Ljudi koji se dobro osjećaju, ne rade stvari koje ih tjelesno ugrožavaju. Traumatizirani ljudi osjećaju uznemirenost, nemir, stezanje u prsima. Mrze kako se osjećaju. Oni uzimaju drogu kako bi svoje tijelo doveli u ravnotežu. Ovaj poticaj za reguliranje tijela i uma, kako bismo izbjegli poteškoće, aktivira sve ovisnosti, povezane i nepovezane sa supstancama, blage i teške.
Od Abrahama do Azteka, drevne su kulture žrtvovale ljude kako bi umirile bogove – to jest, kako bi ublažile svoje tjeskobe i izgradile lažna smirujuća uvjerenja.
Danas živimo vlastitu verziju ovog, o čemu svjedoči kriza predoziranja drogama koja je zahvatila sjevernoamerički kontinent.
Prema nedavnom izvješću Agencije za javno zdravstvo Kanade, u Kanadi je u 2017. bilo otprilike 4000 smrtnih slučajeva povezanih s opioidima, što je gotovo 50-postotno povećanje u odnosu na prethodnu godinu. Ova je epidemija zahvatila sve dijelove zemlje i dovela je do razarajućih posljedica za obitelji i zajednice.
Ovi izgubljeni životi su, isto tako, žrtvovani za smirivanje i zadovoljavanje vlastitih lažnih uvjerenja, poricanja i negiranja.
Ovisnici su žrtve oklijevanja našeg društva da se pomiri s korijenskim izvorima, psihologijom i neurobiologijom ovisnosti, osobito ovisnosti o supstancama.
Mogli bismo zaustaviti fatalnu plimu i prekinuti taj krug žrtvovanja, shvaćajući što je zapravo ovisnost o drogama, i priznavajući univerzalnost ovisnosti kroz našu kulturu i usvojene prakse koje su odražavale stvarnost, a ne predrasudu.
Drugim riječima, umjesto da korisnike droge izopćujemo, započnimo temeljiti naš pristup na znanosti i empatiji.
Ovo nikada nije bilo hitnije nego sada, a ne samo zbog opioida i drugih tema ovisnosti.
Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je poremećaj trajnog i nekontroliranog igranja video i kompjuterskih igara (“gaming disorder”) značajnom prijetnjom mentalnom zdravlju i funkcioniranju u društvu.
Takozvani pametni telefoni su postali glavni fokus ovisnosti.
Trebamo li spomenuti razornu rasprostranjenost ovisnosti prejedanja, seksualne ovisnosti, patološkog kockanja ili kupovine?
Ili smrtonosnost potpuno legalnih navika kao što su pušenje cigareta ili pretjerano konzumiranje alkohola, koji su još uvijek mnogo produktivniji ubojice od opijata?
Sramotimo, odbacujemo, izopćujemo i zanemarujemo korisnike droga kako bismo prikrili neugodu i uznemirenost koju osjećamo zbog širokog dometa ovisnosti u našoj kulturi.
Što potiče ljude na uzimanje droge
Suštinu svih navika ovisnosti odlično je opisao jedan od najpoznatijih svjetskih korisnika heroina, gitarist Rolling Stonesa Keith Richards, čiji su dug život mnogi smatrali modernim čudom.
“Pretpostavljam da je to bila potraga za zaboravom, iako ne namjerno”, piše on. “Suludosti kroz koje prolaziš samo da par sati ne budeš to što jesi.”
Zašto je ljudima toliko nelagodno u vlastitoj koži da moraju pobjeći od sebe, čak i uz rizik od samoozljeđivanja?
Što prouzrokuje takve nepodnošljive bolove kod ljudskih bića da oni svjesno riskiraju svoj život kako bi izbjegli te bolove?
“Najprije trebamo razgovarati o tome što potiče ljude na uzimanje droge”, rekao je glasoviti psihijatar i psihoterapeut Bessel van der Kolk, ističući kako postoji gotovo izravna povezanost između traume u djetinjstvu i ovisnosti.
“Ljudi koji se dobro osjećaju, ne rade stvari koje ih tjelesno ugrožavaju… Traumatizirani ljudi osjećaju uznemirenost, nemir, stezanje u prsima. Mrze kako se osjećaju. Oni uzimaju drogu kako bi svoje tijelo doveli u ravnotežu.”
“Ovaj poticaj za reguliranje tijela i uma, kako bismo izbjegli poteškoće, aktivira sve ovisnosti, povezane i nepovezane sa supstancama, blage i teške.
“Neću vas pitati o čemu ste bili ovisni”, često kažem ljudima, “niti kada, niti koliko dugo.
Nego – što god da je vaša ovisnost – što vam se kod nje svidjelo?
Što vam je ona, u kratkom roku, dala da ste je bili toliko gladni?
”Univerzalno, odgovori su:“ Pomoglo mi je pobjeći od emocionalne boli… to me omamilo… pomoglo mi je da se nosim sa stresom… pružila mi je mir… osjećaj veze s drugima … osjećaj kontrole. ”
Ovakvi odgovori osvjetljavaju da ovisnost nije niti izbor, niti prvenstveno bolest, genetska ili stečena. Do ovisnosti dolazi kod pokušaja osobe da riješi stvarne ljudske probleme: emocionalnog gubitka, silnog stresa, izgubljene konekcije.
Ovisnost je napušten, odbačen, ostavljen, usamljen, bespomoćan i krajnje beznandan i uzlaudan pokušaj rješavanja dileme ljudske patnje.
Sve ovisnosti, od lijekova, kockanja do video igara, izravno ublažavaju bol ili odvlače pozornost od nje. Privremeno, sve ovisnosti olakšavaju našu nelagodu sa sobom samima.
Odatle moja mantra: Prvo pitanje nije: “Zašto ovisnost?”, nego “Zašto bol?”
Nagonski bijeg od stvarnosti
U mojih 12 godina rada u Vancouveru, odgovor nije mogao biti potpuniji. Svaka od mojih pacijentica su kao djeca pretrpile seksualno zlostavljanje. Nitko od mojih pacijenata – muških i ženskih – nije bio pošteđen neke vrste velike traume.
Ne proizlaze sve ovisnosti iz ovako teških povreda, ali sve ovisnosti su ukorijenjene u tuzi, žalosti, boli, bespomoćnosti i otuđenosti.
“Čak i najštetnije ovisnosti služe ključnoj životnoj adaptivnoj funkciji poremećenih pojedinaca”, piše Bruce Alexander u svojoj knjizi: “Globalizacija ovisnosti”.
“Samo kronično i ozbiljno poremećeni ljudi su podložni ovisnosti.” (Poremećaj ovdje znači trajni nedostatak psihosocijalne integracije.)
Bez obzira da li ga nazivamo poremećajem ili traumom, djelotvoran način rješavanja problema ovisnosti ne postoji bez potpunog uvida u njegovo temeljno podrijetlo.
Kao društvo, mi smo daleko od prihvaćanja ove neizbježne istine, unatoč svih znanstvenih, narativnih i epidemioloških dokaza za to.
Prije četrdeset godina diplomirao sam na medicinskom fakultetu sveučilišta u Britanskoj Kolumbiji, bez da sam ikad, u četiri godine, jednom čuo spominjanje psihološke traume i njezin utjecaj na ljudsko zdravlje i razvoj.
Zabrinjavajuće, tako je s većinom studenata medicine čak i danas, unatoč opsežnim i uvjerljivim istraživanjima koja povezuju traumu s mentalnim i fizičkim bolestima i ovisnošću.
“Prema našim podacima, društvo je obuzeto očajem, velikim valom nezdravog ponašanja i epidemija droga”, izjavio je ekonomist Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade u New York Timesu još 2015. godine. Trenutna situacija je još strašnija.
Kako ćemo se pozabaviti pojavama očaja bez da se osvrnemo na sam očaj?
Kako zdravstveni radnici mogu pomoći ljudima kada su i sami u neznanju? Obukom! Obukom o izvoru problema s kojima su suočeni njihovi pacijenti, i kada akademska zajednica i glavne ustanove za liječenje tek trebaju prihvatiti nova znanja?
Kako, u ovakvoj odsutnosti svijesti, pravni sustav može riješiti problem ovisnosti? Kako se politički sustav može racionalno suočiti s istim? Kako se društvo može na kraju nositi s epidemijom koju pogrešno shvaća?
Okolnosti koje podupiru očaj – i stoga, ovisnost – sa svakim su desetljećem, sve više i više ukorijenjene u globalnom industrijaliziranom svijetu: više stresa, više ekonomske nesigurnosti, više nejednakosti, više straha, više tjeskobe među mladima, više izolacije i usamljenosti.
Prema istraživanju časopisa Adbusters: “Imate 2.672 prijatelja i prosječno 30 lajkova po Facebook objavi, a nikoga s kime biste večerali u subotu.”
Pa nije ni čudo što je naše društvo prepuno nagonskog bijega od stvarnosti, svake vrste, s neprestanom pojavom novih.
Prihvaćanje umjesto ocrnjivanja
Ako u trenutnoj opioid krizi postoji bilo kakvo pozitivno svjetlo, to je mogućnost promjene.
Prisiljeni smo preispitati naše pretpostavke.
Prakse smanjenja štete, kao što su mjesta za korištenje droga pod nadzorom trenutno se provode diljem Kanade.
Dvije kanadske nacionalne stranke trenutno barem raspravljaju o okončanju ludila takozvanog rata protiv droga (zapravo rat protiv traumatiziranih ljudi), i o usvajanju realizma i humanizma zemlje kao što je Portugal, gdje je posjedovanje droga za osobnu upotrebu dekriminalizirano, s izvanrednim rezultatima.
Osim pravnih pitanja, ohrabrujuće mogućnosti za iscjeljenje proizlaze iz šireg razumijevanja ovisnosti i uvažavanja ljudske patnje kao izvora ovisnosti.
Za liječenje ovisnosti o drogama potreban je višerazinski pristup koji prihvaća ljude onakvi kakvi jesu, u kojima suosjećanje zamjenjuje ocrnjivanje, a rehabilitacija zamjenjuje kaznu.
To bi uključivalo:
Mjesta uporabe droga pod nadzorom, u što je moguće više zajednica; za one kojima je potreban, medicinski nadzor kod uporabe opijata ili održavanje zamjenskih opijata, a za druge programi koji se temelje na apstinenciji, bez pravne ili moralne prisile; a za sve, individualna traumatska terapija, koja uviđa da ne postoji jedinstveno rješenje za sve.
Svaka osoba koja radi s ovisnicima mora proći kroz obuku za rad sa traumama.
Iz elastičnosti, snage i otpornosti prastarih učenja domorodaca u Kanadi, koji su kao zajednica najviše patili od traume, poremećaja i ovisnosti, također možemo mnogo naučiti.
Njihove tradicionalne vrijednosti uvijek su naglašavale zajedništvo, a ne sebični individualizam, vraćanje klonulih u zajednicu, a ne odmazda, uključivanje, a ne razdvajanje, i, najvažnije, pogled na ljudska bića koji uravnotežuje naše fizičke i mentalne, emocionalne i duhovne potrebe.
Aktualni društveni, pravni i medicinski odgovori na pitanja ovisnosti odavno su pokazali svoju neadekvatnost. Naši rastući gubici, naše nepotrebne ljudske žrtve vape za radikalnom revizijom.
AUTOR: Gabor Maté ( In the Realm of Hungry Ghosts: Close Encounters with Addiction )
https://www.theglobeandmail.com/opinion/article-dont-ostracize-drugs-users-empathize-with-them/
Gabor Maté je kanadski liječnik s iskustvom u obiteljskoj praksi i posebnim interesom za razvoj i traumu u djetinjstvu, i njihov potencijalni doživotni utjecaj na fizičko i mentalno zdravlje, uključujući autoimune bolesti, rak, ADHD, ovisnosti i širok raspon drugih stanja.
On je isto tako pisac, javni govornik i bivši medicinski kolumnist za Globe i Mail.
Sa engleskog jezika prevela i prilagodila Angelica Horvatić ( www.angelicahorvatic.com )
O ANGELICI:
Angelica Horvatić ( www.angelicahorvatic.com ) je praktičarka iscijeljivanja trauma, praktičarka Procesa Kompletiranja, Rada sa Sjenom, Iscijeljenja Unutarnjeg Djeteta, hipnoterapeutica i coacherica.
Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 19 godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, Bliskom Istoku, Europi i Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta.
Pošto su gotovo sva prva iskustva u njenom životu bila vrlo traumatična, Angelica je, kroz svoju “borbu za život”, rano shvatila da nije svim dušama data takva brzina, snaga i radost za ŽIVOT i da je njoj to dato u tolikoj mjeri upravo zato da bi mogla pomoći drugima.
Sa studija prava ona se baca na učenje engleskog, pa zatim na nutricionizam, fitness, a onda na poslovni, korporativni, wellness i life coaching.
Gladna za dubljim znanjem o ljudskim interakcijama i našim bolnim obrascima, za svim zašto i kako pitanjima, kako bismo se mogli iscijeliti, Angelica je dekadama prikupljala mnoštvo informacija, studije i prakse, istovremeno prolazeći kroz intenzivnu terapiju kognitivnog ponašanja (CBT) sa svojim kliničkim psihologom i terapeutom.
Početkom svibnja 2016. svjetski poznata američka spiritualna učiteljica, spisateljica i pokretačica Procesa Kompletiranja – Teal Swan – osobno je odabrala i istrenirala Angelicu za svoju prvu ambasadoricu i prakticarku iscijeljenja trauma za Balkan i Bliski Istok kako bi na tim domaćim prostorima, ona mogla “pomoći ljudima da razbiju stare paradigme i da se – ‘oslobode’ ”.
MISIJA Angelice je pomoći ljudima da se ‘podignu’ i pokrenu u smjeru kojim žele ići u životu, osjećajući se manje osamljeni, izolirani i sami, a više u Obilju, Voljeni, Mirni, Sretni, Zdravi, Iscijeljeni i Duboko Povezani sa sobom i ljudima oko sebe, gradeći jake, zdrave i dugotrajne odnose.
“Osvoji svoju planinu” je njen moto – Budite, Posjedujte i Napravite SVE ono što želite u životu!
Nakon radionica u Australiji, Angelica se ovog proljeća vraća u Europu sa vikend radionicama Unutarnje dijete – ‘Pronađi radost u sebi’:
Zagreb 4.-5.5.
https://angelicahorvatic.com/events/radionica-sa-unutarnjim-djetetom-pronadi-radost-u-sebi-2/
Rijeka 18.-19.5.
https://angelicahorvatic.com/events/radionica-sa-unutarnjim-djetetom-pronadi-radost-u-sebi-3/
Beograd 25.-26.5.
https://angelicahorvatic.com/events/radionica-sa-unutarnjim-djetetom-pronadi-radost-u-sebi/
72 PRVA POMOĆ ZA EMOCIJE
