Dolazi… doći će… jesam li je promašila, mimoišla, možda je nisam prepoznala, jesam li je doživjela? Jesam li negdje zakasnila, pogriješila ili nešto krivo rekla? Pitam se danima, noćima isto pitanje. Pitam se zašto se meni ne događa ono što se svima događa: ljubav. Jesam li ružna, debela, glupa, neprivlačna? Jesam li žensko? Pripadam li ovom svijetu uopće? Zar je to zaista nemoguća misija u mom životu?! Većina žena ima obitelj, djecu, žive godinama u braku. Pretpostavljam da se vole, jer su zajedno. Pretpostavljam da su zajedno, jer tako žele biti. Inače bi otišli. Vole se sigurno, jer imaju djecu. Djeca su najveća vrijednost. Tko ne bi volio svoje dijete i majku svog djeteta. I to je prirodni proces. I zato se pitam: zašto je mene taj prirodni proces zaobišao. Ili sam u krivu?
Pitam se godinama. Da. Zapravo se godinama pitam isto pitanje. Jel on bio taj? Taj slučajni putnik kroz moj život. Putnik mog srca, duše i tijela. Putnik kojem sam darovala svoje najbolje godine života. Putnik kojem sam darovala sebe. Putnik koji je sasvim slučajno ponio moje srce sa sobom. Putnik koji nikada nije vratio meni ono što je moje. Putnik za kojeg vrijeme ne postoji. Putnik koji nikada nije dao odgovor. Putnik kojem sam darovala dušu i srce, bez prisile. Putnik koji se nikada više nije vratio.
Slušam godinama iste priče. Slušam da će doći. Slušam da će doći slijedeće proljeće, slijedeće ljeto… sigurno će doći krajem godine. Slušam da će doći sljedeće godine i sigurno u naredne dvije godine. Sigurno će doći prava ljubav u moj život. Slušam, ali njega ne čujem. Nema ga. Nema zvuka njegove duše, melodije srca, nema tajanstvenosti i topline njegovog osmijeha. Nema više ni nade. Otišla je zajedno s njim na krilima priča da će doći. On je otišao jednako kao i ona. Otišla je ljubav.
On i ja znamo da doći više nikada neće. On zna da me nikada nije izabrao. On zna da nisam bila njegov broj ni izbor. On zna da ja nisam njegov život. On zna da sam ja bila emocija trenutka i postat ću kultura sjećanja. Možda. Ako me se sjeti. On zna da je uzeo nešto što nema cijenu u vječnosti. On zna da ja njegova ljubav bila nisam.
Ja znam istinu. Napokon je znam. Znam da je putnik prava ljubav. Ljubav koja nikada nije imala početka, a ni kraja. Ljubav koja je bila suđena mojoj duši. Ljubav koja je budila moje tijelo. Ljubav koja je moje srce ranila, ostavila i zakopala.
On i ja znamo da je život postojanje, a ljubav bivanje u vječnosti. On zna da sam ja ta. Ta kojoj je okrenuo leđa bezbroj puta, bez riječi. Ja znam da sam ta koja je odgovor na sva pitanja njegovih dana i noći. Ja znam da sam odgovor njegovog srca. Bez pitanja. Sve znam. I živim kao i on. Ispod istog sunca, istog mjeseca, istog čarobnog neba – svatko na svojoj strani. Prava ljubav u Božanskoj pravdi i nepravdi. Ja ostajem, a ti sretno putuj. Zbogom ljubavi.
Lisa Zinaldi
