Potisnuti osjećaj žrtve i nepravde, generira potrebu za dokazivanjem

Cijeli život nam može proći u potrebi da svakome dokazujemo da smo dovoljno dobri. Na kraju svega dolazi do toga da nismo nikome dobri.

Često nailazim na ovaj problem pa mi se čini da bi ga trebao malo više objasniti. Ovo je djelomično nastavak teksta o ulozi žrtve koji nam se nameće i ponekad djeluje blagotvorno. Ono što sam primijetio je nekoliko zaključaka iz primjera koje sam sretao koji se sami po sebi nameću.

Prvo ću nešto reći o zaključcima, a poslije navesti i neke primjere iz života s kojima se često srećemo.

1. Potreba za dokazivanjem dolazi iz negativnog pa je sama negativna.

2. Nikome ne možemo ništa dokazati!

3. Samo sebi možemo nešto dokazati, a tu je i potreba da sebi nešto dokažemo što ne vjerujemo.

4. Potreba za dokazivanjem proizlazi iz uloge žrtve

1. Potreba za dokazivanjem dolazi iz negativnog pa je sama negativna

Odakle potreba da trebamo nešto dokazati?

Uzmimo samo primjer dokazivanja JA SAM DOBAR/DOBRA

Prilično puno ljudi ima tu potrebu. Vjerojatno je ta potreba nastala još u djetinjstvu kad roditeljima nikad nismo bili dovoljno dobri. Što god bi napravili, moglo je bolje. I tako nam je ostao program da nismo dovoljno dobri. A pošto nismo dovoljno dobri, moramo se truditi da bi bili dovoljno dobri. Eto uzroka za dokazivanje.

Nastaje strah da nismo dovoljno dobra majka/otac, susjeda, sin/kćerka, stanovnik ove zemlje i drugo. Čak i reklame rade na principu: vi niste dovoljno dobri, ali kad kupite naš proizvod, bit ćete dovoljno dobri. I taj se program/osjećaj koji se nalazi u većini nas zloupotrebljava.

Nismo ni svjesni da nam cijeli život prolazi u potrebi da se svakome dokazujemo da smo dovoljno dobri. Poanta svega toga je da nismo nikome dobri. To ću posebno objasniti na primjeru roditelja/djece koji se upravo tako događa.

2. Nikome ne možemo ništa dokazati!

Uh, koliko je ovdje negacija, ali sam to trebao tako reći jer je to jezik koji većina razumije. Gledajući matematički imamo 3 minusa u ovoj rečenici i kad se pomnože, opet dobijemo minus. Ta je rečenica ipak na kraju negativna, ali je istinita.

Kad razgovaramo s bilo kim, ne možemo nikome dokazati da je to tako. Svatko ima svoju logiku koja će prihvatiti ili odbaciti ono što kažemo. Dokazivanjem samo dodajemo argumente na osnovu kojih će netko to prihvatiti ili ne. Dakle, sam proces dokazivanja ne ide na taj način i u tom smjeru da nekome nešto dokazujemo. On ide sasvim u drugom smjeru.

Još moram reći nešto:dokazivanje je ustvari isticanje nekih argumenata koje smo prihvatili. Ta činjenica tjera samo dokazivanje/isticanje do jedne druge zakonitosti. Ta zakonitost glasi: kad netko nešto ističe, on/ona to ne radi stoga što bi to isticao već da nešto drugo sakrije. To što se želi sakriti često je u vezi s onim što ističemo.

U ovom slučaju kad ističemo da smo dobri, to je stoga što sami u to ne vjerujemo, odnosno želimo sakriti da to i nije tako. Kad netko ističe da je pošten, sam ne vjeruje u svoje poštenje. Kad ističe da je vrijedan, sposoban, to je samo zato što u to ne vjeruje. Zato možete sami zaključiti kad netko nešto ponavlja, naglašava, ističe, da to i nije baš tako. Tome u prilog ide i jedna mudrost:

Kad mi nešto kažeš, ja to vjerujem, kad mi to ponoviš, počinjem sumnjati u istinitost toga što si mi rekao, a kad mi to treći put ponoviš, siguran sam da lažeš.

I to nam sve govori kako je dokazivanje drugome besmisleno.

3. Samo sebi možemo nešto dokazati, a tu je i potreba da sebi nešto dokažemo što ne vjerujemo

Ovo je čista posljedica, zaključak gornjeg poglavlja. Kad nešto imamo potrebu dokazivati, onda je to stoga što u to ne vjerujemo i sami sebe želimo time uvjeriti. Na taj se način možemo i otkriti pažljivom slušatelju koji poznaje ove zakonitosti.

Dokazivanje je mentalna radnja i dolazi iz uma, razmišljanja, analize, pokušavanja objašnjenja i slično. Mentalne radnje obično služe samo kao dodatak zbivanju, odnosno neka vrsta pojašnjenja, a ne djeluje na samo zbivanje.

Razlog tome je što je zbivanje višedimenzionalno u jednom trenutku, a sve mentalne aktivnosti su jednodimenzionalne u jednom trenutku i jednostavno nisu kompatibilni. Mentalni procesi su izvanredni za jednodimenzionalna područja koja su samo vrijeme i prostor. U tim slučajevima mentalne aktivnosti su potrebne. Međutim, u složenijim sustavima od koji je i život sačinjen, mentalne aktivnosti mogu samo blokirati odvijanje tih sustava.

To možemo primijetiti kod roditelja koji djeci jedno objašnjavaju, a drugo rade. Djeca ih kopiraju, ali po onome što rade, a ne što objašnjavaju, jer objašnjavanje shvaćaju samo kao mentalnu aktivnost roditelja koja nema veze sa životom.

Na primjer kad roditelj koji puši govori djetetu da je pušenje štetno. Normalna reakcija djeteta je da kad to bude moguće i sam počne pušiti. Roditelj se čudi jer kaže: “A stalno mu govorim da to nije dobro”. Dakle, život se odvija izvan objašnjavanja.

4. Potreba za dokazivanjem proizlazi iz uloge žrtve

Već sam pisao o ulozi žrtve da je ona primamljiva u početku, a da ima kasnije loše posljedice. Jedna od loših posljedica je u tome da nam ostaje ta uloga žrtve kao normalna. Mentalno shvatimo da to nije dobro i pokušavamo drugima dokazati da nismo žrtva pa im na razne načine pokušavamo to prenijeti, ali većina shvati da je to upravo zato što jesmo žrtva i imamo potrebu dokazivati da nismo.

Navest ću neke primjere iz života:

Odnos roditelj-dijete

Često smo svjedoci kako roditelji daju sve svojoj djeci, a djeca to uzvraćaju nezahvalnošću ili nekim drugim lošim odnosom. Jedan od razloga što se stvari tako događaju je slijedeći:

Roditelj ima potrebu dokazati da je dobar roditelj. Zbog toga prihvaća ulogu žrtve i cijelo vrijeme odgoja dokazuje djetetu da je dobar roditelj. Pokušava ustvari to dokazati na način da ako ima 100 nekih novaca, djetetu daje 80, a sebi 20. Na taj način se žrtvuje za svoju djecu i želi im dokazati da je dobar roditelj. Međutim, to ne djeluje. Evo što djeluje:

Kad roditelj djetetu daje većinu nečega, a sebi ostavlja manjinu, recimo cipele, trenirke, tenisice, mobitele i slično, govori slijedeće djetetu: ti si dobar/dobra, a ja sam loš/loša. Kad poslije 20tak godina uvjeravanja takvog tipa dijete kaže roditelju: ti si loš ja sam dobar/dobra, roditelj pada u očaj ne vjerujući što čuje. Posebno je to vidljivo kod samohranih roditelja jer je još više istaknuta uloga žrtve i želja za nadoknadom nedostatka drugog roditelja. Tu je i osjećaj krivnje i još štošta toga.

Dakle, dijete nije reagiralo na način na koji smo mi mislili da treba reagirati, već je reagiralo na način na koji smo mu/joj cijelo vrijeme slali poruke.

Žrtvovanje nije ljubav

Često čujemo roditelje kako kažu: dat ću ti sve jer ja to nisam imao mogućnosti. Što to znači? Da roditelj zato što su mogućnosti bile male je sad izrastao u lošeg čovjeka? I tako žrtvujući se, roditelji smatraju da daju ljubav, a djeca to sasvim drugačije promatraju.

Gledaju na to ovako: kad mi već govoriš da si loš, a ja dobar. To znači da tvoji postupci su loši, a sve što ja napravim je dobro. Normalno je da to neće reći roditelju i zbog srama to možda neće tako pomisliti, ali je suština u tome.

Roditelji svojim primjerom uče djecu.

Ima roditelja koji drže do sebe i kad ima 100 novaca, daje  50 djetetu, a 50 sebi. Ne kaže evo tebi novi mobitel, a za mene je dobar stari. Na taj način daje djetetu do znanja da vrijedi i dijete i roditelj i pošto žive u zajednici, zajednički će dijeliti ono što imaju jer su jednako vrijedni. Na taj način, između ostalog, potiče dijete da gleda u roditelju i svoje vrijednosti i sigurno neće imati potrebu žrtve jer to roditelj nema. Odrast će u uvjerenju da je roditelj dobar i da je ono dobro. To je dobar način odnosa.

Vratimo se malo još na dokazivanje.

Možemo primijetiti da priličan broj ljudi razmišlja ovako: što će reći susjedi, rodbina, prijatelji, šef na poslu ako to napravim? To se odnosi na nešto što treba napraviti a sebe. Ta je osoba stalno na oprezu kako ne bi povrijedila, barem tako misli, nekoga drugog. I što se događa* obično povrijedi. Upravo zbog takvog pristupa prve osobe, druga privuče nešto loše što vidi na toj osobi i vrati joj lošim odgovorom. Poslije se prva osoba pita: a gdje sam pogriješila?

Upravo to da nije držala do sebe već do drugih. Nije se prihvaćala, već je iznad svoje slobodne volje stavila volju drugih osoba i one su to iskoristile. To ne znači da je dobro biti beskrupulozan, asocijalan ili slično. Govorim o razini strahovanja, ulozi žrtve i posljedicama toga, odnosno posljedicama dokazivanja da smo dobri u svakom pogledu.

Tu dolazimo do još jedne narodne mudrosti: nitko se nije rodio da bi svima ugodio.

Koje je rješenje gore navedenih problema?

Problem je glavni u tome da imamo potisnute osjećaje. Potisnuti osjećaj žrtve, nepravde generira potrebu za dokazivanjem. Ono što je dobro je da se taj potisnuti osjećaj vrlo jednostavno može ukloniti.

Postoji nekoliko načina na koji to mogu učiniti: sedona metoda, eft, tehnika opraštanja koju sam opisao u knjizi „Kako oprostiti?“.

Ako je netko zainteresiran za uklanjanje tih i takvih problema, slobodno se javite na mail [email protected], a više o mom radu na stranici www.ivanmodrusan.com

Ivan Modrušan