Osobnosti

Kada dostignete stanje bez misli koje pokreću ego, on umire. Zato mu nije bitno u kom se pravcu vaše misli kreću. Da li vas truju ili ne. Ego je taj koji nas odvaja od naše prirode, od našeg bića, od naše istinske, čiste svjesnosti, on i njegovo krivo predstavljanje nas. On je taj za kojeg tri puta ponovljena laž postaje istina. Naravno, ukoliko ta laž veliča njega, a naravno i nas, ukoliko nismo koliko toliko osvještena osoba i budnih očiju ne idemo kroz život.

Svi već dobro poznajemo podjele osobnosti na:

• Sangvinika – čiji se stav može predstaviti kao: „Gledajte samo u mene“ i „ Hoće li predstava konačno početi“
• Melankolika – „Kada će sve stvari konačno biti savršene“, „ Kada ćete me konačno shvatiti“,
• Kolerika – „Kada ću već jednom postati vođa“, „Vrijeme je da me priznajete i uvažavate“
• Flegmatika – „Kada će već jednom osvanuti dan da se mogu opustiti“, „Poštujte me“
  (knjiga Osobnost slagalica, F.i M. Littauer)

Sangvinici su bili ukras svakog prostora koji su ispunjavali, melankolici su okruženju davali osjećaj reda i urednosti, kolerici su to sve držali pod kontrolom i na okupu, a flegmatici su bili nenaslikano platno, odnosno idealna podloga, podrška svakom okruženju. Za iskusne vođe, bilo kojih projekata, ispravno slaganje ovih osobnosti u jednom timu bio je uvjet broj jedan za uspješno funkcioniranje bilo kojeg tima. Svaka od ovih četiri osobnosti je imala svoje mjesto i tim je savršeno mogao funkcionirati.

Gdje su u današnjem, suvremenom društvu nestale ovako kristalno jasne osobnosti, koje su se mogle jasno uočiti prvi prvom susretu i pogledu?

Danas su, na žalost, ove kristalno čiste osobnosti zamjenjene ego-osobnostima.

Osobnosti i karakteri su toliko zamagljeni i sakriveni, da ih je uistinu teško i iskusnom promatraču razotkriti i ispravno definirati. Mada, i samo definiranje kao takvo ima svoje manjkavosti, jer čim nešto definiramo mi ga automatski ograničimo, ogradimo i stavimo u određeni kalup. Ali, definicije su nekada neophodne, jer su na neki način, budući da su sastavljene od riječi, ipak putokazi. Riječi nas samo kao putokazi, upućuju u kom smjeru trebamo ići, ali nam one ni na koji način ne mogu reći ni objasniti što ćemo tamo „negdje“, gdje smo se zaputili, naći. Ono što ćemo vidjeti i naći bit će samo stvar osobne percepcije i ništa više i ništa manje. Riječ med nije med.

Jedno od mnogih mjerila, koje će nam pomoći odgonetnuti koliko dobro poznajemo sebe i druge je ono što smatramo vlastitim potrebama i što nam je uistinu u životu važno. Upravo i jedino ono što nam je u životu važno i potrebno, vlada nama i našim postupcima i imat će moć nad nama da nas uznemiri i razljuti, ukoliko ne dobijemo ono što smo očekivali i što smo mi iz svog kuta percepcije smatrali da nas sljeduje.
Prema tome, nama ne vladaju više naše osobnosti koje su izvirale iz naših urođenih, prirodnih emocija, a samim tim i oslikavale realnu i prepoznatljivu sliku samih nas, nego u ovom materijalističkom i potrošačkom društvu vlast nad nama su preuzele naše nezajažljive i neutoljive želje i ego, koji se iz trena u tren mora neprestano hraniti. I nije mu bitno hoće li nas ta „hrana“ trovati ili liječiti, njemu je bitno da, on kao on, neprekidno raste. I uopće mu nije bitno da li vas na koordinatnom životnom sistemu vodi u pozitivnom ili negativnom smjeru, njemu je bitno da krivulja raste. Za ego, i pad je kretanje, jer on ne može mirovati.

Kada dostignete stanje bez misli koje pokreću ego, on umire. Zato mu nije bitno u kom se pravcu vaše misli kreću. Da li vas truju ili ne. Ego je taj koji nas odvaja od naše prirode, od našeg bića, od naše istinske, čiste svjesnosti, on i njegovo krivo predstavljanje nas. On je taj za kojeg tri puta ponovljena laž postaje istina. Naravno, ukoliko ta laž veliča njega, a naravno i nas, ukoliko nismo koliko toliko osvještena osoba i budnih očiju ne idemo kroz život.

Iz svega navedenog, a promatrajući društveno okruženje današnjice, pogotovo u tranzicijskim zemljama koje lebde između nedefiniranih i neiskristaliziranih društvenih sistema, ni kapitalizma ni socijalizma, a najviše feudalizma, iskristalizirala se neka nova tipologija osobnosti u cjelokupnom društvenom životu, od kojih su najuočljivije sljedeće:

1. Narcisoidni ego: „Svi su papci samo sam ja cool“, „Zar ne vidite koliko sam ja inteligentan i veći od vas“, „Od seljaka nemaš gdje kavu popiti“, „Gradom hodaju sve sami seljaci i pridošlice“. A u stvari njegov ego žudi za „papcima“ i „seljacima“ i “došlama”, jer samo se kroz njih i njihov dostignuti stupanj razvoja svijesti on i može pokazivati i dokazivati svoju „inteligenciju“, samo uz njih i kraj njih on može biti veliki, pored drugih ne. Razotkriju ga odmah. Na ovaj način on i usmjerava pažnju na sebe kao velikog, bitnog, nadmoćnog, inteligentnog i „njih“ kao male, proste, zaostale, nekulturne. Ukratko gradski šminkeri i nazovi mlada i stara „inteligencija“,
2. Zbunjeni ego: „Mene niko ne razumije“, Hajde molim te, ti me vodi kroz život“, „Molim te, ti odluči za mene“, „Razmišljanje i mišljenje je tako teško i naporno“, „Lakše mi je i komfornije da me neko vodi“ , ukratko društveni paraziti,
3. Ego žrtve: „Samo sam je dobar/dobra, svi ostali su zli“, „Zar ne vidite koliko mi je teško“, „Dokle će me svi iskorištavati“, komformističko-neosvještene osobe, koje ne shvaćaju da ih sama uloga žrtve koju već dugo igraju drži u podređenom položaju i ne dozvoljava im da djeluju. Žrtva možeš biti par dana, sve preko toga sam sebi svojim mislima vežeš ruke i moć daješ onima za koje misliš da od tebe prave žrtvu. Žrtva si samo svojih misli, zlostavljači su te već davno zaboravili. Zaboravi i ti njih. Ukratko, neosvještena osoba, koja samo sama sebi može odvezati ruke i sa riječi preći na djelovanje.
4. Manipulirajući ego: „Kad dobijem od tebe ono što mi treba više mi nisi bitan“, „Zar se mi poznajemo, ah, da sjećam se, upoznali smo se nedavno“. Osobe koje koriste druge za jednokratnu ili dvokratnu upotrebu i poslije ih zaborave, „Ne vide“. Sve dotle dok se ne susretnu sa većim manipulirajućim egom, tada jedno vrijeme djeluju iz ilegale, dok se ne „napune“, ukratko, razarajuće tkivo društva,
5. Ego-duh: oni kojih uopće fizički nema u društvenom životu i društvenim zbivanjima, kao naravno, za razliku gore nabrojanih, ni na društvenim mrežama, a vuku konce, režiraju i uređuju život svima ovima prethodno nabrojanima iz „ilegale“. Ukratko, i te kako su svjesni postojanja ovih gore navedenih, te ih vješto ukomponiraju da im služe i nesvjesno obavljaju posao za njih, sa svojim specifičnim egom, jer su svi i te kako podložni za manipulaciju i vođenje. A, ovi mali, sve dok njima ego raste, nije bitno u kojem smjeru, oni će dozvoljavati da se njima upravlja iz nevidljivog i nedodirljivog centra moći kojeg naravno nisu uopće svjesni. Ove osobe, nećete nigdje ni vidjeti, ni sresti, ali konce koje vuku i te kako se vide i prepoznatljivi su. Ukratko, naopako spoznajni, socio-emocionalni vampiri.
6. Osoba bez ega: osvještena osoba, koja se ne može poistovjetiti ni s jednom nabrojanom skupinom i koja strpljivo čeka kada će se ove prve četiri „probuditi“. Ali nije joj neophodno. Ukratko, koliko god pozitivne bile, zauzele su sebično-komformistički stav, jer su svojom brojnošću i stanjem svijesti i te kako sposobne da dobro razdrmaju i uzdrmaju prvih pet nabrojanih.

Buđenje je počelo, bolje se probuditi sam, nego da nas bude drugi. Njima sigurno nećemo moći reći „Pusti me još pet minuta“. Zbog tih naših „pet minuta“ oni će nam uzeti cijeli život.

Da sve bude gore, sve ove nabrojane skupine, su izvanjski gledano, dobro organizirane i uklopljene u sistem, a svaka ponaosob misli da samostalno i slobodno djeluje. A kako misle da su slobodne jako teško izlaze iz nevidljivog kaveza.

Također, sve ove nabrojane ego osobnosti mogu se pronaći u svim organiziranim skupinama-od porodice, uže i šire, kao osnovne, primarne grupe, pa sve do najsloženijih organizacija današnjice.

Gurdjieff je rekao: “Da bi smo se mogli osloboditi, prvo trebamo shvatiti da smo u zatvoru”.

Išao neki čovjek putem, nađe Istinu, te se sagne i uze je. Iza njega je išao nečastivi sa svojim istomišljenikom, te mu reče: “Što ćeš sada, onaj čovjek nađe Istinu i uze je”. Na te riječi nečastivi se samo nasmija i reče: “Ništa se ne brini, samo ću ga natjerati da tu Istinu organizira”.

S ovakvim preovlađujućim stanjem svijesti, svaka organizacija je đavolja igra, a svaku Istinu, bar do sada su uspjeli organizirati.

I da, ima i sedma skupina. Čine je pojedinci. Ne daju se organizirati. I za sada, dobro soliraju.

Kara Kardaš