Nemam udove ni glavu, nemam pluća ni bicepse, krv ne kola mojim zdepastim, beskrajno sitnim tijelom; jedino čega imam u izobilju je ponos, jer bez mene i moje subraće nema ni pustinja ni oceanskog dna, bez naše dinamike u nepokretnosti ne bi bilo ni civilizacije piramida ni tehnologije modernih oblakodera; ja sam zrno (zrncem me slobodno oslovljavajte, ne ću se naljutiti) a, ponešto, i ne samo ponešto,  razumijem se i u psihologiju pa sam siguran da ćete me na kraju ove moje storije zvati zrnom Života a ne tek običnim pješčanim zrnom, ne daj Bože da me usporedite sa zrnom prašine – nepoznata, otuđena i daleka mi je to rodbina.  Jeste li ikada letjeli na krilima pustinjskoga vjetra, jesu li vas kada prale monsunske kiše, znate li kakav je to osjećaj na morskom, oceanskom dnu biti najmekši sag po kojem, u kozmičkoj utihi, promiču najtajanstvenija vodena bića? No, na žalost moje subraće (ne i na moju žalost) dugo ne letjesmo, predugo se ne prasmo, raskopaše naš prenježni oceanski ćilim i pretvoriše nas u uznike jer u pješčanoj uri gdje nas smjestiše ne bješe ni vjetra ni kiše, bogme ni svježega zraka, tek jezivo sporo curenje plača i naših zdepastih tijela kroz uski središnji prolaz; sva naša životnost, živodajnost, sav naš stoicizam koji je brusio kristale kozmičkih rosa nestaše u trenu trena – postasmo trkači bez nogu, letači bez krila, galioti bez vesala i naricatelji bez glasnica.

–O, Sizifi sivoga blata, obrišite te suze sa svojih lica jer ćete se zgrušati pa ćete obezglaviti i ono malo spasonosne dinamike, ono malo kretanja kroz lijevak ure – obratih se svojoj braći koja su, stisnuta uz mene i tonući zajedno sa mnom, zdvajali nad svojim zlehudim usudom. Nije bilo pomoći. Plač po plač odjekivahu staklenim stijenkama, odbijahu se od njih i vraćahu se još težim u bezvoljnu oteščalost naših tijela. Moram priznati da ni meni nije bilo baš lako, premda prezreh svoju sudbinu, ali prezreti slabost i melankoliju svoje braće ipak nisam mogao. I smišljah danima što učiniti da olakšam situaciju, kakvim optimizmom da omaglim njihova, uvijek u pravilnim intervalima, taloženja na dnu dvaju sljubljenih stožaca. A kakve su tek naše noći bile kad ni tog zrnotijeka nije bilo jer je navijač naše ure spavao tvrdim snom?

I baš u jednoj takvoj noći sinula mi je spasonosna misao kako da naš pješčani besmisao pretvorim u kozmički smisao. Jer sve što u kozmosu postoji i opstoji, od najvećeg planeta do najsitnijeg pješčanog zrna kreće se po logički smišljenoj putanji, pa odvijala se vrtnja po obodu galaksija ili se glavinjalo kroz tanki tunelčić pješčane ure.

–Slušajte me dobro, braćo moja pjeskovita i mila. Nismo mi ovdje izgubljeni ako smo i zagubljeni. Jeste li, za svoje slavne slobode, na ocenskome dnu viđali bezbroj ljudskih kostura koja, kao i meso koje ih obavija, prije nego to  i sama morska struja učini, rastaču malena ili velika riblja usta i razgazuju dlakavi krakovi morskih rakova? A odakle tamo sve te beživotne kosti što nekad bjehu dinamični ljudski organizmi? Pa s brodova koji su bili gori zatvori nego li je ovakav u kojemu se mi nalazimo. Koliko brodova je ta tzv. ljudska civilizacija poslala na morsko dno, kolikim golemim oceanskim rakovima su čovječja pluća i bubrezi hrana postali, a koliko, pak, s druge strane je, za trajanja te iste civilizacije, pješčanih ura razbijeno? Možda jedna ili nijedna. Pa, ipak, ti budući mrtvaci na brodovima – mrtvačkim stupicama, nisu zdvajali ovako kao što sada zdvajamo mi, premda nam ni približna opasnost ne prijeti kao što je prijetila njima u tim plovećim lijesovima. Kolikim ste osušenim ljudskim ili životinjskim leševima posljednja postelja bili u vašim autentičnijim domovima – pustinjama koje zapuhuju svemirski vjetrovi? A hoće li to odvratiti čovjeka ili životinju u budućnosti da se uvijek iznova odvaži krenuti u pješčani besmisao pregazivanja tih vaših domova? U jednakoj mjeri u kojoj čovječja misao nastanjuje svekoliki svemir u istoj toj mjeri njega nastanjuje i naša misao, nada, maštovitost. Da, da, zaplakana moja braćo, maštovitosti nam nedostaje u ovom zastakljenom kozmičkom kutku, poleta, onog poleta i radosti koju budući mrtvac na plovećem lijesu raspuhuje u svom tijelu koje će za koji čas, za koji sat u ralje morskih grabežljivaca. Pa i kad nepovratno tone, još se nada, drhturi u onim, ja bi ih prije nazvao čamcima za utapljanje negoli čamcima za spašavanje. Jer ga netko u luci još čeka tko o njegovom udesu još satima, a možda i danima, ne će imati pojma. A nas nikakav udes ne čeka, a takovu volju za životom nemamo, ako sveživotnim i svevoljnim ne proglasimo ovo naše cendranje. Vi ćete sad pitati čemu se mi u ovoj staklenoj, ropskoj galiji, možemo radovati osim da će nas svakih sat ili dva čovječja ruka okretati da bi se stalno iz jednog pretakali u drugi stakleni stožac? Pa, reći ću vam, samo načas morate jako upregnuti svoju maštu. Mi ovdje mjerimo vrijeme, je li tako, zato se ova staklena naprava zove ura. Zamislite, načas, da svatko od nas, onog trenutka kad prolazi kroz uski središnji otvor ovoga sata i pada u drugi stožac, ostvaruje jedan trenutak u vremenu koji će mnogima i mnogima, na zemlji i u svemiru, donijeti neizmjernu radost – rođenje djeteta, prvi poljubac zaljubljenih, ozdravljenje, oprost, zagrljaj itd., ili u svemiru rađanje novog planeta ili pomrčinu sve ljudske tuge koja će se jednom dogoditi iza pomrčine sunca. Ali, budući da i stakleni zidovi ovog našeg tzv. zatvora omeđuju jedan dio kozmosa onda zamislite da je to vaše propadanje kroz uski otvor pješčanoga sata također kozmičko propadanje, ustvari to je taj vaš kozmički let k nekoj od planeta radosti gdje ćete iz nekog tamo pijeska, od tamo neke vaše kozmičke subraće preuzeti te iskopane silnice sreće i prenijeti ih nekom na zemlji. Jer će se doista za tog vašeg leta nekome roditi dijete, netko će nekome reći da ga voli, netko će ustati iz bolesničke postelje.  I tu i takvu sreću ćete svaka dva sata nekome donositi, svaka dva sata ćete biti radosni kozmički letači.

Umuknuo sam. Jedan tren je vladala potpuna tišina, a onda su krenuli mrmori, ispočetka tiši pa sve glasniji, odobravanje, na kraju mi se klicalo u erupciji oduševljenja. Ali, ja se nisam dao u novonastalu euforiju potpuno uvući, jer sam dobro zapazio da je mnogo manje bilo iskrenog klicanja u odnosu na ono lažno. No, nada je moja bila jaka kao pustinjska oluja, a imao sam još aduta ako ovo prvo oduševljenje brzo splasne.

I splasnulo je za nekoliko, ali doista idiličnih, dana. Kritička zrna su ponovo dignula glavu. Teško su oni razlikovali fizičku slobodu od duhovne, zato ih je monotonija i dosada brzo svladavala. Ali, bilo je tu još nešto. Ne puše pustinjski vjetar da zamete neko selo na rubu pustinje, već da podigne pijesak na mjestu gdje ga ima previše i nanese tamo gdje ga je premalo ili ga uopće nema kako bi se spriječio nastanak oaza. Istupih s novim prijedlogom:

–Znam da ste nestrpljivi u iščekivanju te polovine sekunde svoga kozmičkog leta. Da se razonodite u tom vremenu tiskanja, sabijanja, tonuća, mogli bi oni koji su bliže otvoru do onih koji su najdalje od njega – koji se nalaze na samom vrhu hrpe, prenositi dojmove onih koji su neposredno pred otvorom, samo što ne polete, tako da nam vrijeme iščekivanja što brže prođe.

Ovaj moj prijedlog nije živio duže od vremena koje je potrebno da neko zrno s vrha hrpe stigne do samog uskog središnjeg prolaza, jer dovoljno je bilo da nekolicina u tom lancu zakažu i glas bi otišao u vjetar kojeg nije bilo. A takovih je bilo više od nekolicine.

Što ću, ušutio sam, osamio se, želio sam izvući pouke iz ovoga poraza, a da bih to učinio, morao sam iskristalizirati jedno – morao sam točno povući granicu između onih koji izlaz iz ovog zatvora traže fizičkim putem, od onih koji tom cilju streme putem duha. Prvi se ponašaju kao zatvorenici koji, dospjevši na dugogodišnju robiju, po svaku cijenu žele pobjeći s nje pa buše podzemne tunele, ubijaju stražare ili gutaju žlice kako bi dospjeli u zatvorsku bolnicu odakle je lakše pobjeći, a kada im sve te očajničke akcije ne uspiju, bivaju slomljeni, i u trenutku kada im istekne kazna ne žele izići vani jer na slobodi, tako dešperatni, bili bi još slomljeniji. Ovi drugi u uzništvo nikada nisu ni dospjeli jer duh međe, rešetke i staklene stijenke pješčanih uri i ne poznaje.

Nesloboda ratuje, nesloboda robuje, nesloboda se pred očajem ne skanjuje. Sloboda radi sve suprotno, nebitno gdje, nebitno kad, nebitno zašto. Jednu takvu akciju „gutanja žlica“ upravo su sada iznijeli najratoborniji, najnemaštovitiji, najočajniji. Nažalost i najbrojniji. Radilo se o sljedećem: propadat ćemo kroz otvor snažno i bučno ne bili svojim tijelima izazvali pomjeranje pješčanog zatvora prema rubu stola i padanje na pod gdje bi se pješčana staklena ura razbila, a mi stekli slobodu. I zaista, za nekoliko dana, staklenka napravljena od dvaju sljubljenih stožaca primaknula se rubu, a onda je došao mjerač vremena i ponovo je postavio na sredinu stola. Hoćemo li ponovo, hoćemo li još robustnije?

Ali, rješenje naših patnji je donio kozmički vjetar u kojeg ratoborni i agresivni ni u duhu nisu htjeli uranjati, a neratoborni nisu više mogli. Ma, zapravo, nije to bio ni kozmički val već obični, uraganski, blatni, tajfunski val koji je prevrnuo pješčanu uru, oborio je na pod i razbio… I kakva je to bila sloboda koju smo stekli kad je moćni val isprevrtao i cijeli namještaj, polomio kuću, kakva smo mi to očajno velika usta trebali imati da progutamo viljušku, bagerovu viljušku koja je i cijelu kuću, a nekmoli nas sitne s nešto većim krhotinama stakla oko nas, jednostavno pomela i survala u neku golemu rupu punu smeća?

A slušati kozmos ne znači ne slušati Boga koji je jedanput, jednom sličnom, nešto večem zrnu, no ne i posebno bitnijem nego što je naše, dakle čovjeku, rekao:

Dat ću ti snažne noge, ali moraš početi trčati, dat ću ti krila ali se moraš s visoke hridi baciti u provaliju, dat ću ti i čistu, kozmičku misao, ali ne smiješ, poslije nekoliko dana lutanja pustinjom, podignuti glavu k meni s mišlju na svoje ispucale usne i ljudsku žeđ…

  Nažalost, ni mnogi od moje subraće koji su za lutanja tog izgubljenika pustinjom bili od njega ugaženi nisu htjeli podignuti glavu i počuti ovu lekciju… Eno ih sada u pješčanim urama gdje će prije ustima progutati žlicu negoli ušima neki glas pa i ne bio on Božji već samo božanski…

Zlatko Tomić, književnik




Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop 05.06.2016.
Slijedeća objavaPrevrtljivi Mlad Mjesec u Blizancima
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.