U tekstovima drevnih Veda, posebice Bhagavad-Purani ili Srimad Bhagavatamu nailazimo na zanimljive informacije o razlozima pojave Gospodina Bude. Naime Buda je jedna od mnogih inkarnacija Svevišnje Božanske Osobe koja se, kao i uvijek, na Zemlji inkarnira iz određenih razloga. Vede su jasno definirale i cilj i način spoznaje, ali i one su, napredovanjem Kali-yuge koje je započelo prije 5000 godina, počinjale biti krivo tumačene, što je imalo za posljedicu dodatne patnje, jad i bijedu čovječanstava. Kao najočitije krivo tumačenje Veda bilo je besmisleno žrtvovanje životinja te njihovo konzumiranje, što su zagovarali materijalno iskvareni svećenici. Kao posljedica, bila je pojava Bude (556. – 476.g.p.n.e.), kao devete inkarnacije Gospodina Krišne, što je davno prije i prorečeno u Vedama. Buda negira Vede koje su davno prije predvidjele Njegov dolazak. To je isto kao da netko negira majku i oca koji su ga stvorili. Sin ide svojim putem, ali ga se majka ne odriče. Buda uspostavlja svoje učenje, ali svojim porukama i humanizmom koji zagovara ne odstupa od učenja Veda, može se reći da ih na svoj način tumači. Jedna od poruka mu je da se njegovo tumačenje mora podvrgnuti temeljitom kritičkom proučavanju; znači, nije pristalica dogmatskog pristupa njegovom učenju.
Maja Milčinski u svojoj knjizi Mudrosti Kine i Japana kaže da se Budino učenje može skraćeno sažeti u sljedeće četiri istine:
- Čovjekovo je bivstvovanje prožeto patnjom kojoj je četverostruki izvor:
- Život – patnja samim rođenjem, opterećen je starenjem, bolestima i smrti.
- Starost – posustajanje, postaje svjestan svojih nemoći, tjelesnih i duševnih, te sve većom osamljenošću.
- Bolest – njene muke i predznak smrti.
- Smrt – za mnoge je ljude neshvatljiva, logički je ne prihvaćaju.
- Okolnosti koje u nama rađaju želje iza kojih ostaju samo iluzije te u takvim pokušajima doživljavamo samo razočaranja i patnje; patnja proizlazi iz želja.
- Želja se čovjek treba odreći. To što čovjek ne uviđa ove zakonitosti, kriva je zamagljenost srca zbog želja i pohlepe. Pohlepa stvara zamračenost duha iz kojeg pada u pakao svakovrsne patnje.
- Za nestanak takvih strasti potrebne su određene metode, o njima govori istina Puta sa svojih osam stupnjeva koji dovode do nirvane:
- ispravno viđenje – oslobođeno svake iluzije i svakog egoizma.
- ispravno razmišljanje – omogućuje da se imaju uzvišene i čestite namjere i planovi
- ispravan govor – u kojem se izražava dobrota, poštovanje i istinitost
- ispravna praksa – ona je ta koja nekoga čini mirnim, čestitim i materijalno nezainteresiranim čovjekom
- ispravan život – ovo pravilo nalaže da se ne smije činiti zlo ljudima i životinjama, i da ovima drugima treba priznati pravo da se prema njima postupa kao prema ljudskim bićima
- ispravan napor – treba kontrolirati sebe i neprestano se vježbati
- ispravna prisutnost duha – imati ispravne misli i truditi se da se radi ono za što se zna da je ispravno
- ispravna meditacija – jest ona koja osigurava meditaciju o realnostima života i svoga Nad-Ja.
Komentar uz redne brojeve preuzet je iz knjige Treće oko Lobsanga Rampe.
Nakon Budina odlaska dolazi do stvaranja tri puta:
- Hinayana ili theravada („Manji put“) – budisti u jugoistočnoj Aziji. Nudi sebičan obrazac čovjeka koji teži vlastitom prosvjetljenju, pripada prvoj fazi na njihovom putu, koja uključuje prethodno pročišćenje uma.
- Mahayana („Veliki put“) – naglašava njegovanje samilosti i kao svoj ideal ima Bodhisattvu koji odbacuje nirvanu kako bi drugima pomogao na tom putu. Budhisattva je već postigao prosvjetljenje i nema potrebe vraćati se na Zemlju. Ispunio je karmu, ali ipak odlučuje vratiti se na Zemlju kako bi pomogao drugima da također postignu prosvjetljenje.
- Vajrayana („Dijamantni put“) – tantrički budizam – omogućuje čovjeku da postigne prosvjetljenje u svom životnom vijeku. Tu na vrhu tibetanskog budizma, nailazimo na učenje Kalacakre Tantre. To je prečica ka prosvjetljenju.
Cilj budizma
Cilj je budizma dostizanje nirvane, blaženstva. To nije i konačan cilj, to je najviša stepenica prije prelaska ka čistoj transcendenciji i ponovnom učenju na višoj razini. Često se nirvana na Zapadu prevodi kao ništavilo, što nije točno. Praznina – to nije slika bjeline ili mrtvog prostora koja bi nam mogla pasti na pamet. To je sama stvarnost, neopisivi izvor svega, a ipak još ne sama stvar. Možemo je nazvati duhovnom biti svijeta koja se ne može imenovati, shvatiti ili drugačije ograničiti. Izvan svake tvari ona prožima sve stvari. To je samo metafora da bi se samo nagovijestilo novo iskustvo stvarnosti koja se nalazi s onu stranu riječi i misli.
Nagarjuna (indijski filozof utemeljitelj Madhyamika filozofske škole oko 2. stoljeća p.n.e) također je u svom velikom djelu Prajna Paramiti, pišući o Praznini, iznio ovu istoznačnicu Stvarnosti: „Oblik je Praznina i Praznina je oblik. Praznina nije ništa drugo nego oblik i oblik nije ništa drugo nego Praznina. Izvan Praznine nema oblika i izvan oblika nema Praznine.“ U budističkoj filozofiji nabrojano je osamnaest vrsta Praznina, što govori da su Apsolut, Stvarnost, ispražnjeni (prazni) od svih naših pojmova. Budizam upućuje na duhovnost. Za svoje učenje Buda je tražio da se stalno propituje, bez dogmatskog pristupa, što nije karakteristika tradicionalnih religija.
