Ono što nam se događa i ono što će nam se dogoditi, dio je onoga što smo svjesno ili nesvjesno kreirali, prizvali, očekivali. To već i ptice na grani znaju, jer sve oko nas je energija, satkani smo od nje. Uzevši to u obzir, kako onda možete kriviti bilo koga za nešto što vam se događa, a sami ste u jednom trenutku dali pristanak, dopustili da upravo tim iskustvom budete nagrađeni kako bi vas promijenilo?
Koliko osoba koje poznajete, možete uvrstiti u ovaj obrazac ponašanja? Koliko njih uspješno i svakodnevno prebacuje krivnju na druge osobe ili okolnosti, ne želeći preuzeti odgovornost za svoj život? Jeste li vi jedan od njih? Jedan od onih koji tako štite svoj ego, ne želeći pokazati slabost i poraditi na njoj?
Vjerujem da smo se kroz određene faze života svi ponekad našli u ovome, te pod pritiskom popustili pred logikom i odlučili kriviti sve oko sebe za ono što nam se događa. No, loše je ako to prakticirate ne svakodnevnoj bazi, ne misleći o posljedicama koje će vas zateći jednom kad ne budete imali više koga kriviti.
Dakle, ono što nam se događa i ono što će nam se dogoditi, dio je onoga što smo svjesno ili nesvjesno kreirali, prizvali, očekivali. To već i ptice na grani znaju, jer sve oko nas je energija, satkani smo od nje. Uzevši to u obzir, kako onda možete kriviti bilo koga za nešto što vam se događa, a sami ste u jednom trenutku dali pristanak, dopustili da upravo tim iskustvom budete nagrađeni kako bi vas promijenilo?
Pišem nagrađeni, jer svako iskustvo, koliko god ono bilo u tim momentima loše za nas, naposljetku kad se otvore oči dolazi kao nagrada. Pokazatelj da je moglo i gore, da je bilo upravo onako kako je trebalo biti. Da nam održi lekciju iz koje ćemo naučiti kako dalje, koliko smo zapravo fleksibilni i snažni.
Prema tome, jednom ste dali pristanak svemu što ulazi u vaš život i osobni prostor, ili misli. Kako onda krivca za ishode možete tražiti van sebe ako znate da ste i vi sudjelovali u daljnjem razvoju događaja svojim reakcijama ili manjkom istih?
Ne možete uporno izbjegavati odgovornost i očekivati od drugih da preuzmu odgovornost za nešto što je vaš dug i vaša neodgovornost. Mnogi od vas će reći, možemo, itekako možemo. I to je djelomično istinito. Možete, ali pitanje je do kad? Jednom, naletjet ćete na ogroman zid, i nećete ga uspjeti preskočiti ni zaobići. Jednom, vaš ego će se rasplinuti kao balon od sapunice i ostat ćete sami s hrpom problema, pokazujući svoje istinsko lice drugima.
Jednom, sve ono što ste godinama gurali pod tepih i oslovljavali ne znam kako, samo da odmaknete od sebe i da vam ne izaziva tjeskobu, izaći će na površinu i izazvati vam deset pute gore lekcije.
Hoćete li onda shvatiti, ili i dalje besciljno lutati, tražiti krivce u bližnjima, retrogradnom Merkuru, alkoholu, tabletama, emotivnim ožiljcima?
Toliko ljudi poznajem, ljudi s vrlo teškim životnim pričama. Koji samo potvrđuju da nas ima dosta koji smo bili u nezgodnim i ružnim situacijama. Koje nisu čak ni za pisanje, koliko su teške i bolne. I isti ti ljudi naučili su me jednu bitnu stvar. Život je ono što mi napravimo od njega, ono kako se mi postavimo, tako ćemo i dobiti.
U najtežim trenucima nisu pokleknuli i predali se beznađu, oni se gurali uporno dalje, dan po dan, korak po korak. Odlučili su manje kukati, a više akcija poduzimati da se oni osjećaju bolje, da vrate izgubljeno samopouzdanje i vjeru, da vrate kontrolu koliko toliko u svoje ruke.
I imaju itekako prekrasne duše i oči iz kojih izvire samo toplina i dobrota, bez obzira na surove lekcije kojima su bili podvrgnuti. Njihova volja od njih je učinila heroje vlastita života, pokazujući drugima da ima onih koji su u stanju maknuti se iz sveg jada i sivila, te od života napraviti svoju verziju bajke. I nju su definitivno i zaslužili, jer su godinama uz silne boli ulagali u sebe, kako u ono materijalno potrebno da bi ostvarili neke ciljeve, tako i u ono duhovno i emotivno.
Nisu zazirali od straha, suza, gubitaka, ljutnji. Naučili su reagirati i nositi se sa sobom a tako i s drugima. Shvatili su naše kontraste, mogućnosti koji dolaze nakon dobro upijenih lekcija. I šire dalje tu radost s drugima, onima koji ne vjeruju u ništa, a najmanje u sebe. Onima kojima je svaki dan jednako siv, kritičan i ružan. Koji ne vjeruju da postoje osobe koje mogu živjeti sretno, biti lišeni ega i raditi ono što vole kako bi izrazili svoju nutrinu na najljepši način.
A ima ih, itekako ima. I sretan je svatko tko poznaje barem jednu takvu osobu, koja će u sveopćem ludilu, kaosu i crnim vijestima, ciničnim jedinkama uvijek imati tu mudru, vedru dušu koja će ih dizati s dna. Pokazati im da postoji više boja, da nismo crni ni bijeli, da možemo sve, ali zaista možemo.
Nemojte tražiti krivce u drugima, nemojte gubiti vrijeme kako biste sebi opravdali svoj nedostatak odvažnosti da se borite s izazovima, te svoj nedostatak odgovornosti.
Živjeti sretno, a ne biti odgovoran i odvažan, hrabar kad je potrebno, stisnuti zube i raditi kad svi spavaju, ne može se. Može se jedino tako da pobijedite sebe, da krenete iznova te svakoj lekciji pristupate na drukčiji način. Da ju doživite kao izazov, a ne kao poraz. Da uistinu usvojite nešto kad putem posrnete i pretvorite to u mudrost i snagu za daljnje izazove.
Nisu drugi krivi jer su vam dani obojeni sivilom, jer vam nedostaje vremena, samopouzdanja, odgovornosti. Nisu oni taj ključ koji će otključati ono što od sebe i svijeta skrivate i nagnati vas da učinite nešto. Vi ste, u vašim rukama je ključ i odgovor na sva ona pitanja, vi imate sve što je potrebno da učinite nešto za sebe i druge.
I prihvatite tu odgovornost s voljom i osmijehom na licu, zadajte si nove zadatke koje ćete se potruditi riješiti, koračajte hrabro u nove pobjede lišeni obrambenih mehanizama ega.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
