U malom primorskom mjestu se pojavila neman s pučine, baš u trenutku kad su zalajale, zacviljele, zarežale male nemani u nama, iskezivši svoje očnjake pomame, požude, pohlepe. Neman s pučine hitala je svojoj, sve dotad pritajenoj, zvjerinjoj braći i sestrama, dojaviti kako su ubojstvo, palež, grabež te rušilaštvo svake vrste, legalni činovi nikad zadovoljene strasti. „Idi na otvoreno more, idi u planine!“, prestrašeni njim, a ponešto i samim sobom, dovikivali smo mu dok su njegove peraje nezaustavljivo sjekle pitome kapi. „Ne, beskrajnu pučinu i divlje vrhunce ja dovodim pred vaše noge, jer divljina nikad ne će spoznati krajnje domete same sebe ako ne upozna najbliže domete vas kad podivljate.“ „Čist račun, duga ljubav, ili čisto more, kratki psi“, odgovorismo mi, na bitku u nama i na bitku izvan nas, spremni. No, koje vrste će biti ti kratkorepi psi?
A kakva je samo bitka to bila! I kako smo svi tada bili neponovljivo jedinstveni! Rame uz rame, i tamo na mjestu boja i ovdje u gradu. Naime, svima je visio mač nad glavom, svima je ime bilo pred zatiranjem. Znali smo: zagrizu li razjapljene ralje i zamahne li divovski rep, više ne će biti bitne naše sitne zadjevice, rezovi i šutnje, ljubavi i mržnje, jer ćemo svi nestati, ni sjeme nam se ne će znati. Kako je bilo divno gledati onu dvojicu policajaca koji se cijeli svoj vijek trvu za onaj komadić trake, tad im ni cijeli gornji dio odjeće ništa nije značio – prvi su, polugoli, istrčali nemani u susret uzdajući se u snagu svojih mišica… ali, vraga, nisu se o psa ni očešali, a već su ih valovi progutali. Udimir je nestao u njegovim raljama, samo smo mu petu na žalu pronašli, no, najviše me iznenadio Veselin – čovjek ne tako mlađahnih godina, a tako mladićkog poleta. Međutim, jedan zamah repom one zvijeri i nismo ga od poda uspjeli odlijepiti. Ali, izdržavali smo; mi smo se prorijedili, a pas je u početku vrlo malo, a kasnije sve više i više gubio snagu. To nas je sokolilo. I kad je izgledalo da smo izjednačenih snaga, jednako jaki i jednako iscrpljeni, u pomoć su nam priskočili ono dvoje turista, prekrasna Samuela i naš česti gost Jacques. To nam je dalo još veću energiju, još veći polet, oni su i sami bacali u more nekakvu tekućinu od koje je voda gorjela i praskala. Divovskog uljeza smo skoro zatukli, ali nam je izmaknuo i nestao na pučini. Jest polomio, jest srušio, jest pobio, ali te posljedice su neznatne u odnosu na one koje je donijela naša pobjeda nad njim. Jer, nesvjetolika, naša ćud je takva: odvraćamo veliko zlo, a ne znamo odstraniti sitna zla što iz naših pora izbijaju; u vremenu kad nismo svoji, na ulici nas razgaljuju magle i mrakovi što iznjedruju kraljeve bratstava koje, u grotlu nedopuštenog prepoznavanja, svi odreda uočavamo, mnimo, a čim između prstiju stisnemo i mrvičak svoje vlastite sudbine, počnemo još više, počnemo nenormalno strepjeti da nam ta maglovita braća ne zakucaju na vrata i pitaju nas što je sa snovima koje su nam u prolazu, češući se o naše poderane kapute, neprimjetno u džepove polagali. I dokle će nam trebati mrak da bi se prepoznavali? Treba li nam, između ostalog, i zbog naših mana kojih se stidimo, ili vrlina koje se stide nas? Zašto smo se onda borili protiv nemani, protiv mraka, a za svjetlo? Zar toliki mrak u čovjeku i može poželjeti ikakvo svjetlo? Pitate za načelnika? Đuho je dao uhapsiti Žutog Vida; onu pretilu napast koja je lovila bjeloglavce u svom pogonu, ostavio je na cjedilu; protjerao je ono dvoje jedinih turista jer tuđin, govorio je, najprije ide ondje gdje se bez krajcara može iskititi najskupljim perjem domaćina i opiti njegovim najjeftinijim pićem; izgnao svoju zakonitu koja se smijala njihovoj spavaćoj sobi s kosim zrcalima te na kraju, kao šlag na tortu, pretukao svog pomoćnika koji je nešto pomagao i oko te izgnane.Stjepkove masnice su na koncu odigrale ulogu čaše s prelivenim kapima – puk, koji je ponekad djelovao polomljenije od svih razbijenih čaša, a ponekad stamenije i od onog stanja u kojem je o tim kapima samo slatkorječkao, naglo se pobojao posjeklina i od same staklene prašine pa je rogonji i u njegovim vlastitim redovima izglasao nepovjerenje. Pretučen i pokisao, jadan, moj bivši poslodavac je mislio da su njegova natučena rebra posljedica toga što je on u gradsku upravu uveo službu promatranja dolaska morskog psa. A narod, vidjevši tko je u sukobu s crnom nemani najviše potegnuo, pobunio se protiv cijele uprave, smijenio je i mene odredio za mandatara nove vlade. Ali, ja se više nemam na koga osloniti. Koga izabrati? Pas se dugo nije pojavio, ali ni Jacques ni Samuela. A ljudima treba pas. Zato su se oni sami pretvorili u njega, svatko svakoga proganja, eno, i moj najbolji prijatelj Arno se počeo udaljavati od mene kad su me odredili za promicatelja ove nove vlasti (počinje ići prema vratima pa zastaje), a ja se samo upinjem oživjeti onu službu promatranja psa koju je uveo Stjepko, ali ne tragajući za psom na pučini, nego u nama samima. No, nitko mi ne daje potporu. I dokle ćemo se ponašati kao ona neman (glavom pokazuje u pravcu prozora) koja je progledala tek kad je vlastite kosti oglodala?
Odlazi.
(odlomak iz romana Atentator nikad ne zadržava sjaj u svojim očima)
Naručite autorovu knjigu
Knjigu Zlatka Tomića naslova San je ime stvarnosti, možete po cijeni od 50 kn naručiti direktno preko našeg portala kontaktom na mail [email protected]
