“Malo je jedan tekst, malo je jedan život da pojasni paradoks životne situacije jedne prosječne žene ovdje na Balkanu. Nešto se gadno pobrkalo. Ja ne znam kako drugačije objasniti ovo sve, osim da muškarci hoće da žene nose hlače.”
“Kaže moja Duja, rekla ona Miodragu da zamijeni žarulju u hodniku. Godinu dana prošlo, on nije zamijenio žarulju. Teturao po mraku, zabijao se u namještaj i tek kad je pao preko komode i iščašio rame, sjetio se da je zamijeni. Ja bih mu oko izvadila kunem ti se, al’ moja Duja jok. Mrtva ‘ladna stala kraj njega, pogleda ga k’o božemeprosti maloumno dijete i kaže: “Auuu, Miodraže, kako si je zavrnuo, svaka ti čast! Kako si je samo zavrnuo, Miodraže, pa ne bi je Sveti Petar tako zavrnuo!!!”
Milijun knjiga ne može tako vjerno prikazati odnos žene i muškarca u Bosni k’o slika Miodraga kako zavrće žarulju poslije godinu dana čekanja, a Duja ga hvali k’o da je sagradio Viseće Vrtove.
Pisala sam ja ranije o tome koliko se žena treba smanjiti da bi stala u ruku jednom Balkancu… Ali malo je jedan tekst, malo je jedan život da pojasni paradoks životne situacije jedne prosječne žene ovdje na Balkanu.
Nešto se gadno pobrkalo. Ja ne znam kako drugačije objasniti ovo sve, osim da muškarci hoće da žene nose hlače.
Eto neki dan razmišljam, kako je pametna ona jedna, htio muž da joj kupi auto, ali ona je gospođa odbila. E, sad svaka od nas će reći “Jesi l’ normalna, ženo!!!” Ali neeeee, normalna je ona. Procijenila je ona da lola hoće da je skine s grbače, da joj natovari da ona ide po hranu, da ona ide po dijete u vrtić, da ona ide tamo-ovamo po cijeli dan k’o služba dostave, a da on bude slobodan k’o ptica.
I da tako ide život, svak’ na svoju stranu pa kad se sretnu, sretnu. Neka hvala, ne treba meni auto: ipak ti dođi po mene, odvezi me kod frizera, kod kozmetičara, odvezi dijete u vrtić pa drugo u školu, vrati babu iz Doma zdravlja, idi po tetku na Autobusnu stanicu, idi u nabavku u supermarket… A ja ću stenjati kako ne smijem voziti jer se bojim.
E, sad ‘ko se može prenemagati, blago njemu. Ja, brate, nikad nisam mogla, ni znala. Ja čim vidim da on zijeva za volanom, dreknem “Izlaz’ napolje!”, dignem ručnu i sjednem da vozim. Eto budale. I onda on spava do Grčke i naredna tri dana uživa na plaži dok ja kljucam i bauljam okolo u polusvjesnom stanju skupljajući djecu, igračke, suncobrane, napuhane pavijane i labudove.
Ja čvrsto vjerujem da bi umjesto onih bračnih zavjeta što čitaju na vjenčanju tipa “Budite ljubomorni ne jedno na drugo već na vašu ljubav blabla truć…” matičari trebali ženama reći da je prvi i osnovni zakon sreće u braku “NE POKAZUJ DA IŠTA ZNAŠ, KUKALA TI MAJKA!!!”
Jer ako u startu pokažeš da nešto možeš sama, da nešto znaš, da hoćeš da budete ravnopravni i da jednako doprinosite vašoj zajednici, nadrljala si. To se nalakti pa se nasloni – pa ti legne na leđa, pa ti na kraju počne skakati po glavi.
Samo zato što je vidio da mu možeš zamijeniti majku. I kud ćeš ljepšeg života za jednog mužjaka, a veće robije za tebe. I na kraju, kad više ne znaš jesi li muško ili žensko (majke mi, sto puta sam se gledala u ogledalo da provjerim jesam li muško ili žensko), on ti kaže “Šta s’ to se zapustila, eto ti metar izrasta na glavi, kad se misliš ofarbati?”
E, zato, rođene moje gospođe, mislim da nam je najpametnije glumiti ludilo. Osmijeh na lice, sve ćemo lako. Što? Nema ručka? Pa dobro, nema ručka. Idi jedi u market. Nemaš za račune? Kupio dron pa nam nestalo para? Pa dobro, nema veze, bit će sljedeći mjesec. Ako nam iskopčaju struju, ja odo’ kod tetke u Makarsku, taman da se malo odmorim, …
Ništa ono “moram pospremati, moram djecu kupati, moram ručak skuhati, moram veš oprati….” Ja u životu nisam čula da se muško požalilo da mu je žena prljava i lijena, al’ da je neraspoložena i stalno nadrndana, to je priča svakog od njih.
I onda ide onaj poznati scenarij u kojem ona misli: ja rintam, radim, dajem se, nerviram se, trčim, ti to ne cijeniš, ništa ne činiš da mi pomogneš, nikad te nema, nisi više onaj isti, svi su ti važniji, nisam ti više privlačna, ti mene ne voliš…
Dok on misli: nisam joj potreban, nisam joj dovoljno dobar, uvijek nešto ronza, uvijek nadrndana, uvijek neraspoložena za mene, ma odoh ja vani, nemam ja živaca pričati s njom o tome…
Da zaključimo, da se cijeli život ponašaju k’o princeza na zrnu graška, to je točno. Ali da smo se i mi progurale gdje smo stigle po principu “Pusti me – sama ću!” i to je točno.
Zato, nemojte da vam pada na pamet da same zakucavate te dvije brokve iz dovratka što strše već šest mjeseci i prijete da nekom izbiju oko.
Ignorirajte i brokve i vrata i cijelu kuću, a kad on jednom zakači rukav na novoj košulji pa bude morao ih zakucati, vi polulude od oduševljenja recite “Auuuu, kako ih zakuca, svaka ti čast! Ama, kako ih zakuca, ne bi ih nitko na svijetu tako zakucao!”
E, tako. Gospođe da budemo i mi jednom u životu.
Jelena Starčević
