Jurjevo (Jurjevdan, Đurđevdan, Jarilovo) je predivan i mističan blagdan unutar kojeg su isprepletene drevne pretkršćanske, ali naknadno i kršćanske predaje naroda s ovih područja. Tragovi praslavenskog / ilirskog vjerovanja upućuju da je neuništiva tradicija rodne vjere naših starih na razne načine bivala uporno “prebacivana” u kršćanske kultove. Tako sv. Ilija i sv. Mihovil predstavljaju gromovnika, poluboga Peruna, a sv. Juraj (sveti Đorđe, Georgije) njegovog sina, mladog poluboga raslinja i proljeća Jarila. Naši preci su Jurjevo smatrali pravim početkom godine, proljeća i poljodjelskih radova. Različite nacionalnosti/vjeroispovijesti ga slave na različite dane zbog promjene u kalendaru iz 16.st.; Hrvatska 23. travnja, Srbija i BiH 6. svibnja.
… Kad se slavilo Jarilovo, pjevale su se pjesme i izrađivale lutke od slame ukrašene poljskim cvijećem. Vrata su se kitila vijencima od granja, cvijeća i biljaka koje su se ubrale noć uoči Jarilovog slavlja, a ti su vijenci ostajali do sljedeće godine. Večer uoči praznika u vodu su se stavljale biljke koje su ubrane na “Biljni petak” (petak uoči Jarilovog, 23. travnja/6. svibnja), obično bosiljak, drijen, preslica ili čičak, i ta voda je trebala prenoćiti pod ružinim grmom. Biljke ubrane na petak smatrale su se izuzetno ljekovitim. Ujutro bi se ukućani umivali tom vodom, da bi bili zdravi i lijepi…
Tragovi praslavenskog vjerovanja upućuju da je tradicija rodne vjere naroda s naših područja kasnije na razne načine “prebacivana” u kršćanske kultove. Tako sv. Ilija i sv. Mihovil predstavljaju gromovnika Peruna, a sv. Juraj (sveti Đorđe, Georgije) njegovog sina, mladog boga raslinja Jarila koji se svake godine na Jurjevo ili Đurđevdan vraća iz podzemlja na svoju svadbu i donosi godini rodnost.
Neke pravoslavne crkve obilježavaju ovaj dan 6. svibnja prema julijanskom kalendaru. Ovaj je praznik bio slavljen kod svih na isti dan sve do reforme kalendara u 16. stoljeću, a od tada se praktički obilježava dvojno. Bosna i Hercegovina prati pravoslavno slavlje.
To je i najveći romski blagdan – Ederlezi, kojim se slavi povratak proljeća. Mnoge tradicije koje su uz njega povezane, potječu iz zajedničke tradicije mnogih naroda istočnog Sredozemlja. Na taj dan Romi se osobito svečano odijevaju, stavlja se nakit, odjekuje romska glazba i pleše se romsko kolo. Domovi se ukrašavaju cvijećem i raspupanim grančicama u znak dobrodošlice proljeću. Obredi ovog bladgana uključuju kupanje u vodi s cvjetovima, a ponegdje se i zidovi kuća peru vodom. Kao tradicionalno nomadski narod Romi su ovim blagdanom obilježavali prekid zimovanja i, pokrećući svoje čerge, ponovno polazili na put.
Slična predaja sačuvala se i muslimanima na Bliskom istoku, a potječe od štovanja predkršćanskog božanstva proljeća i plodnosti koje se na arapskom jeziku naziva Hader, što znači “Zeleni”. Muslimani Bosne i Sandžaka su sve do 1960.-tih godina obilježavali “Jurjevo” 6. svibnja, a danas je ovaj običaj zamijenjen obilježavanjem 1. svibnja. Obilježavanje bi počelo već 5. svibnja tj. “uoči Jurjeva”. Po tradiciji izlazilo bi se na određena mjesta u prirodi i provodili drugi običaji. U Sandžaku je uobičajen naziv “Omaha” jer se sakuplja voda koja pršti na potoku – omaha i s njom se umiva.
Kršćanska predaja o sv. Jurju
Sveti Juraj (Geó̱rgios; Georgius; Kapadocija, 280. – Lydda (Lod), Palestina, ili Nikomedija, 23. travnja 303.), kršćanski svetac i jedan od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne Crkve. Njegovo štovanje je rasprostranjeno širom Europe, a neke ga zemlje štuju kao sveca zaštitnika. Već u 4. stoljeću izgrađene su crkve u Siriji posvećene njemu. Na otoku Cipru je 60 svetišta u čast sv. Jurja, a u Egiptu mu je posvećeno 40 crkava i 3 samostana. U Carigradu mu je crkvu dao podignuti rimski car Konstantin I. Veliki.
Sveti Juraj je po kršćanskim vjerovanjima bio poznat po borbi sa zmajem. Kada je živio u Palestini, blizu grada Loda, postojalo je jezero u kojem je živio zmaj. Predaja kaže da je zmaj izlazio iz jezera, proždirao ljude i širio otrov koji je uzrokovao bolesti. Vladari se nisu uznemirivali ovim, već su sugerirali stanovnicima da zmaju svaki dan žrtvuju jedno dijete te će sve biti u redu. Na kraju priče, nakon mnogo žrtvovane djece, bilo je vrijeme da se žrtvuje kraljeva kći jedinica. Tada se ukazao sveti Juraj s kopljem, pojurio je ka zmaju i usmrtio ga.
Prikaz sv. Jurja te njegove pobjede nad zmajem pučka je priča koja zapravo simbolizira borbu protiv nepravde, a crkva kaže i protiv onih koji vjeruju u svoje stare rodne vjere.
Povezanost Solina i Poljica sa starom vjerom
Jedan od najstarijih sačuvanih hrvatskih srednjovjekovnih književnih spomenika religiozna je poema “Pisan svetago Jurja” koja je u 14. stoljeću uvrštena u glagoljički Pariški kodeks. Ona govori o kršćanskoj legendi, borbi Jurja i zmaja – u gradu Solinu.
Nedaleko od Solina i Splita, iznad mjesta Žrnovnica, Strožanac i Podstrana, pruža se brdo Perun, sveta gora starih Slavena/Ilira. Gora na kojoj je prema mitološkoj predaji stolovao vrhovni polubog slavenskog panteona Perun. Hodajući grebenima ovog brda i njegovom bližom okolicom, ulazi se u tragove prapovijesne i antičke kulture koji vode do veličanstvenih obrednih gomila i lokaliteta ispunjenih duhom drevnih vjerovanja, a na vrhu se nalazi i crkva sv. Jure/Jurja. U brdu možete odmoriti u predivnoj hrastovoj šumi te vidjeti i puno cvjetova perunika (!) koje samoniklo rastu po skoro cijeloj Dalmaciji (iris).
O vjeri naših starih i danas svjedoči reljef uzidan u pročelje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Žrnovnici. Naime, dok se sve do nedavno reljef zbog prikaza konjanika i zvijeri, te križeva koji se naziru u gornjim kutovima, smatrao prikazom kršćanskog sveca tj. svetog Jurja koji ubija zmaja, prema novijim istraživanjima zapravo je riječ o prikazu božanskog boja Peruna i Velesa. Reljef, koji se izvorno nalazio u okolici Žrnovnice, podno Peruna, prikazan je na bijeloj kamenoj ploči u čijem se središtu nalazila narativna scena vječne borbe Peruna i Velesa, odnosno reda i nereda.
Još jedna poveznica je i stari povijesni lokalitet “Zmijin kamen” podno brda Perun, uz lijevu obalu rijeke Žrnovnice na predjelu zvanom Žminjača. „Zmijin kamen“ je velika stijena koja je dio brda Perun. U povijesnim izvorima, prvi put se spominje u ispravi iz 1178. kao Zmij kamik (Zmijin ili Zmajev kamen) koji se nalazi na rijeci Žrnovnici pod Perunom. U slavenskoj mitologiji ovaj naziv označava mjesto pod kojim obitavaju zmije, budući da je prema istoj Perun, onaj uz kojega je uvijek prisutan i njegov protivnik – zmija ili zmaj. Slaveni su u svojim predajama ovako zamišljali odvijanje mitskog božanskog boja: Perun razbija kamen na kojem leži zmija na crnom runu i ubija je. „Zmijin kamen“ je sastavnica autentičnog praslavenskog mitskog kazivanja koje još živi u sjećanju starijih stanovnika Žrnovnice.
Boginja plodnosti Mokoš je Perunova supruga, a s imenom Mokoši u vezi je brdo Mošnica iznad Dugog Rata, koje se nalazi odmah do brda Perun. Na vrhu brda je jedinstvena crkvica sv. Maksima izgrađena iznad sela Kruga, koja se spominje već 1080. g. te se smatra jednom od najstarijih crkvica Poljica. Sjeverni joj je zid temeljen na podzidu od velikih megalitskih blokova (!), a južni na stijeni. Pogled i energija su veličanstveni!
Za vrijeme postojanja Poljičke republike (područje istočno od Splita, točnije od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša te od mora do Zamosorja, koje je kao takvo funkcioniralo od 13. do 19. st.), u rano je jutro na dan svetog Jure (23. travnja) svaki katun poljičke knežije birao je svog katunara, a oni su, nakon vjerske svečanosti na Gracu (u Gatima), silazili zajedno s narodom u Podgradac i birali velikog kneza za jednu godinu.
Kako se slavilo nekad (i ideja kako se može slaviti danas)
Već dan prije počelo bi slavlje – zajednički obroci u prirodi, umivanje vodom iz potoka, spremanje kuće i ukućana. Ljekovitost prirode u mnogim narodima je bitna vrijednost. Nerijetko se odlazilo susjedima u posjet, a roditelji su ubirali tanak prut drena koji se nazivao žitkovac. Susjedi su se međusobno dogovarali što će tko donijeti na slavlje, a svake se godine slavlje događalo na istom mjestu. Žene i djeca dolazili su na slavlje kasnije, a muškarci ranije kako bi pripremili vatru.
Jurjevdan je i blagdan pastira jer su nekada na taj dan, većinom na području sjeverne Hrvatske, unajmljivali pastire, stoku gonili na ispašu i kitili je cvijećem i zelenilom.
Na raskrižjima su se uoči Jurjevdana postavljala okićena stabalca, tzv. majge i palile jurjevske vatre, krijesovi, oko kojih se plesalo, a potom se na živim izvorima pila voda.
U okolici Varaždina zabilježen je jedan lijep običaj: djevojački ples oko krijesa. Djevojke su ukrašavale kosu kiticama kopriva koje su na kraju slavlja bacale u vatru radi zaštite zdravlja tijekom cijele godine.
Uoči Jurjevdana, djevojke su radi ljepote umivale lica na skrovitim mjestima u livadnoj rosi, na zdencima ili u vodi s vodeničkih kola, te plele vijence koje su bacale u vodu u čast vodenim vilama, rusalkama.
Prema predaji, bilje ubrano na Jurjevo ima čudotvornu moć – i to posebno đurđice i jorgovan pa su ovim cvijećem kao i zelenim grančicama ukrašavani domovi.
Blagotvorna je i kiša na Jurjevdan, jer donosi plodnu godinu. U selima sjeverne Hrvatske postojao je jedan veseli običaj, tzv. ophod jurjevčana.
Trubeći u trube od ljeskovine ili vrbove kore, jurjevčani su nagovještali povratak Zelenog Jurja koji će osloboditi svoju buduću suprugu, Nebesnicu Maru, iz okova zimskog zatočeništva.
Staroslavenske predaje
Proteklih desetljeća hrvatski su znanstvenici, poglavito lingvist Radoslav Katičić i etnolog Vitomir Belaj nastojali rekonstruirati taj ciklus koji govori o hodu kroz godinu slavenskog božanstva, poluboga Jarila, sina poluboga gromovnika Peruna i poluboginje Mokoš. Slavenska predodžba vremena bila je kružna tj ciklička, kao i u brojnih drugih starih kultura (Vede !), za razliku od kršćanskog poimanja vremena koje od stvaranja svijeta teče linearno prema njegovu svršetku. U slavenskim se starovjernim predajama vrijeme ponavlja, svijet se svake godine obnavlja te su prirodne sile u ravnoteži. U starim vjerovanjima vezanima za kultove plodnosti središnje mjesto imaju božanstva (polubogovi) koja svojom ponavljajućom mitskom pričom personificiraju zemlju i mijene godišnjih doba.
Jarilova priča počinje tako što se Perunu kao nebeskom polubogu i Mokoši kao poluboginji plodnosti rađa sin kao Mlado Sunce, a kojega kao novorođenče ophodnici/koledari, podanici poluboga podzemnoga svijeta Velesa otimaju i odvode u njegove dvore gdje on odrasta ne znajući da je Perunov sin.
Odrastao, na proljeće, Jarilo u obliku konja izlazi na površinu zemlje te sa sobom donosi plodnost i zelenilo. Stoga ga se u kasnijim slojevima pučke predaje i pjesama upravo zato i naziva Zelenim Jurjem. Jarilo je u predajama i gospodar vukova kojem su se upućivale molbe za zaštitu sela od divljih šumskih zvijeri.
No, uz plodnost, važna je i njegova veza s mjestom na kojem je odrastao prema mitu, Velesovu podzemnom svijetu, u kojem borave duše umrlih i koji se u općenitoj praslavenskoj mitologiji naziva Virej ili Irij, mitski svijet vječnog proljeća, podzemnih pašnjaka, livada i šuma. Vrlo često se spominje i borba Jarila s Velesom kao zmijom ili zmajem u kojem ga pobjeđuje i tim činom izlazi u svijet. Kao Velesov posinak, Jarilo ima njegove ključeve te na kraju zime otvara Virej puštajući proljeće, plodnost, u svijet ljudi. Neprepoznat, on se potom zaljubi u djevojku Moranu, najčešće u pučkim pjesmama zvanu Marom. Ona je također Perunova i Mokošina kći, za koju Jarilo ne zna da mu je sestra.
Dolaskom pred zlatna vrata Perunova dvora ključeve Velesova svijeta Jarilo daje Morani kako bi se spajanjem dvaju načela, vlažnosti podzemlja i sunca gornjeg svijeta, dobio temelj rodnosti. Oni će se u lipnju, u doba ljetnog suncostaja vjenčati na vrhu Stabla svijeta, u Perunovim dvorima. Taj čin božanske svadbe ujedno je i vrhunac godišnje plodnosti. U mitskom narativu potkraj ljeta Jarilo prevari svoju božansku ženu Maru/Moranu, koja ga zato ubije te se od mlade božice vegetacije pretvara u hladnu božicu zime i smrti te na kraju godine i sama umire.
S pomoću ovih rekonstrukcija možemo vidjeti djelomice brojne kasnije pučke religijsko-magijske prakse, pjesme, obrede i običaje te pokušati objasniti njihove pozadine. Odnosno, možemo vidjeti kako su kolektivne magijske prakse i vjerovanja zapravo transformirani iz starovjernih rituala plodnosti u svoje kršćanske običajne i blagdanske pandane.
Radoslav Katičić je preko preko brojnih koledarskih, jurjevskih i ivanjskih pučkih ophodnih pjesma i napjeva na hrvatskom prostoru, ali i brojnim drugim slavenskim prostorima pokušao rekonstruirati izvorni praslavenski obredni tekst o Jarilu. Ovdje donosimo taj izvorni tekst i njegov suvremeni hrvatski prijevod:
“Kuda Jarilo hoda, tuda polje rađa.
Zeleni Jarilo s daleka puta, trudnoga hoda po polju.
Hoda Jarilo, tuđ tuđinac, po mostu, most se giba, lomi…
Pod desnom mu je nogom voda, mulj se ižima, do koljena blato, do ramena voda,
pod lijevom mu je nogom oganj koji iskrama leti, put je suh i prašan.
Došao je Jarilo iza zelenoga luga,
iza mora krvavoga, donio je zdravlja.
Ne dajte Jarilu dugo stajati pred svojim svijetlim vratima, blato gaziti, cipele trgati.
Jarilo je poderao cipele po brazdama, njemu su se cipele raspale.
Tuda dolazi mladi Jarilo, vodi hrta i sokola.
Jarilo pušta hrta za kunom.
Jarilo pušta sokola za žutom lisicom.
Jarilu sokol ugleda djevojku.
Vuci su Jarilovi hrtovi.
Jarilo jaše na zelenom konju.
Jarilo zmiji mačem glavu siječe.
Češće su i gušće na nebesima zvijezde,
češći su i gušći na polju snopovi.
Širok je, visok na nebesima mjesec,
šira su i viša u muža stegna.”
ATMA
