Tišina, ona koja nikako nije poželjna, ubija. Ubija čovjeka koji ju doživljava, ubija odnos koji je obavila svojim mukom, ubija nadu da bi moglo biti bolje. Svatko se povuče u svoj svijet, sjedne s onim što ga čini, okružen tom prokletom tišinom i zvukovima u glavi.
Zvukovima koji snažno odjekuju unutar bića, govoreći nam takve stvari koje još više nakupljaju, nagomilavaju bol koja je ionako nepodnošljiva nepoželjnom tišinom. Stvaramo fantazije, imenujemo stanja krivim definicijama, jer nitko još nije progovorio, ali progovara sve ono što smo nekoć doživjeli i time hodimo kroz novonastale situacije. Koliko god se svi kunili kako je komunikacija najbitnija, jer će se u suprotnom odnosi srušiti, a ljudi će hoditi jedno pored drugih poput stranaca, nedostatak komunikacije je itekako prisutan.
Nedostatkom riječi, okretanjem leđa, unošenjem hladnoće u prostoriju kojoj je nadasve potrebna toplina, razara, uništava, demolira čovjekovo samopouzdanje koje mu donosi nove rane, boli, nevrijednost. Veze, prijateljstva, brakovi, urušavaju se, jer izostanak razgovora koji bi trebao biti smislen i obogaćujući tjera čovjeka da se povuče u vlastiti svijet, izgrađujući ga raznim sredstvima za koje čovjek u tom trenutku smatra da su prikladni kako bi preživio.
Svi smo uvjetovani nečim, ali teoretski svi smo (barem se nadam da jesmo) svjesni kako nitko ne može čitati naše misli i kako jasno i glasno izrečena emocija može donijeti napredak u bilo kojem odnosu. Stoga, reci mi. Reci mi kada te boli, kada si povrijeđen/a, kada ti duša jeca, kada osjećaš da postupci moji ili tuđi uništavaju tvoje dostojanstvo. Reci mi ako me voliš, ne štedi na riječima koje su glazba za uši svakog živog bića.
Reci mi ako ti je teško i ako ti je neophodna potpora. Reci mi kada silno želiš utopiti se u mom zagrljaju. Reci mi kako ti nedostajem, kako sam ti potrebna. Reci mi kako razmišljaš o nama, o mojem unutarnjem svijetu. Pitaj me kako moji osjećaji žive ovih dana, jesam li sretna, zadovoljna, radosna. Prodri u moj unutarnji svijet u koji ne puštam svakog. No, ako budemo razgovarali, ti i ja, razmjenjivali spoznaje, tada straha neće biti. Nećemo dozvoliti da se ušuljaju svi oni simptomi koji bi doveli do velike i najvjerojatnije neizlječive bolesti, a to je šutnja.
Reci mi svoju bol, a ja ću tebi svoju. Reci mi svoje strahove, a ja ću tebi svoje. I nemoj pobjeći. Ostani, jer trud će donijeti ploda, jer oboje, ti i ja, znali smo od samog početka da smo se ugledali s razlogom. Razlog, ovog puta, nije bio kako bismo bili još jedan od onih ljudi koji će povrijediti jedno drugo. Iako pogođeni prijašnjim vlastitim strahovima, donijeli smo mnogo tereta prošlosti, ali možemo mi to. Možemo izgraditi odnos koji će nam donijeti rast, i pokoju svađu, konstruktivnu kritiku, ali ponajviše ljubav.
Samo mi, molim te reci. I znaj jedno, i ja ću reći tebi.
Tajana Ćosić – Tajči, tajanacosic2205.wixsite.com
38 OSHO – ZDRAV EMOCIONALNI ŽIVOT
