AKO STE PROPUSTILI/LA PRVI DIO PRIČE KLIKNITE OVDJE 🙂
Mislila sam da će mi biti drago… ali iskreno… teško mi je. 14 godina braka nije lako otpustiti. Budili smo se zajedno, išli na posao, bio mi je rame za plakanje…
„Đubre jedno“, pomislila sam. Da, tako je, on je jedno obično đubre. Ostavio me!
Tračala sam ga prijateljicama, ljutila se na njega, iskorištavala ga za novac, za usluge i znam da sam mu namjerno plakala da ga slomim emocionalno…sve je radio šta sam rekla, samo sam trebala zaplakati…fali mi…jao, cijelo tijelo me boli sad kad ga nema. Srce mi se slama.
„Ne!“, kažem sama sebi, nećeš plakati opet…
Plač je krenuo sam od sebe, „jebeni hormoni“, procijedim kroz zube dok sjedim na kavi sa sokom od naranče. Jedna od onih kombo kombinacija. Kava + cijeđeni sok od naranče. Nisam to nikad naručila prije…
„Zašto sam mu potpisala one papire?“, pitam samu sebe.
„Novac… jebeni novac.“, odgovor je bio jasan.
Ne mogu vjerovati kako me dobio s time. Došao je jedan dan s tim papirima za razvod. To je bilo čudno, nisam mislila da je sposoban za to. Mjesecima je provodio neku spiku u kući, pred djecom, u spavaćoj sobi… da se ja moram promijeniti, da ne možemo više ovako, da ga ja pritišćem i manipuliram. Da odemo kod psihologa. Bezveze, kakve gluposti! Šta će meni psiholog! Imao je ženu i djecu i kuću. Šta više jednom muškarcu treba? Pobrinula sam se za sve, baš kako me i mama učila. Uhvati premium muškarca, informatičar(!), napravite djecu i imaš ga za cijeli život. Ako neće slušat samo počni plakat i vidjet ćeš, sve ćeš dobiti!
I tako je i bilo. Ja bi nešto trebala, on bi se pokušao izvlačiti i ja bi počela plakati. Oooo, kako sam to naučila lijepo koristiti. Samo što sada ne mogu prestati… jebemu … opet plačem.
„Jebeni hormoni“, opet procijedim potiho kroz zube dok uzimam zadnji gutljaj kave i soka od naranče.
Kad mi je ponudio sve novce koje ima i sve nekretnine bila sam u šoku. Ruka mi je sama išla potpisati te papire. Nisam znala taj dio o sebi. Da mi je materijalna sigurnost tako važna. Da mi je muškarac tako važan u mom životu. Ili tako malo važan, pred novcima.
„Šta će mi sve to sada, kad sam sama!“, opet pričam sebi u bradu u kafiću. Isuse poludit ću.
Iz plačljivog moda prekinuo me pogled na zajedničke obiteljske prijatelje kako ulaze u kafić. Jao ne sad i oni, šta baš sad rade tu…
Zasjeli smo za zajednički stol i krenuli čavrljati:
„Pa Marina, šta ima?“, upita me veselo Pavao, jedan od onih dragih pouzdanih dečki iz kvarta koji hoda okolo u urednoj, ali bezveznoj vesti. Oženio je Anu, moju prijateljicu s faksa koja ga nikad nije odvela u šoping. Ja sam svom mužu sve kupovala i brinula se o njemu… susprezala sam plač…
„Ivan me ostavio, razveli smo se i otišao je u nepoznatom smjeru. Mobitel mu je isključen i ne mogu doći do njega.“, udarila sam odma po temi, bez okolišanja, da maknem poriv da zaplačem pred njima.
„Molim?!“, svi za stolom odjednom su bili u stanju šoka.
Krenula sam objašnjavati, na dugačko i na široko. Nismo imali problema, sve je bilo ok. Ne, nije našao drugu. Tražio je da se promijenim, ali ništa posebno. Uobičajene stvari u braku, malo je njurgao.
„Znaš Marina, otkad te znamo žalila si se na Ivana, tu nešto ne štima.“, inteligentno je primijetila Petra, solo cura s čudnim smislom za život koja je išla na yogu svaki četvrtak.
„On je đubre! Bilo nam je savršeno!“, s žestokom ljutnjom moji pravi stavovi počeli su curiti van na vidjelo.
Svi su spustili pogled. Gledali smo u svoje kave, čudna tišina bila je za stolom. Muzika iz kafića je jedino što me držalo u kontaktu sa stvarnošću. Kao nekim čudom svirala je pjesma „Bonnie Tyler – Total Eclipse of the Heart“.
Tišinu je prekinuo Pavao:
„Nas troje smo odlučili upisati jedan seminar idući vikend. Učenje o meditaciji, da se opustiš, malo se razviješ kao osoba i radiš nešto drugo. Bit će ti to dobro, dođi s nama.“
„Barem nećeš misliti na cijelu ovu situaciju.“, tiho je dodala moja prijateljica Ana.
„Može.“, rekla sam odsutno. Bilo što samo da ne provodim dane u kući plačući pred djecom kao zadnja 2 tjedna. Kad nisam bila na poslu došla bi doma, ubijala se u čokoladi, gledala filmove i plakala. Djeca… ajme, zaboravila sam na njih. Jesu li napisali zadaću? Koga briga više…
Provela sam vikend zapisujući razne stvari i radeći neke vježbe meditacije. Nisam baš bila prisutna, misli su mi bile svugdje samo ne u prostoriji. Gdje je moj Ivan sada?
Na tečaju je bilo dosta zabavno na kraju. Moji prijatelji Pavao, Ana i Petra sjedili su sa mnom i bili prilično angažirani. Nikad ih nisam vidjela da tako sa zanimacijom prate nešto. Ja sam se trudila praviti se nevidljiva, ali do trećeg dana sam sjedila u prvom redu i smijala se zajedno s njima. Bože kako je bilo zabavno. Nešto totalno drugačije od onoga što sam prije radila u životu. Ideja je da misliš o sebi i drugoj osobi kao da ste dio istog svijeta. Ma kako kad smo odvojeni, različiti?!
Nakon tečaja postala sam mirnija. Krenula sam svaki dan primjenjivati naučene postupke ulaska u theta stanje uma. „Meditacija“, kažu oni na tečaju da se to tako zove. Ok čula sam za meditaciju, ali nisam to nikad radila prije. Kako zanimljivo stanje. Nisam to tako zamišljala.
U procesu meditiranja otkrila sam puno o sebi. Na primjer da sam osoba puna zamjeranja i ogorčenosti. Majka me je učila da su ljudi na svijetu oholi i zli i da se moraš pobrinuti za sebe i biti sebičan. Otkrila sam podsvjesne programe da je novac važniji od ljubavi.
Na seminaru sam naučila kako reprogramirati podsvijest. Nisam mislila da je to moguće. Nitko mi to nikad nije rekao. Promijenila sam si program da je novac važniji od ljubavi.
U tom trenu me udarilo: pa ja sam otjerala muža od sebe. Ljubav mog života. Radi čega? Radi novaca? Da bude po mojem? Grozno… gadila sam se samoj sebi.
Ali on je mene napustio! Gad jedan! Vrtlog emotivnih stanja se samo zakovitlao još jače. Otkrila sam neke emocije koje nikad nisam osjećala prije. LJUTNJA! Ajme kako sam počela biti ljuta. Na muža… ne, na mamu! Ili na sebe? Jao… sve mi se pomiješalo. Opet sam plakala…
Odlučila sam se prijaviti za privatne satove i terapeutkinja mi je rekla:
„Draga Marina, vrijeme je da oprostiš svom bivšem mužu, svojoj mami i sebi.“
Oprostim? Što je to? Kako se to radi?
Vrtlozi svijesti počeli su kolati kroz mene i širiti moju spoznaju. Vauuu, korištenjem tehnika sa seminara naučila sam oprostiti. To se može naučiti?
Valovi opraštanja spuštali su se mojim bićem odozgora prema dolje i osjećala sam kao da stotine kilograma nestaju s moje duše i mog srca. Zar tako izgleda?
Čini se da onda nikad u životu nisam nikome oprostila. Kako neobično. Rekla sam oprosti, zar nije to dovoljno?
Otišla sam kući taj nakon susreta s terapeutkinjom i rekla si:
„Ti ovo možeš Marina“
Uskoro su se moja stanja plakanja smirila i postala sam sretnija i veselija. Svako jutro veselo bi se ustala i jela doručak, pričala s prijateljicama na telefon i vodila djecu na različite aktivnosti. Počela sam osjećati duboki mir u sebi koji nikad nisam imala. Mozak mi se ubrzao i vidjela sam da tokom cijelog života nisam znala upravljati sa svojim osjećajima i da sada prvi put mogu zaustaviti neke od mojih osjećaja da me apsolutno preuzmu. Čak su i djeca primijetila razliku:
„Mama, ti više ne plačeš?“, primijetila je moja kćer Lucija.
„Da.“, rekla sam.
„Našla sam načina kako se nositi s time.“, izjavila sam joj bez daljnjeg objašnjenja. Kako da joj objasnim da sam bila na seminaru ThetaHealing® tehnike? Šta da joj kažem? Ma ništa, ona je samo dijete. Doduše ima 18 godina… Muž i ja smo dobili dvoje djece 4 godine prije braka. Studirali smo i nismo se htjeli vjenčati prije diplome. Marko i Lucija, divni klinci. Sad ih vidim skroz drugim očima.
Jedno od mojih najvećih životnih izazova su bili strahovi od gubitka materijalnog. Zato me muž tako lako dobio, kad mi je servirao sav novac i sve nekretnine. Igrao je na kartu za koju je znao da će pobijediti. Ma kako je samo znao?! Prepredeni gad!
„Ne Martina, oprostila si mu, sjećaš se?“, došao je unutarnji glas mira i spokoja.
„Ah, da, tako je“, sa smiješkom sam si potvrdila. S time što je nestao bez traga on mi je pomogao da se razvijem i da naučim nove vrline i vještine. Da nije otišao nikad ne bi otvorila svoj online posao!
Nekoliko mjeseci radila sam na svojim strahovima kroz materijal koji sam naučila i malo po malo oni su nestajali. Onda mi je jedan dan palo na pamet:
„Zašto ja nebi imala svoj online posao?“
Hm, za to bi se trebala dodatno educirati. Upisala sam tečajeve koji se bave reprogramiranjem podsvijesti za financije i poslovni uspjeh.
Postala sam mudrija, veselija i sretnija osoba. Sad mi je jasno zašto je muž proveo 6 mjeseci pričajući sa mnom, nudio mi je da se educiramo, sjećam se. Ništa od toga mi tada nije bilo bitno, samo sam mu plakala i htjela da radi kako ja kažem. Zapravo sam se bojala bilo kakvog drugog načina života.
Plakanje se sada činilo kao davna prošlost. Budila sam se svaki dan stabilno, čvrsto i fokusirano. Upisala sam dodatne edukacije i učila o dubokim podsvjesnim razlozima za nesretnost u životu. Kroz razne meditativne vježbe sam otpustila te razloge i počela sam osjećati želju za uživanjem. Ovo nikad nisam osjećala prije. Srce mi se širilo, osjećala sam ljubav, sreću, radost i spokoj. Počela sam čitati knjige i svijet oko mene je počeo dobivati boje!
Nakon nekoliko mjeseci završila sam tečaj „Odnosi prema svijetu“ i počela razmišljati o odlasku na godišnji izvan Europe. Prije mi to nikad nije ni padalo na pamet. Moj um se zaista proširio i čini mi se kao da sam u nekoliko mjeseci napravila ono što ljudi naprave u cijelo desetljeće. Online posao mi je donio lijepu zaradu, a i sada već bivši muž je ostavio popriličnu svotu iza sebe. Zašto ne uživati još malo u životu? Putovanja sam se uvijek grozila, a sad mi je bilo jasno i zašto. Veliki strah i duboka nesigurnost pokretali su moju zatvorenost. Sad je to bilo iza mene.
TROPSKI OTOK, EVO ME DOLAZIM!
Ko zna, možda i upoznam nekog novog? Taman prije puta sam završila tečaj Srodne duše i uskočila u avion!
Zašto tropski otok? Reklame, šta da drugo! Osvojile su me te predivne slike plavog mora, palmi, kokosovih oraha. 2 tjedna se čini sasvim ok da malo proširim vidike. Brzo ću se vratiti, a djeca će sigurno biti sretni. Sad imaju 18 godina i jedva čekaju da nestanem kako bi napravili tulum.
Prilaz tropskom otoku je bio tako čaroban, a piloti su tako zgodni! Uf, uf, ovo izgleda kao totalno neki drugi svijet. Kako sam se ja našla ovdje? Prije nikad ne bi napustila Zagreb i otišla ovako daleko, osim ako bi morala. To je sigurno posljedica svih tih seminara. Ko zna što bi Ivan rekao da je bilo više ovoga u našem braku. Hm…
Ni on nije bio osoba koja putuje, tako da sumnjam da bi mu se svidjela ideja. Pogotovo toplina, uvijek je govorio da trebamo na Sljeme kad je snijeg.
Prvi dani u hotelu na plaži i Instagram je sve o čemu razmišljam. Slikam se i objavljujem kul statuse. Ne zna Ivan di se ja skićem!
Moji Instagram statusi privlače pažnju. To mi je i namjera, neki dobar lik će mi se se sigurno javiti kad vidi kako sam super u 40-tima!
Ovih dana sam upoznala i super kul curu koja radi kao vodič za hotel i brzo smo postale frendice, već nekoliko dana se družimo i doručkujemo skupa. 🙂
Ona ima apartman u kojem se poslužuje doručak u mini – bazenu. Kako je dobar ovaj život kad sam se riješila dubokih strahova i svakodnevnog plakanja!
Idućih nekoliko dana počela sam se i dubinski opuštati i napokon imati mir kakav dosad nisam osjetila. Baš sam pomislila da je to to. Ovako bi trebala živjeti svaki dan. Jedino… u srcu mi i dalje fali Ivan. Mislila sam da ću nakon seminara Srodne duše biti otvorena da upoznam druge muškarce, ali sve o čemu razmišljam je moj Ivan. Vidiš, vidiš, nazvala sam ga „moj“ u mislima. Možda je on moja srodna duša zapravo? Što ako smo mi cijelo vrijeme bili srodne duše, a da to nismo niti znali?! Nesvjesno smo živjeli, to mi sada postaje jasnije svakim danom sve više.
Moja nova prijateljica me pozvala na piće u obližnji plažni bar gdje radi njen dragi. To je izvan kompleksa hotela i tamo još nisam bila. Kaže da je tamo prava opuštena topska atmosfera jer se tamo druže lokalni i turisti. Hotel je presterilan i u njemu nije đir. Bar vode njen dečko i njegov tata.
Krenula sam pješke prema lokaciji koju mi je poslala na mobitel.
Sjela sam za šank. Svirala je muzika „Roxette – Listen To Your Heart“. Kako čudno da to tu svira. Čovjek koji je posluživao je očito bio neki stariji gospodin, bijelac, okrenut mi leđima. To mora da je taj tata. Krenula sam da ću naručiti nešto kad se okrenuo i nastao je ŠOK.
MOJ SVEKAR!
Šok je bio obostran, neko vrijeme nismo mogli izgovoriti niti riječi, samo smo zurili jedno u drugo.
Jedan od onih mojih novih osjećaja krenuo je tutnjati kroz moju nutrinu i dizati se prema površini. LJUTNJA!
„Ivan!“, s bijesom u očima uputila sam ime svog bivšeg muža prema svekru.
„Ehem, slušaj Marina…“, krenuo je moj zapravo bivši svekar.
„Gdje je Ivan?!“, iznenadila sam samu sebe tonom i jačinom koji su izlazili iz mene. I motivacijom. Nikad nisam imala ovako jaku motivaciju koja je gorila iznutra. Morala sam ga vidjeti! Morala sam pričati s njime! Zašto je otišao?!
„Ako si ti tu, onda je i on tu negdje! Znam da ste vas dvojca skuhali nešto skupa!“, sav moj duhovni rad na sebi, sati meditacije i osjećaja jednosti sa svijetom topili su se pred navalom čistog ljudskog gnjeva.
Sa strane se čuo tup udarac dok je Ivanu kutija najprestižnijeg tropskog ruma ispala na pijesak plažnog bara.
…
Kraj 2. dijela. Zanima vas što slijedi dalje?
NAPOMENA:
Ova priča je djelo fikcije i svaka poveznica sa stvarnim ljudima ili događajima je slučajna. Nastala je iz inspiracije koju su potaknule stvarne priče theta praktičara koji su završili seminare ThetaHealing®-a u Theta Centru i koristili tehniku da poboljšaju svoj život. Služi za zabavu i inspiraciju čitatelju da mu predoči kako je moguće izaći iz teške životne situacije rješavajući unutarnja pitanja pojedinca i unoseći više mira u životne situacije te time prevazići poziciju žrtve. Nastala je kao ideja da se umjesto šablonskih reklama napiše nešto što će zabaviti čitatelja 🙂
Ako vas zanima što je to ThetaHealing® i Theta Centar ispunite ovu prijavnicu i saznajte više!
