Foto: unsplash.com

Rijedak je pojedinac koji prolazi kroz život, a da u nekom trenutku ne bude pogođen tjeskobom. Ponekad je to izazvano nepovoljnim ili tragičnim događajem, ali često samo razmišljanje o neskladu između toga kakav je naš život mogao biti i kakav jest, može baciti sjenu na samo naše postojanje. Za većinu ljudi ti su osjećaji privremeni, tamni oblaci koji crpe energiju i podižu se gotovo spontano, a život nastavlja svojim tijekom. No, za druge ti osjećaji s vremenom ne jenjavaju, već se samo pojačavaju i nastupa depresija. Dolazi se do toga da se smatraju bezvrijednima, kao i predmetom sažaljenja, mržnje i ljutnje, a život postaje teret najvećih razmjera.

atma.hr – 78




Tisućljećima se raspravljalo o tome što ljude dovodi u dubinu depresije. Zašto se neki ljudi mogu brzo oporaviti od nedaća, dok slične okolnosti tjeraju druge u dugotrajnu bijedu? U posljednjih nekoliko desetljeća sve je veći fokus na biološke uzroke depresije.

No, iako geni i biologija mogu utjecati na depresiju, ne može se poreći da su način na koji odabiremo živjeti i obrasci mišljenja i ponašanja koje njegujemo također od velike važnosti.

Kao ljudi, moramo osjećati da je naš život vrijedan i da nismo ovdje na zemlji samo da bismo zauzeli prostor, potrošili resurse i na kraju umrli. Ta potreba da dobro razmislimo o sebi i da drugi učine isto, jedan je od osnovnih temelja našeg života. Jer bez osjećaja da smo vrijedna individua, patimo i sve što činimo radimo da bismo zadovoljili tu potrebu. Posao koji radimo, s kim smo povezani, statusni simboli koje usvajamo i društvena pitanja koja zagovaramo, sve je pod utjecajem toga pomažu li nam ili nas ometaju u tom pogledu.

Što više izvora imamo za stjecanje osjećaja vlastite vrijednosti, to bolje. No, neki ljudi, često zbog svog odgoja, uvelike se ograničavaju u tom pogledu i zbog toga su skloni depresiji. Jer depresija je često rezultat kombinacije dva faktora. Gubitak vrijedne stvari u kombinaciji s psihološkom krutošću, koja je zapravo nemogućnost stvaranja varijabilnosti u našim obrascima mišljenja i ponašanja te kreativne prilagodbe promjenama u našem okruženju. Naš rizik za oba ova čimbenika raste što se više oslanjamo na jedan ili nekoliko stvari, za naš osjećaj vlastite vrijednosti.

atma.hr – 52




U nekim slučajevima ljudi se previše oslanjaju na drugu osobu. Takvi su pojedinci kojima je neprestano potrebna pohvala roditelja ili bračnog druga da bi se osjećali dobro. Umjesto da vjeruju kako svoj život mogu prožeti smislom i postati vrijedna individua kroz djelovanje usmjereno prema sebi, takvi ljudi uvijek traže sigurnost, smjer i potvrdu od druge osobe.

No, iako oni koji ovako žive mogu imati dobre razloge zbog kojih su ušli u takvo postojanje, nažalost ovakav način života nikada ne iscjeljuje ono što ih muči. Što se više oslanjamo na drugu osobu da potvrdi našu vrijednost, to ćemo psihološki postati krutiji. Nikada vlastitim naporima nećemo njegovati ključnu sposobnost postizanja samopoštovanja.

Otkrivanje kako se osjećati vrijednom osobom, bez stalnih pohvala druge osobe, nužna je životna vještina. Jer ako druga osoba umre ili napusti odnos, nedostatak te sposobnosti brzo će uzeti svoj danak i može doći do depresije, ponekad i ozbiljne prirode.

U drugim slučajevima, umjesto da se oslanjaju na drugu osobu, neki ljudi usvajaju grandiozne životne ciljeve i nadaju se da će jednog dana postići takve ciljeve i to postaje primarni izvor njihove vlastite vrijednosti.

atma.hr – 78




Ovoj taktici često pribjegavaju pojedinci kojima nedostaju zadovoljavajući međuljudski odnosi. Možda je takva osoba odrasla s emocionalno udaljenim roditeljima, bila zlostavljana od strane svojih vršnjaka ili je kasnije u životu doživjela previše odbijanja.

No, bez obzira na slučaj, ako netko opetovano ne uspijeva pronaći prihvaćanje drugih, na kraju će vjerojatno povjerovati da s njim nešto u osnovi nije u redu. Mora postati netko drugi ako želi postati vrijedan ljubavi i poštovanja drugih. A koji je bolji način za to od postizanja veličanstvenog podviga, poput postajanja slavnim glazbenikom, najprodavanijim autorom, uspješnim poduzetnikom ili nešto drugo grandiozne prirode. Vjerovanje da će jednog dana postići svoj cilj i stoga pronaći prihvaćanje kakvo želi, može takvoj osobi prožeti smisao i pomoći joj da osjeti da je vrijedna individua, ili barem na putu u tom smjeru.

No, poput života proživljenog u službi druge osobe i ovaj način života dovodi do velikog rizika od depresije. Mora se naglasiti da problem nije fokusiranje na jedan cilj, jer često moramo ograničiti svoje ciljeve kako ne bismo rasipali naše resurse. Umjesto toga, rizik od depresije nastaje kada previše ulažemo u postizanje bilo kojeg cilja – osobito ako je cilj grandiozne prirode.

Jer dok neki postižu svoje grandiozne ciljeve, većina ljudi to ne čini. I kako godine prolaze, a cilj ostaje samo fantazija, na kraju dolazi do spoznaje da je malo vjerojatno da će uspjeh ikada biti postignut.

banner za knjige danvantari

Bez obzira na to kako ograničavali raspon izvora iz kojih stječemo osjećaj vlastite vrijednosti, problem je isti. Kad izgubimo objekt koji vežemo za svoju dobrobit, bit ćemo izgubljeni i nećemo znati kome se obratiti i kamo krenuti.

Ili kako Silvano Arieti objašnjava u svojoj knjizi Psihoterapija teške i blage depresije:

“Depresivna osoba vidi veliko nesuglasje između onoga čemu je težila u smislu ljudskih odnosa i životnih ciljeva i onoga što može postići u ovoj oskudnoj stvarnosti. Ne može riješiti sukob. Ono što joj je na raspolaganju nije prihvatljivo, a ono što bi bilo prihvatljivo ne može doseći. Doživljava tragičnu situaciju jer nema izbora.” 

Dok je psihološka ukočenost ili isključenje iz alternativnih načina života osobito rasprostranjeno kod onih koji žive za dominantnu drugu osobu ili dominantni cilj, svi riskiramo da postanemo previše kruti na svoje načine. Većina se ljudi malo prečvrsto lijepi za određenu osobu ili društvenu masku i previše se oslanja na stvari poput izgleda ili drugih statusnih simbola radi osjećaja vrijednosti.

atma.hr – 52




Kako bismo izbjegli zamke psihološke ukočenosti, trebali bismo spremiti stranicu iz knjige Stoic i povremeno meditirati na činjenicu da možemo, a doista i hoćemo, izgubiti neke stvari koje najviše cijenimo.

„Predmet vaše ljubavi je smrtan; on nije jedan od vaših posjeda; dat vam je za sadašnjost, ne zauvijek.” (Epictetus, Diskursi)

No s obzirom na to da kad izgubimo nešto velike vrijednosti, vjerojatno ćemo doživjeti barem privremeni silazak u tamu depresije. Ova se razdoblja, međutim, ne trebaju promatrati kao potpuno bezvrijedna, jer često upravo u tim vremenima vidimo svijet i svoje mjesto u njemu, malo jasnije.

Kako bismo izbjegli pretjerano duboko spuštanje u ponor duševne boli koja prati depresiju, treba priznati da uvijek postoje alternativni izvori iz kojih možemo steći osjećaj vlastite vrijednosti. No da bismo otkrili takve izvore, potrebno je zauzeti aktivan pristup životu, moramo isprobati nove stvari i eksperimentirati s novim obrascima mišljenja i ponašanja. Dok razdoblje žalovanja može biti korisno nakon gubitka, nastupit će duboka depresija ako predugo stagniramo u takvom stanju.

banner za knjige KADA TIJELO KAZE NE

„Promjene, življenje – ne može obaviti umjesto vas druga osoba. Možemo naučiti važne lekcije od onih koji su bili prije nas … No, na kraju, svatko od nas suočava se s jedinstvenom konfiguracijom izazova i nosi vrlo osobnu odgovornost za odluke koje donosimo u daljnjem životu. Imamo samo djelomične informacije, ograničeno razumijevanje i nesavršenu kontrolu. Ipak, fizički svijet i društvene zajednice drže nas odgovornima. Takva je naša zajednička egzistencijalna neprilika.” – Michael Mahoney, Konstruktivna psihoterapija

Academy of Ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić