Koliko nam je strah od nepoznatog donio propuštenih prilika, no mi smo se držali poznatog terena i radije odabrali dobro poznatu patnju. Mi se opsesivno držimo svoje patnje jer mislimo da nam pripada, ali patnja je refleksija vlastite gluposti i neznanja, nepoznavanja samog sebe. Prihvaćajući patnju mi zaključavamo svoj trn unutra i puštamo da nas ranjava.
Često nam se u životu ponavljaju iste situacije u kojima se bude inferiorne, samouništavajuće i inertne ideje koje nas tjeraju da se uvijek ponašamo i osjećamo isto.
To su nevidljive prepreke koje nam ne dozvoljavaju rast i napredak, koje zamračuju sunce našeg života i sprječavaju iskorištavanje naših potencijala i životnih prilika.
Tako provedemo godine boreći se s vlastitim demonima, često razumijevajući druge, ali ne nalazeći razumijevanje za vlastitu prirodu i odgovore na pitanja vlastite svrhe života.
Ta iracionalna sila je vlastiti trn koji smo razvili kao obrambeni mehanizam, koji nam je zapriječio daljnji rast, okrećući se sve više protiv nas ne bi li nas podsjetio da je vrijeme da ga uklonimo, probijemo zid izvan polja poznatog i kročimo u nepoznato.
Koliko nam je strah od nepoznatog donio propuštenih prilika, no mi smo se držali poznatog terena i radije odabrali dobro poznatu patnju.
Mi se opsesivno držimo svoje patnje jer mislimo da nam pripada, ali patnja je refleksija vlastite gluposti i neznanja, nepoznavanja samog sebe.
Prihvaćajući patnju mi zaključavamo svoj trn unutra i puštamo da nas ranjava. Toga postanemo svjesni tek kada pronađemo načina da izađemo iz takve situacije i kada pogledamo s određene vremenske distance. Kada nam treba ta vremenska distanca, to je znak da smo nerazvijeni.
Patnja je znak da nešto ne ide kako treba i da je potrebno mijenjati smjer, a ne nastavljati istim putem. Suludo je činiti istu stvar, a očekivati drugačije rezultate.
Godine nam prođu u iščekivanju da se nešto dogodi samo od sebe, umjesto da promijenimo smjer djelovanja i pronađemo adekvatan ključ. Patnja nije dobar učitelj, ali je nekada neophodna, ako je to izbor našeg bića.
Mi iznutra donosimo odluke i pravimo izbore, prema stanju našeg duha. Nerazvijen duh treba patnju, treba iskustva koja će ga izlupati i na taj način “nasilno” otvoriti oklop. Nekada se to otvaranje događa kroz šokantne događaje, rezove bez anestezije. Sve se to događa s jednim ciljem – radi odstranjivanja trna koji nas povređuje i sprječava rast i razvoj našeg bića.
Kada god doživimo neku nezgodu ili nesreću, posjekotinu, lom noge ili ruke, udarac, svađu, stres, živčani slom – trebamo znati da je to uzrokovano unutrašnjim stanjem duha.
Potisnuti bijes će privući fizičku povredu, opekotinu, a u dugoročnom smislu bolest, on je trn koji je zariven u naše unutrašnje biće i jedini jezik koji on razumije jeste nasilje, tako da mi nesvjesno činimo nasilje prema sebi kroz svoje ponašanje i privlačimo nasilnost izvana, ljude koji nas povređuju verbalno ili fizički, sve dok ne oslobodimo taj aspekt svoje ličnosti.
Bijes se akumulira u jetri i žuči, oslobađanje se uvijek odvija na fizičkoj i duhovnoj razini. Većina nas ima manje ili više kamenja zaglavljenog u žučnim kanalima jetre, što sprječava jetru da proizvodi dovoljno žuči.
To je nesvjesna tenzija da se potisne i “zaglavi” bijes na fizičkom nivou, koja s vremenom dovodi do narušavanja zdravlja, s obzirom da dolazi do usporavanja probave i apsorpcije hranjivih tvari, te slabijeg rastvaranja kolesterola što doprinosi njegovom povećanju, što opet uzrokuje kardiovaskularne bolesti, ekceme, hipertenziju, gastritis, karcinom i niz drugih bolesti.
Sve je to ustvari proces samouništenja koji uzrokuju iste takve samouništavajuće ideje na mentalnom i duhovnom nivou, odnosno tiho nasilje kojim sami sebe razaramo. Kako će se odvijati taj proces samouništenja najviše zavisi od našeg temperamenta ličnosti i povezanih tjelesnih tekućina.
Jedan flegmatik neće isto reagirati kao kolerik, jer su to dva potpuno suprotna tipa ličnosti. Flegmatik je pasivan, skoro bez reakcija, dok kolerik reagira snažno i impulzivno.
Kolerik će prije privući oboljenje kardio-vaskularnog tipa, dok će flegmatik dati sklonost ka zadržavanju tečnosti, nemogućnost da otpusti određene emotivne sadržaje što gomila razne tvari i tumore u organizmu. Sangvinik će reagirati na živčanoj bazi, a melankolija daje dug, težak i dosadan život pun tuge i sklonost depresivnom raspoloženju.
Mi smo uglavnom mješavina dva i više temperamenata, ali obično je jedan temperament dominantan i presudan kada su u pitanju naše reakcije i sklonosti.
Zanimljivo je da melankoličan temperament spada u stvaralački, jer najveća remek-djela filozofije, umjetnosti i književnosti su plod melankoličnog temperamenta. Dovoljno je reći da je Saturn vladar melankolije, on je ujedno najteži “klin” mudrosti koji se doseže kroz vlastitu bol i iskustvo.
Kada se počnemo duhovno pročišćavati to automatski povuče potrebu za zdravijom ishranom i fizičkom aktivnošću. Ako smo se opredijelili za program pročišćavanja jetre, to obavezno prati neki unutrašnji poriv za promjenom.
Ako smo odlučili prestati pušiti, to također pokreće određeni segment promjene na psihološkoj i emocionalnoj razini.
Pušenje obično podrazumijeva slabu percepciju stvarnosti, potrebu za bijegom i filtriranjem opažajnih sadržaja s tenzijom odbacivanja onoga što ne želimo vidjeti. Prestanak pušenja obično je povezan sa novom fazom unutrašnjeg života.
Često nam nedostatak svijesti o očuvanju vlastitog zdravlja, te unošenje raznog smeća i otrova u organizam govori upravo isto ono što se događa na duhovnoj razini.
