“Iza sjena naših sumnji leži ocean izuzetnih mogućnosti; stvari koje su mogle biti ili bi mogle biti; samo da smo imali vjere prepoznati ih. Naše sumnje nas izdaju i odvraćaju od našeg istinskog ja i lišavaju nas mogućnosti voljenja, postizanja, vjerovanja ili znanja za što smo uistinu sposobni … sve zato što vjerujemo svojim strahovima, umjesto da težimo prema našim ispravnim proviđanjima.” – Jason Versey, A Walk with Prudence
Os Uma / Piše: Irena Dujmušić
Naš um tumači događaje koje doživljavamo unutar okvira koje smo si postavili, a to znači da će naše raspoloženje i stanje uma i duha u velikoj mjeri određivati hoće li naša iskustva biti pozitivna ili negativna.
I jedan i drugi stav, pozitivan ili negativan, nas može motivirati, no ishodi će biti dijametralno suprotni.
Psihosomatska smrt – uvjerenja koja gase život
Većina ljudi je okupirana naporima za zdravi način života što bi trebalo uvjetovati i produljenje životnog vijeka, no dokumentirano je da unatoč dobrom zdravlju i mladoj dobi ljudi mogu iznenada umrijeti, pod velikim utjecajem svojih misli. U tom smislu govorimo o psihogenoj ili psihosomatskoj smrti, koja se u literaturi najčešće povezuje s Vudu smrti, no ona nije ograničena samo na to.
Psihosomatska smrt, potaknuta mentalnim utjecajem i ispunjena utjelovljenom maštom je najdramatičniji primjer moći uvjerenja, naših unutarnjih slika i izgovorenih riječi, nad životom. Tome u prilog govore odgovarajuće priče i činjenice o namjernom umiranju zbog Vudua, kršenja tabua i nostalgičnosti, a zaključci proizvedeni iz njih potvrđuju snagu našeg unutarnjeg stava nad životom, zdravljem i smrću.
Stvarne priče iz života dokazuju da postoje neupitno moćni pojedinci (Vudu), nepobitno sveto zabranjivanje određenih predmeta, mjesta ili vremena (tabu) te bespomoćne i beznadne situacije emocionalne izolacije (nostalgija) koje će u tolikoj ekstremnoj mjeri utjecati na neke ljude da će oni doslovce umrijeti ako spoznaju ili zamisle da jedan od navedenih uvjeta ima direktan utjecaj na njih.
Nadalje, tijekom evolucije su ljudska bića razvila inherentnu intuitivnu sposobnost ‘dalekog iščekivanja’, što može izazvati četvrti oblik smrti – nesvjesni fiziološki procesi života mogu, osobito u slučaju genetički predisponiranih pojedinaca, biti intenzivno zapetljani unutarnjim slikama do takvog stupnja da posebno osjetljiva osoba može umrijeti uslijed zamišljanja ideja sa smrtonosnim ishodom poput, primjerice, zamišljanja smrtonosnog progona ili vječne samice.
Dr.sc. Gary Bruno Schmidt, analitički psiholog i hipnoterapeut te autor stručnih radova o psihogenoj smrti zasnovanim na dugogodišnjim znanstvenim istraživanjima i kliničkim eksperimentima, navodi da snaga zamišljanja leži u mentalnom stanju iščekujuće pozornosti i kvantne simbioze s društvenom skupinom koja može liječiti, ali i ubiti.
Ističe da određene situacije pod posebnim uvjetima mogu nehotice i nesvjesno potaknuti ovo mentalno stanje kod nekih osoba koje se nalaze van svoje racionalne kontrole, pogotovo ako su kvantno fizički upletene jedne s drugima, a osobito s voditeljem neke skupine – svećenikom ili iscjeliteljem. Njegovi su radovi bogati raznim primjerima psihosomatske smrti koje je prikupljao i dokumentirao tijekom godina.
Vudu i tabu smrt – snaga uvjerenja koje djeluje kroz nezamislivi užas
Za Vudu smrt Schmidt kaže da se tu radi o magičnoj moći koja leži u rukama nekih istaknutih pojedinaca poput vođa plemena, svećenika ili vračeva. Ova moć djeluje tako da se neke osobe mogu oporaviti od smrtnih oboljenja ili pak umrijeti unatoč dobrom zdravlju ako povjeruju da su blagoslovljeni ili prokleti od strane nekoga za koga smatraju da posjeduje Vudu moć.
Snaga ovog uvjerenja je toliko jaka da se u nekim slučajevima koristi i u službenoj medicini, posebno u psihijatriji gdje se angažiraju Vudu liječnici, a jedno od mjesta gdje se to službeno prakticira je i Medicinska škola Sveučilišta Mississippi, a za liječenje paranoidne shizofrenije. O Vudu smrti svakako znamo i iz radova doktora medicine Waltera Cannona, koji slovi kao jedan od najistaknutijih psihologa i kao pionir istraživanja ove teme, odnosno utjecaja straha na ljude.
On je iznio koncept da strah može utjecati na osobu do te mjere da se njihovo fizičko stanje javlja kao odgovor na psihološku tjeskobu. Ova se anomalija prepoznaje kao psihosomatska, jer je smrt uzrokovana emocionalnim odgovorom na neki vanjski utjecaj. Među njegovim istaknutim primjerima su i oni o aboridžinskoj ženi koja je pojela voće da bi nakon toga saznala da se radi o zabranjenom voću čime je direktno prekršila tabu svog naroda.
Nakon što je to shvatila, ona se srušila od straha i umrla je u razmaku od jednog dana nakon konzumacije tog voća. Sličan događaj zabilježen je i kod mladog aboridžina koje je nenamjerno pojeo meso divlje kokoši, a među pripadnicima njegovog naroda je bilo poznato da će smrt uslijediti brzo za one koji pojedu takvo meso. Mladić je, preplavljen panikom i osjećajem bespomoćnosti,također preminuo za jedan dan. Iako se slučajevi unutar aboridžinskih zajednica najčešće navode, slični slučajevi psihosomatske smrti također su zabilježeni u drugim kulturama diljem svijeta.
U takvim slučajevima vudu smrti, kritički čimbenik je poznavanje neke osobe o detaljima ‘vradžbine’ i njihovo uvjerenje da će smrt uslijediti ubrzo za svakoga tko prekrši tabu, bez obzira na nevinost. Ovo uvjerenje dodatno potkrepljuje ponašanje prijatelja i rođaka koji tu osobu tretiraju kao umiruću, uzimajući to kao gotovu stvar, što posebno daje na težini. U mnogim slučajevima osobu koja je prekršila tabu, ili je prokleta, preuzima osjećaj potpunog beznađa do mjere odbijanja svake hrane i vode.
Prema Cannonovim izvješćima, smrt je kod tih osoba nastupila unutar jednog ili dva dana što jasno znači da je uzrok smrti psihološkog porijekla, a ne zbog gladi ili žeđi, budući da smrt uslijed ta dva uvjeta ne nastupa tako brzo.
Fenomen Vudu odnosno psihosomatske smrti ostaje nerazjašnjen no ova se pojava kod nekih osoba i naroda javlja i danas, pa i prilikom današnjeg modernog liječenja. Poznato je da liječnici mogu imati kritičnu ulogu u samoizlječenju, ali i umiranju prilikom dijagnosticiranja smrtonosnih bolesti. Postoji mnogo slučajeva psihosomatske smrti u medicinskoj literaturi. Dr. Clifton K. Meador je 1992. godine opisao slučaj čovjeka kojem je dijagnosticiran rak jednjaka.
Liječnik je uspio motivirati oboljelog da doživi Božić, što je oboljeli i uspio no preminuo je ubrzo nakon Nove godine. Međutim, prilikom obdukcije je otkriveno da rak uopće nije bio uzrok smrti, što je značilo da je dijagnoza krivo postavljena. Dr. Meador je sugerirao kako je ovaj slučaj ispunio kriterije psihosomatske smrti jer je čovjek bio uvjeren da će umrijeti, a i svi iz njegove okoline su dijelili isto uvjerenje.
Još jedan primjer pokazuje koliko je snažna moć uvjerenja, bez obzira radi li se o pozitivnom ili negativnom uvjerenju. Dr. Bruno Klopfer je 1957. godine opisao slučaj oboljele osobe od limfosarkoma, raka limfnih čvorova. Stanje oboljelog Wrighta se brzo pogoršalo i tumori su na limfnim čvorovima jako narasli te su liječnici predviđali brzu smrt. No on je saznao za novi eksperimentalni lijek, Krebiozen, i molio je liječnike da ga uključe u studiju, što su mu i omogućili iako su smatrali da za njega nema nade.
Rezultati su bili izvanredni, njegovi su tumori nestajali i za dva tjedna su nestali svi simptomi raka. No za dva mjeseca su do Wrighta stigle vijesti kako je taj lijek zapravo skroz neučinkovit pa je njegovo uvjerenje o snazi lijeka splasnulo, a simptomi raka su se vratili. Tada se njegov liječnik nečeg dosjetio, pokušavajući spasiti mu život, te je odlučio izvesti neobičan eksperiment.
Rekao je Wrightu da je razvijena nova, poboljšana, dvostruka formula Krebiozena i da je upravo on odabran da dokaže njegovu učinkovitost. Ne znajući da zapravo prima placebo, kod Wrighta se stanje nakon nekoliko dana poboljšalo i svi su se simptomi raka povukli. Na žalost, uskoro je i javno obznanjeno putem medija kako je Krebiozen bezvrijedan lijek te je Wright izgubio svaku nadu i podlegao bolesti za svega nekoliko dana.
Patnja zbog nostalgije – ‘nikada više’ može izazvati smrt
Uvjerenje o konačnosti može biti fatalno, kada netko osjeća potpunu bespomoćnost zbog bezizlazne situacije. Nostalgičnu patnju prati beznadno stanje emocionalne izolacije koju neke osobe mogu osjećati kada su uvjerene da više nikada neće ponovno uspostaviti emocionalni susret s nekom osobom, stvarima, mjestima ili situacijama koje su prethodno imale ili doživjele. Ovaj se osjećaj opisuje kao zatvorenost u kavezu bez izlaza i često se primjećuje kod zarobljenih ili otetih osoba. Ovo uvjerenje također može biti smrtonosno.
Profesor Cialdini primjerice u jednom svom radu opisuje situaciju zatvorenika koji su bili psihološki zlostavljanim u kampovima u kontinentalnoj Kini tijekom Korejskog rata i koji su pokazali simptome slične Vudu smrti. Žrtve su bili mladi zdravi muškarci koji su bili slabo hranjeni i podvrgnuti ispiranju mozga.
Oni su nakon svega postali nekomunikativni, povukli su se u sebe i preminuli su za nekoliko dana. Drugi su zatvorenici opisali taj fenomen kao ‘odustajanje’. Riječ nostalgija je skovao njemački liječnik J. Hofer 1688., od grčkih riječi nostos (povratak) i algos (bol), i njome se poslužio za opisivanje tuge kod švicarskih vojnika koji su bili odvojeni od domovine.
Tijekom prošlosti, prije nekoliko stotina godina nostalgija se smatrala ozbiljnom bolešću jer je izazivala ozbiljne simptome, sa smrtnim ishodima. U američkom građanskom ratu je putem pisama i dnevnika iz rata dokumentirano kako je 74 vojnika Unije doslovno umrlo zbog nostalgije. Poznate su i situacije u kojima osobe izgube volju za životom nakon gubitka voljene osobe te ubrzo umiru nakon njih, a takvo se ponašanje može uočiti i kod životinja. Iako se radi o neizrecivoj tuzi nakon takvog gubitka, i to pripada u domenu nostalgije.
Ove nam činjenice pokazuju kolika je moć uvjerenja, moć naših misli i ističe koliko je važno pozitivno mišljenje, jer nam prikazuje snagu negativnih misli. Na isti način mogu djelovati i pozitivna uvjerenja i naša psiha tu igra presudnu ulogu.
Oslobađanje od neminovnosti
Iako smo mi ljudi spiritualna bića, dijelom smo i bića prirode i kao takvi u sebi nosimo iskonski strah i sklonost ka podčinjavanju raznim tabuima, jednako kao i prirođenu težnju za slobodom. U tom smislu je psihosomatska smrt izravna posljedica ovakve dihotomije ljudskog bića; borbe između poražavajućeg straha i potrebe za slobodom koja se duboko protivi strahu.
Kada je svjesnost čovjeka daleko od izravne povezanosti s iskonskim strahom i što je bliži slobodnom duhu, to je mogućnost doživljavanja psihogene smrti manji. Čini se da se ova vrsta smrti i sloboda međusobno isključuju.
Svi mi, bez iznimke, u određenoj mjeri svakodnevno svjesno ili podsvjesno podliježemo psihosomatskoj smrti i uma i duha. Često činimo neku vrstu samoubojstva duha i uma brojnim negativnim mislima i uvjerenjima. Govorimo sami sebi kako nismo dovoljno dobri ili dostojni nečega ili nekoga. Smatramo kako smo rezultat naših pogreški iz prošlosti. Da smo jadni, loši i krivi, da su nam životi u padu, da nam propada zdravlje, karijera, odnosi.
Zaglavljeni smo u tim trenucima i ne vidimo izlaz, mislimo da se ništa neće promijeniti. Kada smo stalno ispunjeni takvim mislima, one polako postaju naša stvarnost, naše uvjerenje. Da stvar bude gora, često i okolina u tome sudjeluje, potvrđujući i dodatno utvrđujući naše stavove. Na taj način podliježemo osobnoj Vudu smrti naših umova, umirući polako u sebi da bi u konačnici živjeli kao mrtve, neispunjene duše.
No naši životi mogu biti bolji, i o tome odlučujemo samo mi. Svi smo svjesni da čovjek može svašta, iznad svih očekivanja. Divimo se pričama o takvim postignućima čitajući u medijima, gdje ljudi pobjeđuju svoje tjelesne ili umne mogućnosti no ne razmišljamo kako su to ljudi postigli samo zahvaljujući svojim uvjerenjima da mogu.
Zapanjujući dokumentirani slučajevi pokazuju tu snagu uvjerenja i sugeriraju da svatko od nas posjeduje sposobnost utjecaja na vlastito tijelo, um i duh. Ljudi mogu.
Da, mi možemo. Potrebno je samo vjerovati u moć u sebi i izgradit ćemo pozitivna uvjerenja koja će nas uzdignuti iznad svakog problema i situacije. Najbolje od svega je to što ćemo tu pozitivu širiti oko sebe, a upravo to znači mijenjati svijet na bolje – mijenjajući sebe pozitivnim uvjerenjima.
Os Uma / Piše: Irena Dujmušić
54 VEDSKA MATEMATIKA
