Prvo s čim se suočimo kada bismo se mijenjali je otpor. On ima svoja razna lica, ali važno je da znamo da je to otpor i da znamo što se to u nama opire promjeni.
Ja sam to sebi zamislila ovako: U našem umu postoji kutija koja se zove EGO. Ego je koncepcija nastala od naših odgovora na pitanja o tome tko sam ja, tko su drugi i što je život.
Većina tih odgovora nije naša, jer ono što zovemo ego konstrukcija stvorena negdje do naše završene sedme godine, onda kada smo, iz potrebe da se što prije snađemo u nepreglednosti života koji se otvorio pred nama, prihvatili odgovore onih kojima vjerujemo, stekli dojmove o događajima koje vidimo, doživljavali ljude oko sebe intenzivno, jer o njihovoj ljubavi ovisimo.
E, taj ego je ta kutijica, koja ima svoje kutove, nastale od onih uvjerenja koje smo prihvatili kao istinite. I ta kutijica je ono u što duboko zaronimo svoje ruke onda kada nalazimo odgovor na životne pojave. I kada se mijenjamo, ta kutijica se buni.
Ona nam kaže: Hej – pa ti do sada nisi tako mislio! Hej, pa to do sada nije bila istina. Hej, nisi sigurna tamo!
Tada je važno da znamo da je beskrajan prostor stvaranja tek izvan te kutije, jer u kutiji ponavljamo samo isto, a izvan kutije stvaramo novo.
Ako se želimo promijeniti, potrebno je da za promjenu budemo spremni, da joj spremno kažemo da, imajući u vidu da smo beskrajno više od te kutije, zato što smo tu kutiju sami stvorili.
Dakle, sigurno možemo stvoriti i neku drugu – puno, puno udobniju.
Autor: Ljiljana Milić, PromenaDA
