Mi mislimo da se bojimo smrti. A zapravo… Mi se bojimo života. I tako živeći umiremo. Umjesto da se prepustimo struji Života, Izvora (ili kakogod vam to bilo bliskije pojmiti) da protječe kroz nas i da nas oživotvoruje.
U osnovi svakog straha, bilo da ga možemo identificirati, pobliže odrediti, imenovati, bilo da se jednostavno bojimo toga nečega, a ni sami ne znamo kako bismo to opisali i od kuda to dolazi, je strah od smrti. Zašto? Zato što ne znamo. Zato što se (s aspekta ove svoje materijalne, fizičke dimenzije postojanja) ne sjećamo što se događa i kako izgleda to kada napustimo svoje ovozemaljsko postojanje. Zato što nam je nepoznato da li i, ako da, što slijedi nakon prestajanja postojanja našeg fizičkog tijela.
„Najstarija i najjača emocija čovječanstva je strah, a najstariji i najjači strah je strah od nepoznatog.“ (Howard Phillips Lovecraft)
Mi se, zapravo, bojimo nepoznatoga. Preciznije, naš ego se boji. Jer on je taj koji teži poznatosti, predvidivosti, sigurici, tome da unaprijed zna svaki mogući ishod one od varijanti koju odaberemo.
No, naša duša… Ona se ne boji. Jer ona je vječna, bezgranična i svevremena. I zato ona jednostavno zna. Zna što je bilo, što jest i što će biti. Jer u suštini vrijeme koje mi poznajemo, a koje dijelimo na prošlost, sadašnjost i budućnost, konstrukcija je ega koji uvijek treba nešto da se za to drži, da bude siguran. No, duša…njoj nije potrebno da se za išta drži. Jer ona jednostavno jest. Uvijek.
Ali, onda, ako je naš najveći strah onaj od smrti, ne bi li (po logici uma, ega) bilo smisleno onda živjeti u radosti ovozemaljskoga života?! Jer radost je suprotnost strahu, a život je suprotnost smrti.
Izgleda da nije tako. Jer, umjesto da svaki svoj trenutak živimo u potpunoj predanosti toku života koji kroz nas prolazi, mi svoje trenutke provodimo u jedvačekanjima da nam to nešto dođe i prođe, da se to nešto dogodi ili da se ne dogodi.
A jedino što imamo jest ovaj sada trenutak. I ako njega protratimo… I ako protratimo svaki sljedeći koji nam dođe… Protratili smo život. I jesmo li onda doista živjeli? Ili smo čitavo vrijeme lagano umirali?
Jer
„lagano umire onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi,
koji ne mijenja svoju rutinu,
koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
koji bježi od strasti i njenog vrela emocija, onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima,
onaj koji ne mijenja svoj život onda kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti
i koji ne ide za svojim snovima.“ (Pablo Neruda)
Mi mislimo da se bojimo smrti. A zapravo… Mi se bojimo života. I tako živeći umiremo. Umjesto da se prepustimo struji Života, Izvora (ili kakogod vam to bilo bliskije pojmiti) da protječe kroz nas i da nas oživotvoruje.
Želiš li živjeti u jedvačekanju da sve ti dođe i prođe i tako polagano umirati? Ili odabireš živjeti u trenutku, ovom sada, jednom jedinom koji postoji?
Zapitaj se i iskreno si odgovori. Jer, na kraju krajeva, istina nikoga neće mimoići – život se ne mjeri satima, danima niti godinama koje si ostavio iza sebe, nego onim trenucima u kojima si doista živio, doista osjećao, doista bio prisutan srcem i dušom.
Martina Setnik
