Ljudsko biće ne može dugo živjeti u stanju ispraznosti: ako ne raste prema nečemu, samo stagnira; nagomilane mogućnosti pretvaraju se u morbiditet i očaj i na kraju u destruktivne aktivnosti. Pravi protuotrov za unutarnju prazninu je otkrivanje što je to što uistinu želimo sa svojim životom i poduzeti radnje potrebne da to dovedemo u postojanje. Da bismo to postigli, moramo biti spremni suočiti se s našom usamljenošću i tjeskobom koja je prati – jer je usamljenost preteča pozitivnog iskustva samoće. Ako se usudimo krenuti na ovo putovanje, neće svi to odobriti, a neki od ljudi koje smo smatrali prijateljima mogli bi nas čak gledati s prezirom. Jer vidjeti kako se čovjek kreće izvan lanaca svoje praznine samo čini praznog čovjeka svjesnijim svoje jalove prirode.
“Sva ljudska povijest je nastojanje da se razbije njegova usamljenost.” – Norman Cousins, Moderni čovjek je zastario
U današnjem svijetu, sa svim tehnologijama izgrađenim da nas povezuju, usamljenost bi se, pomislilo bi netko, lako razbila. No, što se više uvlačimo u virtualne svjetove društvenih medija, to se osjećamo gore. Kako bi se to objasnilo, sugerira se da je medij problem. Pretjerano smo se oslanjali na povezivanje putem naših uređaja na račun tradicionalnijih načina društvene interakcije.
No, iako u ovoj tvrdnji vjerojatno postoji nešto istine, u ovom ćemo članku iznijeti argument da je unutarnja praznina ili nedostatak dobro definiranog i učinkovitog osjećaja sebe glavni uzrok usamljenosti koju doživljavaju mnogi u današnje vrijeme.
Nečiji osjećaj za sebe može se vidjeti kao postojanje na spektru. S jedne strane ovog spektra su oni s jakim osjećajem za sebe, takvi ljudi osjećaju da im je mjesto u svijetu, znaju što žele sa svojim životima i poduzimaju potrebne radnje kako bi krenuli u smjeru svojih ciljeva. S druge strane spektra su oni sa slabim osjećajem za sebe, to su prazni muškarci i žene.
Takve osobe nemaju jasnu koncepciju onoga što žele od svog života, nemaju dugoročne ciljeve oko kojih bi strukturirali svoje dane pa se osjećaju nemoćno da pozitivno utječu na svoju situaciju. Ovi ljudi imaju tendenciju da lebde kroz život na pasivan način, idu putem najmanjeg otpora i često su osakaćeni egzistencijalnim sumnjama.
Ovaj problem praznine, koji sada pogađa mnoge na Zapadu, simptom je društva u razdoblju promjene. Jer na nečije sebstvo ili njegov nedostatak, utječu društvene strukture. Na Zapadu su mnoge institucije koje su u prošlosti pomagale ljudima da pronađu svoje mjesto u svijetu pale na stranu.
Pad religioznosti/duhovnosti, možda konkretnije kršćanstva, ostavio je Zapad bez vjerskog ili kulturnog mita kojemu se ljudi mogu obratiti kako bi pronašli mjesto u ovom svijetu i smisao svog života. Rast države također je bio sila koja je pridonijela ovoj patologiji praznine. Jer uspon države doveo je do razaranja manjih zajednica i degradacije obiteljske zajednice, koja je tisućljećima bila sastavna sila u razvoju vlastitog jastva.
No ono što je doista pogoršalo ovaj problem kod mlađih naraštaja su nepovoljni ekonomski uvjeti.
Društvo zaraženo patologijom praznine također je društvo puno tjeskobnih pojedinaca. Jer ako osjećamo da smo nemoćni da izvršimo kontrolu nad svojim životom i da nismo sigurni u svoju sposobnost da se suočimo s izazovima naše okoline, onda je anksioznost prirodan odgovor. A za praznog čovjeka ta se tjeskoba najjače osjeća u razdobljima samoće.
Ako nemamo drugih ljudi u blizini na koje bismo se mogli osloniti ili koji nam mogu odvratiti pozornost, tada se naše misli okreću prema unutra i to dovodi do toga da postanemo svjesni svoje unutarnje praznine. Stoga, za razliku od pojedinca s jakim i individualiziranim osjećajem sebe, za kojeg razdoblja samoće mogu biti pomlađujuća, samoća za praznog čovjeka doživljava se kao bolna samoća i nešto od čega mora bježati.
U prošlim generacijama, prazan čovjek bi se okrenuo udobnosti i sigurnosti prijatelja i obitelji, ili bi sudjelovao u društvenim događajima, kako bi izbjegao tjeskobu koja je bila potaknuta u vremenima samoće. Ali u današnje vrijeme ne trebamo čak ni napuštati udobnost svog doma kako bismo pronašli društvene veze potrebne da blokiramo svijest o našoj praznini.
Umjesto toga, samo se trebamo okrenuti utješnom sjaju naših telefona i uroniti u virtualne svjetove društvenih medija. Možemo čak ići tako daleko da konstruiramo pseudo-sebstvo kako bismo maskirali našu praznu prirodu. Selektivnim objavljivanjem dijelova informacija o našem životu na mreži možemo se pretvarati da smo netko tko nismo i hraniti se društvenom potvrdom koju nude drugi koji sudjeluju u ovoj igri.
Ovaj obrambeni mehanizam, koji koriste prazni muškarci ili žene, pri čemu bježe u udobnost gomile kako bi izbjegli tjeskobu potaknutu u trenutcima samoće, također koriste prepsihotične osobe u pokušaju da izbjegnu psihotični slom. U svom magnus opusu Interpretacija shizofrenije Silvano Arieti opisuje kako se ovaj proces odvija u slučaju shizofreničara:
“U nekim slučajevima shizofrenija počinje periodom zbunjenosti, uzbuđenja i uznemirenosti. Čini se da pacijent želi uspostaviti kontakte, doći do svih ljudi koje poznaje, ponovno se povezati s onim što mu se čini kao svijet koji bježi. On traži nešto što ne može pronaći.” – Silvano Arieti, Tumačenje shizofrenije
Ono što shizofreničar traži je i ono što nedostaje praznom čovjeku – siguran osjećaj sebstva. “U svom ekstremnom obliku”, piše psiholog Rollo May, “ovaj strah od gubitka sebe je strah od psihoze”.
Vanjsko okretanje sigurnosti društvenog svijeta obično ne uspijeva zaštititi osobu na vrhuncu psihotičnog sloma, a isto tako i vanjsko okretanje svijetu društvenih medija u konačnici ne uspijeva zaštititi praznog čovjeka od njegove tjeskobe i samoće.
Ovo rješenje je poput stavljanja flastera na ranu od metka, budući da je društvena potvrda koja se stječe korištenjem društvenih medija prazna koliko i ljudi koji je daju.
Jer, kao što je Rollo May zabilježio u svojoj knjizi Čovjekova potraga za samim sobom, „praznine među nama postat će pune usamljenosti bez obzira koliko se držimo zajedno; jer prazni ljudi nemaju bazu iz koje bi naučili voljeti.”
Ali ono što ovu obranu od praznine čini posebno štetnom je to što onemogućava ljude da poduzmu potrebne korake kako bi riješili svoj nedostatak sebstva.
“Ljudsko biće ne može dugo živjeti u stanju praznine: ako ne raste prema nečemu, samo stagnira; nagomilane mogućnosti pretvaraju se u morbiditet i očaj i na kraju u destruktivne aktivnosti.” – Rollo May, Čovjekova potraga za samim sobom
Pravi protuotrov za unutarnju prazninu je otkrivanje što je to što uistinu želimo sa svojim životom i poduzeti radnje potrebne da to dovedemo u postojanje.
Da bismo to postigli, moramo biti spremni suočiti se s našom usamljenošću i tjeskobom koja je prati – jer je usamljenost, kako je to rekao Edward Edinger u svojoj knjizi Ego i arhetip, “preteča pozitivnog iskustva samoće”. I upravo u razdobljima samoće možemo početi učiti tko smo i što želimo od svog života.
Suočavanje s našom samoćom i njegovanje zlatnih sjemenki našeg bića nije lak zadatak, jer zahtijeva da poduzimamo hrabar korak umanjivanja naše potrebe za društvenom validacijom. Kako bismo razvili snažan osjećaj sebe, moramo se psihološki razlikovati od svojih vršnjaka.
Svatko od nas je jedinstven, imamo različite urođene talente i sklonosti pa kako jačamo osjećaj sebe, neizbježno je da ćemo postati manje slični onima oko nas.
Ali ne smijemo misliti da će nas taj proces pretvoriti u autsajdere koji odbacuju društveni svijet. Umjesto toga, oni koji njeguju snažan osjećaj sebe samo poboljšavaju svoje društvene vještine i obogaćuju svoje odnose.
Jer osoba koja posjeduje unutarnju snagu povezanu s dobro definiranim sebstvom neće biti sputana u svojim društvenim interakcijama tjeskobom ili potrebom za potvrđivanjem. Umjesto toga, snažan osjećaj sebe dat će nam slobodu da se ponašamo spontano, što je jedna od najatraktivnijih ljudskih karakteristika.
I kao što etimologija riječi implicira, djelovati spontano znači djelovati u skladu s našom voljom, nešto što je moguće tek nakon što razvijemo snažan osjećaj sebe.
Ako se usudimo krenuti na ovo putovanje, neće svi to odobriti, a neki od ljudi koje smo smatrali prijateljima mogli bi nas čak gledati s prezirom. Jer vidjeti kako se čovjek kreće izvan lanaca svoje praznine samo čini praznog čovjeka svjesnijim svoje jalove prirode.
“Nepravdu i prljavštinu bacaju na usamljenog: ali, brate moj, ako želiš biti zvijezda, ne smiješ im zbog toga manje sjati. I čuvajte se dobrih i pravednih! Vole razapinjati one koji sami sebi izmišljaju svoju vrlinu – mrze usamljenog.” – Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
