Mnogi empatični ljudi sa sobom postupaju upravo suprotno nego s drugima. Drugima nude razumijevanje, sebi sude. Drugima dopuštaju umor i raspad, od sebe zahtijevaju snagu. Drugima kažu „imaš pravo na svoje granice“, sebi šapću „moraš izdržati“. Empatija prema sebi ne znači zatvoriti se u svoj svijet i prestati se javljati ikome. Znači početi uzimati vlastite reakcije jednako ozbiljno kao reakcije drugih.
Skoro u svakoj grupi postoji netko kome se svi javljaju kad im je teško.
To je ona osoba kojoj prijatelji šalju poruke u ponoć, kojoj kolege na poslu iznose frustracije, kojoj članovi obitelji istresu sve što ih muči, a zatim izgovore rečenicu: „Baš mi je lakše kad s tobom pričam.“
Ako ste se tu prepoznali, velika je vjerojatnost da ste godinama živjeli s uvjerenjem da vas empatija čini „dobrom osobom“. I vjerojatno ste ponosni na to.
No negdje usput, gotovo neprimjetno, počela se pojavljivati i druga strana priče: umor koji ne prolazi, tiha ljutnja, osjećaj da ste stalno „na raspolaganju“, a sve manje prisutni u vlastitom životu.
Tu se priča sve manje vrti oko toga koliko dobro osjećate druge, a sve više oko toga koliko ste putem izgubili sebe.
Što nam nikad nisu rekli o empatiji
Empatiju najčešće učimo kroz jednostavnu poruku: razumjeti druge je dobro, ne primjećivati tuđe emocije je loše.
Sve što ide u smjeru „više razumijevanja“ automatski dobiva plus.
Rijetko tko nam kaže da postoji granica nakon koje se empatija više ne osjeća kao plemenitost, nego sve više kao obveza.
Na vani i dalje djelujete kao brižna, stabilna osoba koja „ima kapaciteta“. Znate slušati, ne osuđujete, pokušavate vidjeti stvari i iz tuđe perspektive. Ljudi to osjete i dolaze vam još više.
Ali nakon nekog vremena primijetite da nakon dugih razgovora ne možete jednostavno nastaviti sa svojim danom. Misli ostaju zaglavljene u tuđim pričama, tijelo je napeto, san plitak, a živci tanki. Počinjete izgarati, ali istovremeno osjećate krivnju čim pomislite da se želite povući.
To je trenutak u kojem empatija prestaje biti samo dar i polako se pretvara u teret koji nitko ne vidi.
Kada briga za druge proguta vašu unutarnju rezervu
Mnogi ljudi koji su izrazito empatični imaju jednu zajedničku crtu: rano su naučili osluškivati druge više nego sebe.
Možda ste odrastali u kući u kojoj ste morali paziti na tuđe raspoloženje da biste izbjegli svađu ili kritiku.
Možda ste bili dijete koje je smirivalo odrasle, slušalo njihove probleme i upijalo rečenice koje djeca ne bi trebala nositi.
A možda nitko nije imao strpljenja za vaše emocije pa ste ih odgurali u stranu i razvili fin radar za tuđe.
Kasnije, kao odrasla osoba, ostajete „dobar slušatelj“, ali u pozadini se zapravo odvija poznati obrazac: lakše vam je baviti se tuđom boli nego se susresti sa svojom. Lakše je popravljati druge nego stati pred vlastiti osjećaj praznine, tuge ili bijesa.
Izvana to izgleda kao velika empatija.
I jest, ali nije cijela istina.
Često je to i način preživljavanja: ako dovoljno pomažem, ako sam nezamjenjiv, ako sam onaj koji razumije, bit ću prihvaćen. Ako sam koristan, nisam teret. Ako sam rame za plakanje, možda mene nitko neće ostaviti.
Problem je što empatija tada više nije slobodna odluka, nego nesvjesna obveza. Ne pitate se želite li slušati – jednostavno se uključite. Ne provjeravate kako ste – uskočite prije nego što uopće stignete primijetiti vlastitu reakciju.
Tanka linija između suosjećanja i napuštanja sebe
Postoji trenutak u kojem tijelo počne govoriti ono što ne želite priznati na glas.
Primjećujete da vam razgovori, koji su nekad bili prirodni, sada dođu kao težak zadatak.
Shvaćate da ste nakon „samo još jedne kave“ iscrpljeni za ostatak dana.
U sebi nosite rečenice koje ne izgovarate: „Ne mogu više ovo slušati“, „I ja sam loše, ali tko će mene slušati?“
Ako te rečenice redovito gutate i nastavljate klimati glavom i biti dostupni, empatija se počinje pretvarati u samoodricanje.
Čovjek se navikne na to brže nego što misli. Počne opravdavati druge, smanjuje vlastitu bol, uvjerava se da „nije tako strašno“, da će „proći“, da samo treba još malo izdržati.
I dok se trudite ostati dobri, gaze se vlastiti signali: umor, zasićenje, nelagoda, potreba za tišinom.
Odatle kreće unutarnja gorčina.
Shvatite da ste negdje usput prestali voljeti sebe na isti način na koji volite druge.
Empatija bez granica – put prema polaganom sagorijevanju
Postoji duboko ukorijenjena ideja da je granica nešto „neugodno“: kao da se tu radi o hladnoći, odgurivanju, manjku ljubavi.
Mnogim ljudima koji su empatični i senzibilni postavljanje granica zvuči kao izdaja vlastite prirode.
Zato često nastavljaju slušati i kad im je dosta, javljaju se i kad su potpuno iscrpljeni, nose tuđe tajne koje ih pritišću, ostaju u pričama koje se vrte u krug. S vremenom počinju vjerovati da je to jednostavno cijena empatije.
No empatija bez granica ne čini nikoga boljim.
Kad vas više nema u vlastitom životu, kada ne znate što osjećate, kada se stalno prilagođavate tuđem ritmu – to nije duhovnost, nije „biti dobar čovjek“. To je polagano nestajanje.
Istinski odnos se ne gradi na tome da jedna osoba stalno sluša, a druga stalno istresa. To možda na prvu donese olakšanje onome tko priča, ali dugoročno stvara neravnotežu. Jedan polako postaje „spasitelj“, drugi „onaj koji uvijek pati“, a bliskost se pretvara u uloge iz kojih je sve teže izaći.
Kako izgleda empatija koja vas ne uništava iznutra
Empatija ne mora značiti da sjedite otvorenih vrata u svakom trenutku. Može izgledati puno mirnije i čišće.
Zrela empatija znači da budete uz drugoga, a da pri tome ne okrenete leđa sebi.
To znači da dok slušate, povremeno provjeravate i vlastito stanje. Primijetite kad vam se tijelo stisne, kada vam je teško, kada počnete vrtjeti tuđe rečenice nakon razgovora. Ne ignorirajte te signale, shvatite ih ozbiljno.
Zrela empatija dopušta vam da kažete:
„Volim te i stalo mi je, ali ovo je previše za mene, trebamo uključiti još nekoga.“
„Mogu te slušati, ali danas imam ograničenu energiju pa bih volio da završimo ranije.“
„Želim ti biti podrška, no ovo ulazi u područje za koje nisam stručan, mislim da ti treba i druga vrsta pomoći.“
To nisu rečenice bezdušne osobe. To su rečenice nekoga tko razumije da vlastite granice nisu prijetnja odnosu nego uvjet da uopće može ostati prisutan.
Takva empatija zna razlikovati razumijevanje od opravdavanja. Možete vidjeti zašto je nekome teško, imati srca za njegovu priču i svejedno reći „ovo ponašanje mi šteti i tako ne mogu dalje“.
Empatija prema sebi – dio koji najčešće izostavimo
Većina priča o empatiji vrti se oko toga kako se odnosimo prema drugima. Rijetko se govori o tome koliko ste nježni ili grubi prema sebi dok pokušavate biti „dobri“.
Mnogi empatični ljudi sa sobom postupaju upravo suprotno nego s drugima.
Drugima nude razumijevanje, sebi sude. Drugima dopuštaju umor i raspad, od sebe zahtijevaju snagu. Drugima kažu „imaš pravo na svoje granice“, sebi šapću „moraš izdržati“.
Empatija prema sebi ne znači zatvoriti se u svoj svijet i prestati se javljati ikome. Znači početi uzimati vlastite reakcije jednako ozbiljno kao reakcije drugih.
Možda prvi put priznajete da vam je jedan odnos pretežak, iako se godinama uvjeravate da „nije toliki problem“.
Možda prvi put s namjerom uzimate dan bez poruka i poziva, ne kao pasivnu agresiju, nego kao jasno čuvanje živaca.
Možda prvi put dopuštate da i vi nekome kažete: „I meni treba prostor za izgovoriti svoje.“
Kada se to dogodi, empatija se vraća na svoje mjesto. Više nije alat kojim dokazujete da ste vrijedni ljubavi. Postaje prirodan dio vaše ljudskosti, ali ne i jedina os koja vas definira.
Biti čovjek s granicama
Na kraju se sve svodi na jedno pitanje: možete li biti uz druge, a da ne napustite sebe?
Granica nije zid. Granica je rub vašeg dostojanstva, zdravlja, živaca, strpljenja, vremena. Kad je poštujete, ne postajete hladni – postajete iskreniji. Drugi tada puno jasnije znaju na što se mogu osloniti, a na što ne.
Empatija bez granica na duge staze ne spašava nikoga. Vi izgorite, drugi se naviknu da ste uvijek tu, a nitko zapravo ne preuzima odgovornost za sebe.
Empatija s granicama izgleda tiše, skromnije, ali je dublja.
Niste dostupni u svako doba, nemate odgovor na sve, ne ulazite u svaku dramu. Ali kad ste prisutni, stvarno jeste prisutni – cijeli, a ne napola. Možda je to najzreliji oblik empatije: ostati čovjek koji osjeća, ali ne na račun vlastitog nestanka.
Ne morate dokazivati da ste dobri tako što ćete uvijek izabrati druge, a sebe ostaviti za kasnije.
Dovoljno je da budete čovjek s granicama – i s punim pravom da budete jednako empatični prema sebi kao i prema svima koje volite.
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
