo, situacija je ista – dijamant je bio ondje i prije, on je ovdje i sada. Jedino što se promijenilo jest svijest da ga sada imate.
Svijest je jedino ono što se mijenja i razvija, a ne sâmo postojanje. Postojanje ostaje isto kakvo je i bilo. Buddha ili Krist, vi ili bilo tko drugi, imate potpuno isti status, isti prostor, ali jedan je svjestan i postaje Buddha, a drugi nije svjestan pa ostaje prosjak.
Oslobodite sebe
Prosvijetljenost nije neko stanje ekstaze. Prosvijetljenost nije uzbuđenje. Ekstaza je stanje uzbuđenja, to je stanje uma, lijepo stanje uma, ali ipak samo stanje uma.
Ekstaza je iskustvo. A prosvijetljenost nije iskustvo jer nema više uma da ga doživi.
Ekstaza se još uvijek nalazi u domeni ega, ali prosvijetljenost je iznad ega …
