Po čemu želiš da te prepoznaju?

Jednom prilikom je jedna gospođa komentirala moj status na Facebook stranici moga bloga poručujući mi da od mog pretjerano pozitivnog stava nitko neće imati previše koristi, da mi ne bi škodilo malo realnosti i životnog iskustva (nakon kojeg bih valjda uronila u crnjak i ne bi mi napamet palo napisati više nijednu pozitivnu rečenicu).

Jer, ljudi su naučeni vjerovati vam na temelju vaših iskustava. Procjenjivati vas na temelju vaše životne priče. U mislima vade nevidljivu vagu, pa na jednu stranu stavljaju sva sranja koja su vam se dogodila, a vi ste im ih vrijedno prenijeli, a na drugu stranu stavljaju vašu poruku koju prenosite svijetu. Izgleda da što imate više sranja za podijeliti, vaša poruka penje se sve više i više. Razlog je samo jedan. Vaša sranja su napravila tako dobru podlogu da će ono što imate za reći letjeti visinama koja su dostupna samo pticama. I vama (zahvaljujući vašim sranjima). To što ste rekli tada može biti i najgluplja stvar. Tolika je moć u sranjima.

Što je to s nama (da ‘prostite, Hrvatima) da smo toliko napaljeni na tuđu nevolju i nesreću? Na tugu, očaj i tragediju. Navedeno izaziva takvo uzbuđenje da bismo za sljedeću turističku sezonu zaista trebali razmisliti o pakiranju istog u male staklene suvenir bočice pod nazivom – Hrvatska glad za nesrećom – No1 afrodizijak. Isprobajte još na godišnjem odmoru! Croatia – full of life, tragedy and excitement.

U posljednje vrijeme mi se čini da su i po defaultu poludjeli hrvatski portali i dnevne novine zaista dotaknuli vrhunac svoga ludila. Sumanuti naslovi koji nemaju veze s tekstovima koji se pod njima skrivaju, naslovi koji mame tragičnim, apokaliptičnim sadržajima, osobnim tragedijama ljudi koji padaju preko balkona, nalaze jaja najotrovnijih zmija u dvorištima vrtića, ljudi koji žive na drugom dijelu svijeta –  što otkrijemo sasvim slučajno tek u zadnjoj rečenici teksta. Jer, aha! Namamili su nas, uzbudili smo se na tipa koji leti preko balkona i morali kliknuti na članak. Članak toliko neprofesionalno pre(na)pisan, a kad bi bio stavljen u konkurenciju za čitanost sa člankom kojem je tema pronalazak lijeka protiv raka, mislim da bi do zadnjeg trenutka tip koji konkurira svojim padom s balkona bio u prednosti.

Nemam ništa protiv životnih priča hrabrih ljudi, dapače, dajte ih još više! Svima nam treba inspiracija, nadahnuće i impuls tuđih pozitivnih primjera kako bismo možda ponekad inspirirani njima došapnuli i sebi: Možeš i ti, pokušaj!

Ali, kako danas doći do izražaja samo svojom kvalitetom? Ako iza sebe ne vučeš trinaest tragedija koje vjerno plasiraš kao svoju reklamu, a na koju se svi lijepe kao muhe na svjetlo?

Možeš li uspjeti ako od sebe nisi uspio (a niti pokušavao) napraviti spektakl?

Ako si jednostavno krenuo čisto, s onime što misliš da radiš najbolje i najkvalitetnije? Hoće li te itko uopće zamijetiti i uzeti za ozbiljno?

Ako nisi htio probuditi lažno zanimanje za sebe i svoj rad iznoseći usput svoje prljavo rublje koje će pokušati oprati svi oni kojima ćeš zapeti za oko. Zahvaljujući svom prljavom rublju, naravno. Usputno tek onime što si zaista htio reći.

Bih li ja bila vjerodostojnija da sam iznijela neke bolne detalje iz svog života i pomoću njih gradila svoj identitet koji ovako pokušavam graditi bez njih, ali noseći ih u svakom tekstu i rečenici? Bi li ovaj tekst bio zanimljiviji da nabrojim sve one koji su bolesni u mojoj obitelji, preteške situacije kroz koje sam prolazila i neke kroz koje još prolazim?

Bih li zalijepila više očiju za svoje tekstove da sam vješto manipulirala tuđom gladi za nevoljom?

Bih li tada bila bolja? Kvalitetnija? Popularnija? Imala 1000 lajkova više? Bi li svaki moj tekst imao malo drugačiju težinu jer, valjda zna žena što priča – pogledaj što je prošla, a ne ovako, kada bulaznim nešto napamet, ne znajući što je pravi život i pravi problemi.

Kako sa ovime, tako i sa svim drugim – svatko najbolje zna svoje.

Ne priznajem da je život borba i zato ne iznosim oružje.

Ne iznosim vlastita sranja koja bi svakako bila isplativije oružje u ovoj borbi od načina za koji sam se ja odlučila. Jer, znate što? Meni je tih sranja već malo dosta. I svojih, a kamoli ne tuđih! Svatko od nas je u sranjima do grla, ako ćemo iskreno. Koprca se u govnima kojih je toliko da uvijek ima viška za dodati komad tog istog govna nekom drugom koji ima toliko svojih da je uopće misterija kako je moguće da objeručke lovi i to tuđe!

Živim u uvjerenju da zahvaljujući tim istim govnima možemo izvući najbolje iz sebe. Ako samo malo okrenemo perspektivu. Zakoračimo samo korak ispred linije na kojoj konstantno pokušavamo održati ravnotežu.

I na kraju, pitanje je samo po čemu želiš da te prepoznaju? Hoćeš li čupati ono najbolje iz sebe ili ćeš umanjivati vlastitu vrijednost dozvoljavajući da te odaju i definiraju tvoje proživljene boli i nesreće? Hoćeš li ih upotrijebiti kao moć da rasteš i cvjetaš, ili ih baciti u blato njima se reklamirajući, zavisi samo o tebi.

I za kraj – gospođi s početka priče nikad nisam imala potrebu dokazivati svoja iskustva, jer lutajući internetom ionako se tek slučajno našla na krivom putu. Na adresi nekoga tko vjeruje u dobro. Takve kao što je ona uostalom ni ne želim. Nemam ih čime nahraniti.

Jana Krišković Baždarić, https://33etc.blog/2018/01/04/po-cemu-zelis-da-te-prepoznaju/