Povijest medicinske glazbe s terapijskom rezonancijom počinje u pradavna vremena kada su umjetnost, religija i medicina činile jedinstvo.
Neka od najstarijih umjetničkih djela, odnosno religijski i filozofski tekstovi dokazuju čovječanstvu da se glazba oduvijek primjenjivala za bolje duševno osjećanje, kvalitetnije uređeni društveni život i naposljetku, cjelovito liječenje čovjeka.
Organizam i njegove stanice sastoje se od pojedinih frekvencija koje titraju jedinstvenom frekvencijom iz čega je jasno kako je svako ljudsko biće jedna jedinstvena melodija. Danas, mnogi znanstvenici, psiholozi, liječnici, pedagozi i glazbenici pokušavaju zvuk određene melodije dovesti u stanje savršenstva. Medicinska glazba s terapijskom rezonancijom (harmoniziranje frekvencija) ciljano se primjenjuje kod pojedinačnih dijagnoza.
Medicinska glazba s terapijskom rezonancijom zasniva se na tri stoljeća intenzivnih istraživanja i razvoja u mikrosvijetu glazbe. Ova nova grana medicine od 1989. godine objektivno se ispituje i praktično primjenjuje na sveučilištima, istraživačkim ustanovama te u klinikama i bolnicama diljem svijeta.
Još prije početka nove ere, tj. u 6. stoljeću prije Krista, poznati liječnik, matematičar, filozof i muzikolog PITAGORA posebno se zauzeo za primjenu tonske umjetnosti strukturirane prema harmonijskim zakonima glazbe kojoj je bio cilj poticati život pojedinca u zdravlju i skladu s prirodom. U Pitagorino vrijeme glazba je imala vrlo jasnu ulogu – ETIČKI oblikovati čovjeka!
Sve bitne značajke ove umjetnosti koncentrirale su se na cilj da se unutarnji život pojedinca prirodno uredi i da se njegova duša izgradi u smislu da sa Stvoriteljem i njegovim ostvarenjem živi u prirodnoj harmoniji te na taj način bude zdrav i iznutra.
Ta ideja izvorno dolazi iz Veda koje oduvijek daju jak naglasak na muziku i dobrobiti njene primjene.
U Yajur Vedi se može naći sve o umjetnosti sviranja i pjevanja, i ta umjetnost se predstavlja kao jedna od najlakših i najdjelotvornijih praksi za uzdizanja svijesti na putu samospoznaje, upravo radi toga jer sadrži princip sinergije (1+1=3).
Ta umjetnost se naziva kirtan i sastavni je dio puta devocijske ljubavi, odnosno Bhakti yoge. Formalno se temelji na melodičnoj repeticiji transcendentalnih zvučnih vibracija, odnosno mantri koje izvođač izgovara, a sudionici ponavljaju. One se smatraju čistom duhovnom energijom, te se njihovim izlaganjem, pažljivim slušanjem i izgovaranjem, um oslobađa tjeskobe, nemira i ostalih nepovoljnosti u svojoj neprekidnoj potrazi za srećom.
Sama riječ mantra znači ono što oslobađa um (manas – um, trayate- osloboditi). Sveti napjevi se svojim značenjem najčešće temelje na odavanju poštovanja Božanskim manifestacijama i na Svetim imenima. Kroz aspekt melodije, prisutan u kirtanu, dobivaju još snažniju emotivnu i devocijsku dimenziju, koja u meditativnom raspoloženju rezultira vrlo intimnim i individualnim iskustvom druženja s Duhovnom energijom.
