Sad znam. Besmrtne godine su za glumca fatalne. Kad oni očešu, kad propuhnu, kad proznoje besmrtnost, umiru. Ja umirem, ti umireš, on umire, mi umiremo, vi umirete, ali oni u-miru. To je ta razlika. Ljevičari besmrtnosti, ako mi dopuste tu drhtavu prispodobu.. ja bih… Ali, ne dopuštaju. – Ni politikicu u našu besmrtnu butigicu – kažu ti atlantidanaši Onkraja.

Znam, prokleti Ameri, kako se ulazi u veliki svemir. Prosto da pasuljastije ne može biti. Dovucaraš, dočangrizaš se do vašeg Houstona i kejpkenedijevski se hitneš u njega. Prethodno sagorjevši tisuće i tisuće litara i još dvije žličice teškog goriva. A znate li vi, veličanstveni Ameri, kako se ulazi u mali svemir? Ne znate, ne znate. Da znate, ne biste gradili Las Vegas usred Istre. Jer, vaš pravi cilj nije graditi mega-zabavu na mini zabavnom tlu, već dočijukati nekog dalmatinskog Istrijana da vam otkrije kako se, i bez kaplje one smrdljive i masne tekućine, bez lansirnih rampi, bez stegnutog grla kog grizu prestravljeni škampi (oni koje vi, dragi Ameri, obično ne progutate na večeri uoči lansiranja, na tzv. kozmičkoj večeri, kad glumatate ledenu mirnoću), ulazi u to tjelesno i duhovno prostranstvo, u taj samosvojni baš-svemir, u te krvave galaktike, bez donkihotovske popudbine – plemenite  i viteške sizifovštine koja bi kljunove nečijeg mentalnog brodovlja i prije vremena mogla nasukati na te, nikad i ni od kog viđene kozmologije. Da, primitivni Istrijan zna, a svi genijalni Očalinci NASE-klase ne znaju. Jer nisu odgledali osvemireno MALO MISTO, upravo njegov kozmodjeličak naslovljen s Hidalgo gre u raj, nisu vidjeli bezvremenog Glumca koji je, penjući se zapaljenim stubama da iz užarene galaksije spasi prijevod svog Kozmo-Cervantesa, te fikcionalno umirući, trajno usmjerio pramce (bar sam ja tako osjećao) našeg mentalnog kozmičkog brodovlja na te dubokounutarnje, transfigurirane grimiz-koralje. I od tada, svaki put prije nego bih zavirio u Njegovu predstavu, zavirivao sam, zvjezdoznanio, u Sebe, svesrdno se nadajući da ni njegovo Glumstvo ni moje Sebezvjezdoznanstvo ne će nikad doživjeti samo svoje zemno, dakle posljednje izdanje.

Postoji jedna venecijanska priča o gondolijeru koji nikada nije umro jer je uvijek pjevao, makar nitko nikada njegovog pjevnog glasa nije čuo – pjevao je u sebi, trajno i sretno nasukan u  sebesazviježđu  Zanos,  točnije  Za-nos,  jer je, njušeći miomirisnu vodu Veneta, s prvim ustrujavanjem Beskrajne kroz svoje nosnice,  započinjao svoju nečujnu pjesmu.

Pa tako i tebe Glumče karakterističnog, najglumačkijeg nosa, nosa glumačko-kozmičkog Za-nosa, nazivam kozmičkim gondolijerom u najudaljenijem i najveličanstvenijem zviježđu koje se Glumstvo zove, da, upravo te, u sebe virkajući, vidim kako onako, stojeći gologlav na orionskim srebrnim maglicama, sumnjičavo vrtiš glavom jer si u svom bezvremenskom plovu naletio na roj nepoznatih zvijezda (od kojih su neke glumačke) koje svemirski kazališni dokoličari prozvaše Stazom Ivičinog njuha. Vidovi-to.

Zato ti nisi ni umro, već si u-mro, tj. u zviježđu Glumstvo, vječno si od Ljepote  mro.

A to bi i lasvegaško-istarsko-prislijevski Ameri proglasili formulom za vječni život, ako im koji opareni istarsko-floridski škamp trajno nije zapeo u grlu.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]