Kako su sami patuljci priznali, bili su živo zainteresirani za drevna blaga ispod pijeska. S obzirom da postoje indicije kako je pustinja Sahara nekoć bila uspješno, zeleno i naseljeno mjesto koje je uništeno nekom vrstom naprednog oružja, vrlo je vjerojatno da tu postoje zatrpani gradovi, a patuljci su znali što se dogodilo. Arapi, Berberi i Europljani kao da se ne sjećaju, ali patuljci su znali. Je li to razlog zašto su iskorijenjeni? Jesmo li ih zato pronašli da žive blizu ruba Sahare? Jesu li oni možda jedni od posljednjih preživjelih u ratu koji je promijenio svijet?
Patuljasta plemena Maroka u 19. stoljeću
Knjiga iz 1891. pod naslovom “Patuljci planine Atlas” autora R.G. Haliburtona, govori o rasi patuljaka, koji su tada – krajem 19. stoljeća živjeli u planinama Atlasa u južnom Maroku. Tajanstvena polu-podzemna rasa kopača zlata već je izumrla u drugim dijelovima svijeta u to vrijeme, ali u Maroku su to još uvijek bila plemena u stotinama, ponekad tisućama, koja su se slobodno kretala.
Knjiga ilustrira autorova putovanja, intervjue s više od šezdeset neposrednih svjedoka i vlastite susrete s malim ljudima. Opisuju se kao inteligentni i atletski građeni patuljasti ljudi, koji su radili kao kovači, limari, kopači bunara, kožari, akrobati, proricatelji sudbine, astrolozi, žongleri, radnici na srebru i mjedi, krojači odjeće i rudari.
Kopali su i gradili male nastambe direktno u planinama unutar kojih su živjeli i radili. Neki su živjeli izvan ili u blizini planina, ali njihove glavne enklave bile su pod zemljom.
U 19. stoljeću, Marokom su vladali Mauri, muslimanski narod Sjeverne Afrike. Patuljci su karavanama putovali u gradove Maura kako bi odlazili na sajmove i tržnice, prodavajući rukotvorine, vretena, kolovrate i izvodili akrobatske predstave. Otprilike u isto vrijeme, patuljci su korišteni diljem svijeta u cirkuskim predstavama. To se vjerojatno može zahvaliti činjenici da su bili poznati kao vrlo agilni i neskloni ozljedama (osim što su bili rijedak, gotovo izumrli narod).
Za patuljke se također govorilo da skrivaju i čuvaju drevna blaga zakopana ispod ruševina. Njihova glavna hrana bila je mlijeko i devino meso. Kad bi putovali, sa sobom su nosili vrećice od kozje kože s mljevenim devinim mesom.
Iz planine Atlas i regije Sous u Maroku putovali su u Marakeš, Fez i susjednu pustinju Saharu radi trgovine. Kada bi vlada organizirala svečanosti, slali su grupe patuljaka za nastupe. U kasnim 1880-ima, njihova je prisutnost bila sve rjeđa u sjevernom Maroku. Mnogi svjedoci tog vremena govore da su bili vješti u lovu na nojeve. Prodavali su nojeva jaja i perje arapskim i berberskim trgovcima u Sahari i na tržnicama u marokanskim gradovima.
Odrasli su bili visoki najviše 120 cm, ali mišićavi, te su imali crvenkastu kožu koja se uvelike razlikovala od Berbera, Maura, Bijelaca i crnih Afrikanaca koji su s njima dijelili regiju. Njihova se koža uspoređivala s “crvenim Indijancima” u Americi. Neki od njih su bili smeđi ili žućkasti, kratke, vunaste kose, a lica su im bila široka, često bez obrva i uvijek obrijana.
Začudo, prema zapisima neka od njihovih plemena bila su “obučena kao Francuzi”. Nosili su vunene košulje izvezene sprijeda i straga oko vrata. Imali su kožne čizme ili dokoljenke, a njihovi noževi i bodeži imali su “neobičnu dršku u obliku polumjeseca”.
Danas im se gubi svaki trag, a planine i pustinje Atlas uglavnom su naseljene Berberima. Što se dogodilo? Jesu li se povukli natrag u svoje podzemno carstvo? Je li postojao tihi genocid?
To je bilo prije samo 140 godina i čovjek bi pomislio kako bi trebalo biti dostupno puno više informacija o njima, ali činjenica je da je znanje o njima gotovo nestalo.
Imena patuljastih plemena
Prema knjizi iz 1891. godine, jasan je konsenzus tadašnjih ljudi da su patuljci među najstarijim kulturama i plemenima, od prije potopa, prije kataklizme, prije nekog prošlog „Velikog reseta“. Imena koja su im davana razlikuju se od grada do grada.
Mali Harateen (muškarci), Mali Hartaniat (žene), Mali Hartani.
Čini se da ovo povezuje patuljke s etničkom skupinom Haratina. U Mauretaniji su to posebna etnička skupina, baš kao i u Maroku, ali se svrstavaju u skupinu Berbera. Podsjeća na arapsku riječ koja se zove “Haratheen”, što znači “kopači”.
Haidah, Haiden, Heden
Haiden je drevni (i moderni) njemački naziv za “pogane”. Neki izvori kažu da se “u stara vremena” cijela regija sjeverne Afrike zvala Heden. Na arapskom se riječ “haid” odnosi na “izlazak s planine”. U davnim danima, poganstvo se često povezivalo s izlaskom iz planina jer su se njihovi obredi često izvodili unutar špilja.
Hazora
Zanimljivo je ovo ime za patuljke. U Bibliji se odnosi na ograđeni prostor, utvrdu ili uporište Kanaanaca u planinama. Za Kanaance se govorilo da su obožavatelji idola koji su prakticirali žrtvovanje djece svojim bogovima, a štovali su Baala. Mojsijev nasljednik Jošua vodio je rat protiv Kanaanaca.
Patiki, Pata, Patija
Knjiga kaže da ovo vjerojatno znači Otac (Pata, Pati) i to je množina Patiki.
Baraka ili Sidi Baraker
Riječ znači Blagoslov i pleme blagoslova i božanskih blagoslova na raznim jezicima uključujući arapski i hinduistički. Patuljci su često nazivani blaženim plemenom ili sinovima blaženih.
Oulad Mebrok
Riječ Oulad znači “Ljudi” ili “Pleme”, a također i “Grad”. Riječ Mebrok zapravo je arapska riječ Mabrouk, što opet znači “blagoslovljen”.
Iguilmim
Ovo ime bi moglo biti referenca na ono što se na berberskom jeziku zove Aguelmim, grad u južnom Maroku (danas se zove Guelmim).
Akkas, Wakkas, Ait Wakka
Akka je staronjemački naziv za zemlju, a wakka je staronjemački naziv za vozilo i bila je uobičajena riječ u starim vremenima, korištena za plemena, brodove, čamce i letjelice.
Tajakant
Wikipedia kaže da se radi o uglavnom izumrlom plemenu Berbera koji su govorili arapski. To je vjerojatno netočna oznaka za patuljke.
Jed-Jedi
To znači Otac naših očeva.
Ait Atta
Riječ “Ait” je berberski izraz koji znači “ljudi” ili “potomak”, a Atta se vjerojatno odnosi ili na riječ “otac” ili “poklon” na arapskom i perzijskom. Dakle, to bi bili “Ljudi dara” ili „Očevi ljudi“ (pod Ocem vjerojatno se misli na Stvoritelja), što je logično jer su se smatrali blaženima.
Imini
Kažu da to znači niske ljude i čini se da potječe od latinske riječi “Mini”. Moglo bi se povezati i s istoimenom rijekom.
Oulad Sidi Hamed Ou Moussa ili Sedi Hamed ben Moussa
Tako su se nazivala neka patuljasta plemena. To znači pleme Gospodara Hameda, Mojsijevog sina.
Zašto bi sebe nazivali potomcima Mojsijevog sina?
U Tori, Bog ne bira Mojsijeve sinove za svećeničku klasu, već sinove njegova brata Arona. Nesvakidašnji potez. Što nije u redu s Mojsijevim sinovima? Nije li Mojsije bio jedan od Božjih miljenika? Drevni spisi ne objašnjavaju. Za oba Mojsijeva sina kaže se da su rođena od žena iz Midjana (Arabija), a ne od Židovke. Je li to bio razlog? Imena Mojsijevog sina u Tori su Geršom, njegov prvorođeni i Eliezer. Eliezer znači pomagač. Geršom znači stranac i stranac. Jesu li ovi došljaci i stranci patuljci?
Nevjerojatno, čini se da je Akka, mjesto gdje je živjela većina patuljaka, prvo mjesto u Maroku na koje su Židovi migrirali. Zašto Akka? Što su tražili? Izgubljene Mojsijeve potomke?
Tu su još imena kao što su Touwata, Taata, Nezeegan, Ayusa, Idila, Adusal, Ruhar i Aglimen…
Gradovi i planinska naselja patuljastih plemena
Srećom, knjiga nam govori o točnim lokacijama njihovih stanova. Akka (također zvana Vakka u antičko doba) mjesto je koje se najčešće naziva i svatko ga može pronaći na Google kartama (crvena oznaka na slici).
Nije li sjajno znati gdje je točno živio posljednji pripadnik ove misteriozne rase? Ovako svaki pustolov može otići tamo i sigurno će pronaći tragove ovih ljudi. Knjiga jasno govori o tome gdje imaju prebivališta, plemena i gradove.
Planine uz pustinju uobičajena su tema kod patuljaka. Ista stvar se odražava na mnogim drugim mjestima diljem svijeta. Jesu li bježeći od neke katastrofe spas pronalazili u podzemnim nastambama ili je protjerivanje u podzemlje bila njihova kazna nakon potopa. Na mnogim su mjestima katastrofe ostavile ogromne dijelove neplodne pustinje. Ako su u blizini bile planine, logično je da su tamo bježali preživjeli.
Zakopani gradovi i drevna blaga
Kako su sami patuljci iz knjige priznali, bili su živo zainteresirani za drevna blaga ispod pijeska. S obzirom da postoje indicije kako je pustinja Sahara nekoć bila uspješno, zeleno i naseljeno mjesto koje je uništeno nekom vrstom naprednog oružja, vrlo je vjerojatno da tu postoje zatrpani gradovi, a patuljci su znali što se dogodilo. Arapi, Berberi i Europljani kao da se ne sjećaju, ali patuljci su znali. Je li to razlog zašto su iskorijenjeni? Jesmo li ih zato pronašli da žive blizu ruba Sahare? Jesu li oni možda jedni od posljednjih preživjelih u ratu koji je promijenio svijet?
Priča se da se blago izgubljenih civilizacija nalazi u dolini Dra i duž rijeke Dra duge 1100 km. Postojao je drevni grad koji se zvao Ta Punt. I danas postoji u modernoj verziji, nazvanoj Tabounte. Za ruševine Ta Punta se kaže da su tri milje udaljene od modernog grada (ili je bar tako bilo u 19. stoljeću).
Arapi 19. stoljeća nazivali su stari Tabount “drevnim gradom idolopoklonika”. Grad se također zvao Anibna-Didoo (u prijevodu grad Didua). Tamo se mogu naći mnoge figure ljudi s glavama konja, bikova, pasa, majmuna, vukova, itd., što nije posve slično ljudsko-životinjskim prikazima starog Egipta.
Ove figure su visoke od 45 cm do 70 cm. Narod ih naziva Ait Beni, Beni Kerbu i Mahkerbu kao i Ait Beni Hazor. U Tapuntu postoji ruševina koja se zove Abniat Didoo (Hram Didua). Tamo su patuljci viđeni kako skidaju kip Isirija Didooa i podižu ga užetom, kao stvar rituala. Stara izreka u regiji koja se odnosi na prosperitet je “imate sve zlato punta”. Naravno, ako su patuljci bili štovatelji idola, logično je da su se držali povučeno od religije i to bi vrlo lako mogao biti razlog zašto su nestali.
Gledajući Tabounte na Google Earthu uočljivo je da je novi grad izgrađen iznad nečeg starijeg. Mogu se vidjeti parcele, linije i ulice koje su pripremljene, ali kao da još nisu izgrađene, dok ostatak izgleda kao da je uništen.
Patuljci su često nazivani “akrobatima“, a također i ljudima koji su gradili nastambe od gline. Prema knjizi, stropovi nekih njihovih nastambi unutar planina nisu veći od 160 cm.
U Americi ima ljudi koji kažu da određene pećinske nastambe nisu sagradili američki domoroci, već još stariji narod – patuljci. Ove nastambe u pustinjskim planinama nazivaju se Adobe (Clay). To “Adobe Acrobatu” daje potpuno novo značenje, zar ne?
Patuljci u Maroku svoje su pretke nazivali Romi. To je vrijedno pažnje, s obzirom na to da mnoge od zatrpanih ruševina doista izgledaju “rimski”. Također postoje mogući prijelazi s europskim Ciganima koji sebe nazivaju Romima i dijele neke običaje s tim patuljcima.
Jedno mjesto podzemnog blaga, prema knjizi, bio je Amsmiz, mali grad na sjevernom podnožju planine Atlas, točnije mjesto u planinama iznad Amsmiza, zvano Immintelleh, a danas se zove Amizmiz. Google daje nekoliko vrlo zanimljivih fotografija iz mjesta pod imenom Imintal, koje odaju nešto što izgleda kao ulazi u planinske nastambe.
Često se spominju drevne ruševine i zakopani gradovi “jugoistočno od rijeke Draa”. To bi bilo područje koje je, nažalost, politička tampon zona pod nadzorom UN-a u Zapadnoj Sahari. Za ovo područje se kaže da sadrži mnogo “prapovijesnih” nalazišta od arheološkog interesa, ali je teren prilično nepristupačan.
Općenito, za cijeli planinski lanac Bani (Anti-Atlas) je rečeno da “pripada” patuljcima, dok je lanac planine Atlas također imao patuljasta plemena, ali manje.
Vjerovanja patuljaka
Informacije o njihovoj religiji se razlikuju. Spominju se kao muslimani, kršćani i idolopoklonici. Za neke se govorilo da su polukršćani, miješajući svoje magične čarolije i idole s čitanjem i slijeđenjem Evanđelja. Moguće je da je njihova muslimanska i kršćanska vjera bila samo paravan za javnost.
Idol kojeg su obožavali zvao se Didu (drugi naziv za Ozirisa), jednog od najstarijih egipatskih bogova. Mnogi gradovi južno od planine Atlas koriste tu riječ u imenima svojih gradova i rijeka. Tu je okrug Did ili Didan, gradovi Ait Didi, Didi, Ait Hedidoo i Ait Doodoon. Postoji rijeka po imenu Did i druga po imenu Didoo ili Dora u Crnim planinama blizu Tinzonea. U planinama Atlas Didona Ozirisa zovu Dido Isiri.
Začudo, planina za koju se pričalo da je utočište patuljaka zove se “Planina kršćana” ili Jebel el Nasara (kršćani su se zvali Nasara, Nazareni). Blizu podnožja te planine je grad koji se zove Taskadeer. A blizu Taskadeera je još jedna planina koja se zove Ben Touhad. Ovo je mjesto gdje su navodno živjeli samo kršćanski patuljci zvani Imini (možda nazvani po rijeci Imini).
Patuljci su doživljavani kao tajnoviti, povučeni, prestrašeni i nepovjerljivi prema bijelim Europljanima. Neka izvješća ističu Zenegar plemena u odnosu na druge patuljke, jer se na Zenegare gledalo s manje povjerenja. Čini se da riječ potječe od arapske i hebrejske riječi za bakrenu hrđu ili šljam (Ezekiel 24:11). Patuljci su bili rudari bakra pa bi to moglo imati smisla. Za Zenegare se govorilo da ritualno žrtvuju ovce. Bojali su se urokljivog oka, vjerovanja koje je i danas uobičajeno u sjevernoafričkim zemljama.
Bili su poznati kao pronalazači novca i ponekad bi pronašli novac za druge ljude, kao uslugu. Da bi to učinili, pisali su na drvenoj ploči. Knjiga ne kaže ništa dalje o tome, ali za pretpostaviti je da se radi o nekoj vrsti proricanja.
Izvješća govore da su patuljci, kada su putovali pustinjom, nosili “haik” ili “khanif” ili “burnous” s velikim žutim okom ili svevidećim okom na njemu. Prikaz oka je obično bio velik do 1 metra. Burnous je ogrtač koji nose pustinjski ljudi.
U muslimanskoj kulturi, simbol oka ima negativnu konotaciju, što je možda još jedan razlog zašto su patuljci bili povučeni. Jedna od njihovih tehnika čuvanja tajni bila je miješanje riječi u njihovom jeziku, stavljajući kraj riječi na prvo mjesto kako ih nitko ne bi razumio. Patuljci su sami upozoravali ljude da ne govore o njima, gotovo kao da ne žele da budu pronađeni ili kao da znaju da ih love.
Patuljci iz Maroka imali su reputaciju “dobrog poznavanja zvijezda” i neke vrste medicinskog znanja. Izrađivali bi knjižice koje se nose kao privjesci ili se stavljaju u vodu, te na taj način liječe bolesti. U knjizi se ne govori više o tome, ali uobičajeno je drevno vjerovanje među domorodačkim stanovništvom da voda može prenositi informacije.
Knjiga kaže da su kosturi malih ljudi iz Maroka poslani Kraljevskom društvu. Ako je to tako, Kraljevsko društvo nije obavijestilo javnost. Baš čudno…
