Put do Boga nije put uma, već put srca, a to je put predaje i služenja volji Stvoritelja. Mi tu volju ne možemo razumjeti niti trebamo, već samo trebamo biti što bolji u svakoj situaciji koja nam u životu dođe i vremenom će to biti dovoljno da primimo svijest, gnozu da je sve onako kako treba biti!
Sve je program, cijeli planet je isprogramiran i sve što rade, misle, govore i osjećaju ljudi samo je negdje neki program koji smo primili povezivanjem na neki egregor (grupnu energiju). Naše osobnosti su programski konstrukti, a mi igrači u igri koja postoji jer bi univerzum, u suprotnom, bio vrlo dosadno mjesto.
Nije na svima da izađu iz igre niti je na nama da izađemo iz igre u potpunosti, jer u suštini ne postoji drugo što možemo činiti u svepostojanju, osim igrati se igre života. Ono što treba jest deprogramirati se, osloboditi se nepotrebnih programa i igara koji idu s time. Previše igara vučemo sa sobom i to blokira naše istinsko biće, a naše istinsko biće je u suštini svest bez konstrukta, koncepcija, znanja, stavova, vezanosti i očekivanja.
Put do naše čistije verzije vodi kroz anulaciju programa koji sačinjavaju našu osobnost, tj. naš stav prema svijetu. Drugim riječima, naše “znanje” ili ono što mislimo da znamo, ujedno je i program koji nas drži daleko od svjesnosti, tj. prisustva u sadašnjem trenutku. Prisustvo u sadašnjem trenutku, ili stanje bez programa, stanje je gdje nas nitko ne “vrti”. To je prisustvo u trenutku gdje se nalazimo, a to se postiže njegovanjem stanja da mi “ništa ne znamo”.
Jedini ispravan mindset za oslobođenog čovjeka jest da on, tj. ja, tj. mi, “ne znamo ništa”. To je život u uvjerenju da sve “može, ali ne mora biti”. Takav stav vodi do gubitka veza na razne konstrukte, ego ličnosti, egregore i dovodi čovjeka, nakon nekog vremena, do opuštenosti.
Ulaskom u opušteno stanje, gdje ništa nije čvrsto, nepromjenljivo, trajno i gdje je sve onako kako treba biti, dolazi do postepenog oslobođenja čovjeka.
U oslobođenje se ulazi preko vjere, a vjera je: “njegovati stav, uvjerenje i imati svijest da Bog zna što radi i da se sve odvija onako kako treba i kako je najbolje za sve”.
Ulazak u vjeru se ne događa preko noći, već su potrebni mjeseci/godine njegovanja stava da Bog zna što radi i da nas vodi, te da smo mi samo sprovodnici Njegove volje. To se može uraditi molitvama gdje se predajemo Njemu, na primjer:
“Gospode Bože, Stvoritelju svega što jest, puštam Te u svoje tijelo, u svaku česticu moga bića. Čuvaj me, vodi i usmjeravaj, i neka sve što ja jesam bude Tvoje.”
Onda možete i vizualizirati ulazak zlatnih sitnih čestica u svaki dio vašeg bića.
Paralelno s navedenim, svakog dana treba održavati uvjerenje da u suštini mi ne znamo ništa i na taj način smanjivati utjecaj uma na nas, a time i matriksa koji kontrolira ljudski um. Um neće prestati raditi, ali će se njegov pritisak smanjiti i dozvoliti višim silama da vas povedu i dovedu tamo gdje trebate biti.
Sve ovo je dug proces, ali ispravan, i vremenom, nakon par godina takvog života, dovest će do postepene predaje, a onda i do sve većih konekcija na božanske izvore, što će rezultirati stalnim tokom blagosti, smirenja, zadovoljstva ili nekog drugog uzvišenog stanja.
Upamtimo, put do Boga nije put uma, već put srca, a to je put predaje i služenja volji Stvoritelja. Mi tu volju ne možemo razumjeti niti trebamo, već samo trebamo biti što bolji u svakoj situaciji koja nam u životu dođe i vremenom će to biti dovoljno da primimo svijest, gnozu da je sve onako kako treba biti!
Da ponovimo: Biti u vjeri je biti u predaji najuzvišenijoj svijesti koja nas vodi, oslobađanje od naših ego karaktera koje gradimo, a ta predaja se vrši odvezivanjem od uvjerenja da mi nešto znamo, da mi nešto kontroliramo, da mi jesmo nešto i da mi trebamo nužno nešto!
