Reinkarnacija – Kako siješ, tako ćeš i žeti

Oni koji vjeruju u reinkarnaciju dijele zajedničko mišljenje o pravdi, jednakosti i logici ponovnog rođenja. Bez ovih stvari svemir bi bio okrutan, besciljan i nelogičan. U njemu bi se jedno dijete rađalo u bogatstvu, a drugo u siromaštvu. Bilo da netko vjeruje ili ne vjeruje u Boga, reinkarnacija nam omogućuva da promatramo i razumijemo ljudski život iz puno šire i humanije perspektive.

Riječi kao što su reinkarnacija (ponovno rođenje) i transmigracija (seljenje duše) prisutne su već dugi niz stoljeća u ljudskom rodu.

Tako se latinska riječ reinkarnacija (engl. reincarnation) sastoji od pet riječi: re-ponovno; in-u; carn-meso; ate-uzrok (ili postati); ion-proces. Dakle, reinkarnacija predstavlja proces pomoću kojeg duša ponovno dobija novo materijalno tijelo.

Latinska riječ transmigracija (engl. transmigration) znači: trans-preko; migr-kretati; ation-proces prelaska. Dakle transmigracija predstavlja proces prelaska iz jednog tijela u drugo.

Grčka riječ metempsychosis znači: meta – kasnije, izvan, promijenjena; em – ili; en – u: psyche – duša; osis -proces, što označava proces pomoću kojega duša biva preseljena nakon smrti u novo tijelo.

Tijelo je vozilo duše

Oni koji vjeruju u reinkarnaciju dijele zajedničko mišljenje o pravdi, jednakosti i logici ponovnog rođenja. Bez ovih stvari svemir bi bio okrutan, besciljan i nelogičan. U njemu bi se jedno dijete rađalo u bogatstvu, a drugo u siromaštvu. Bilo da netko vjeruje ili ne vjeruje u Boga, reinkarnacija nam omogućuva da promatramo i razumijemo ljudski život iz puno šire i humanije perspektive. U različitim povijesnim tradicijama posve se dosljedno zagovara činjenica o tome kako je jedan život samo jedna slika s filmske vrpce naših mnogobrojnih života, naše spiritualne evolucije u ovom materijalnom svijetu. Oni koji zagovaraju reinkarnaciju govore o tome da smo ovo tijelo, koje je kao vozilo za dušu, dobili u skladu s našim djelatnostima iz prošlog života.

Ovakav zakon koji ureduje pravdu u svemiru na sanskritu se naziva karma – zakon univerzalne pravde. Reinkarnacija stoga može biti promatrana kao žetva plodova nečijih djelovanja iz prošlih života. Loša djelovanja donose loše tijelo, siromaštvo, nesreću, patnju, bolesti, rođenje u siromašnim zemljama gdje vlada glad, itd. Dobra djelovanja donose lijepa tijela, bogatstvo, zdravlje, itd. Kao kada kupujemo novi automobil, tako i dobivanje novoga tijela ovisi o našoj kupovnoj moći. Materijalna priroda odgovara na naše zahtjeve i želje, naša djelovanja u ovom životu i prema tome nam priprema iduće tijelo. Ovo naše sadašnje tijelo odraz je našeg karmičkog bankovnog računa. Kao što je rečeno u Bibliji: Kako si posijao, tako ćeš i žnjeti.

Bog je nedužan

U svojoj Republici (617e) Platon govori o istom načelu: “Bog je nedužan; čovjek je sam odabrao svojim djelovanjem svoju vlastitu sudbinu.” Naravno, sada se postavlja pitanja je li u zakonu karme već unaprijed sadržan strogo određeni determinizam? Vede govore da naša djela određuju način našeg rađanja, ali ne i djelovanja na buduće situacije u našem životu. Dakle, karma pruža određene situacije, ali ne i odgovore na te situacije. Živa bića imaju i dalje svoju slobodnu volju. Reinkarnacija zajedno s karmom predstavlja i tvori oblik koji otklanja sve sumnje o svemiru koji pruža živim bićima pouke i postupan napredak na ljestvici spiritualne evolucije. Dakle, Vede ne govore o fatalističkom, depresivnom i kaotičnom pogledu na svemir, već o tome kako je svako živo biće tvorac i krojač vlastite sudbine, tj. budućnosti.

Ali više od toga, reinkarnacija nam govori neposredno o milosti Boga koji nam svesrdno pruža ponovno i ponovno nove prilike da se popravimo. Božja se uloga ogleda u tome da nam on olakšava, daje uvjete i sredstva kako da se što prije izgradimo i napustimo svoje pogrešno poimanje o životu i Njemu samome. On to čini dajući nam svete spise i šalje nam svete osobe koje nam pomažu u našem duhovnom napredovanju.

Vedska kultura i hinduizam

Ideju reinkarnacije nalazimo u gotovo svim vedskim tekstovima Yajur-vede, Atharva-vede, Rig-vede, Upanishada, Purana, Mahabharate, Ramayane, itd. U Yajur-vedi (12.36-37) nalazimo sljedeći stih: “O učena i trpeljiva dušo, nakon što je prebivala u vodi i biljkama, duša ulazi u maternicu ponovno i ponovno. O dušo, ti si rođena u tijelu biljke, u drveću, u svim stvorenim nepokretnim stvarima i u vodi. O dušo, sjajeći poput sunca, nakon spaljivanja materijalnog tijela, dostigavši vatru i zemlju ponovnog rođenja, prebivaš u maternici majke i bivaš opet rođena.”

U Shvetashvatara UpanishadJ (5.11.) stoji: “Kao što se tijelo održava hranom i vodom, na sličan način i individualna duša, vođena svojim težnjama, osjetilnim dodirom, vizualnim utiscima i opsjenama, uzastopno mijenja svoje oblike prema svojim djelima.”

Brihad-aranyaka Upanishada (4.4.1-4) napominje: “U vrijeme smrti u predjelu srca pojavljuje se svjetlo, a duša vođena tim svjetlom napušta smrtno tijelo kroz oko, kroz glavu ili druge otvore na tijelu. Nakon što duša napusti tijelo, s njom zajedno idu i vitalni zraci i prana te je slijede do sljedećeg odredišta. S dušom u novo tijelo prelazi njeno prethodno znanje, djela i njena količina mudrosti.”

U svojim učenjima veliki indijski filozof i teolog Ramanuja govori, citirajući Bhagavad-gitu, kako se vedski pristup problematici karme i reinkarnacije razlikuje od grčkog koncepta moire. Grci u njemu zakon karme tumače kao bespomoćnost ili neizbježnu sudbinu duše, što se naravno oslikava ponajviše u grčkim tragedijama.

Bhagavad-gita nam govori o tri vrste djelovanja u ovome:

1. Karma – pobožne materijalističke djelatnosti koje osobu unaprijeduju materijalno, ali ne i spiritualno i zbog kojih se duša mora ponovno reinkarnirati.
2. Vikarma – to su griješne djelatnosti u kojima osoba čini nasilje nad drugim živim bićima. Zbog ovih djelatnosti osoba se rađa u životinjskim vrstama.
3. Akarma – to su spiritualne djelatnosti namijenjene služenju Boga bez materijalnih motiva. Ovakva vrsta djelovanja ne stvara ni dobru ni lošu materijalnu karmu, već predstavlja transcendentalne djelatnosti pomoću kojih osoba stječe oslobođenje od samsare, neprekidnog kruga rađanja i umiranja.

U vedskim spisima postoje tri fundamentalna koncepta o smrti:

1. Rani vedski pogled

Griješna duša nakon smrti odmah biva prenesena na planet Pluton gdje se nalazi Yamaraja, polubog koji nadgleda pravdu u ovom svemiru i koji kažnjava griješne duše. Duša se može izbaviti iz paklenog stanja samo ako njeni potomci na planeti zemlji prinose Pindu, ponude za iskupljenje svojih predaka. Nakon što provede određeno vrijeme u ovom stanju, duša se ponovno uzdiže evolucijom kroz 8.400.000 različitih vrsta.

2. Purane

Neke Purane govore o bezbrojnom broju paklova i rajeva gdje mrtvi odlaze kako bi bili nagrađeni ili kažnjeni za svoje pobožne ili bezbožne djelatnosti. Purane govore kako duša luta kroz ove suptilne predjele egzistencije prije  nego li ponovno biva rođena u novom tijelu dobivši novu priliku da prihvati duhovni život.

3. Samsara

Samsara nas uči da odmah nakon smrti duša biva rođena u materijalnom svijetu te nastavlja svoje putovanje u krugu rađanja i umiranja sve dok ne pročisti svoju svjesnost od materijalnih želja. U trenutku kada postigne potpuno pročišćenje, duša se vraća u duhovni svijet u mjesto s kojeg je jednom davno otišla. Ovo učenje zagovaraju mnogi sveci i općenito je prihvaćeno od strane mnogih vedskih autoriteta.

Život u utrobi majke

U Vedama postoje složena objašnjenja rođenja, smrti i ponovnog utjelovljenja duše. Postoji čak detaljan opis života fetusa u maternici majke: “Prošavši kroz sva paklena, bijedna stanja i prošavši prema utvrđenom redu kroz niže oblike životinjskog života prije ljudskog rođenja, pročistivši se tako od svojih grijehova, osoba se ponovno rada kao ljudsko biće na ovoj zemlji.” (Bhagavata Purana, 3.30.34) Pod Božjim nadzorom, u skladu s posljedicama svoga djelovanja, živo biće, duša, biva prisiljena ući u maternicu žene kroz muško sjeme, da bi poprimila određenu vrstu tijela.

Tijekom prve noći sjeme i jajašce se miješaju, a tijekom pete noći dolazi do vrenja te se ova smjesa pretvara u mjehurić. Desete noći poprima oblik nalik šljivi, a nakon toga se postupno pretvara u grumen mesa ili jaje, već u zavisnosti od slučaja do slučaja.  tijekom prvog mjeseca obrazuje se glava, a na kraju drugog mjeseca ruke, stopala i drugi udovi. Na kraju trećeg mjeseca razvijaju se nokti, prsti, palčevi, dlake na tijelu, kosti i koža, organ za razmnožavanje, kao i drugi otvori na tijelu, poput očiju, nosnica, ušiju, usta i anusa. Nakon četiri  jeseca od trenutka začeća pojavljuje se sedam osnovnih sastojaka tijela, naime probavni sok, krv, meso, salo, kosti, koštana srž i sjeme. Na kraju petog mjeseca javlja se osjećaj gladi i žeđi, a na kraju šestog mjeseca zametak se počinje okretati na desnu stranu trbuha.

Iako je Bhagavata Purana nastala prije nekoliko tisuća godina, njene se tvrdnje slažu u mnogome sa suvremenim znanstvenim tvrdnjama koje govore o začeću i razvoju fetusa u maternici. Dakle, ovdje je objašnjeno da iako je  maternica sigurno mjesto za fetus, duša u njemu ipak mora iskusiti različite vrste boli. I upravo te traume i takva iskustva pomažu duši da zaboravi svoj prethodni život. Ipak, duša nosi svoja sjećanja na prethodni život u podsvijesnom dijelu uma, no u izvanjskom dijelu svjesnosti ona zaboravlja te impresije kako bi se mogla bolje poistovjetiti sa svojim novim roditeljima i novom životnom okolinom.

Zašto se ne možemo sjetiti prošlog života?

Mnogi protivnici reinkarnacije postavljaju sumnje i pitanje: Ako smo živjeli prije ovoga života, zašto se onda ne možemo sjetiti naše prošlosti? Sveci i filozofi na različite su načine odgovarali na ova pitanja. Platon u svojoj Republici govori kako svaka duša ima sposobnost odabira okolnosti svoje sljedeće inkarnacije. Nakon što odabere svoju mogućnost, duša pije vodu iz rijeke Lethe, rijeke zaborava. Rijeka zaborava odnosi sjećanje duše kako bi se ona mogla ponovno uključiti u novo utjelovljenje. “Tijelo,” pisao je Plotin, “istinska je rijeka Lethe; jer duša se utjelovi i sve zaboravi.”

Bhagavata Purana nam govori da fetus prema svojoj karmi pati u maternici. Ali zbog toga što njegova svjesnost nije u potpunosti razvijena, živo biće u fetusu sposobno je otrpjeti bol. Tako se ističe kako dijete u takvom stanju ostaje kao ptica u kavezu, bez slobode kretanja. Tada, ako je sretno, može se sjetiti svih nevolja iz prošlih stotinu života. Nakon što je fetus rođen uljuljkan u osjećaj lažne sigurnosti slatkim riječima svojih roditelja i rođaka, ono postaje žrtva iluzije materijalne egzistencije. Bhagavata Purana (6.1.49) napominje da kao što osoba dok spava djeluje u skladu s tijelom očitovanim u snu, prihvaćajući to tijelo kao svoje vlastito, tako se čovjek poistovjećuje sa svojim sadašnjim tijelom koje je dobio zbog pobožnih ili bezbožnih djela koje je počinio u prošlosti i nemoćan je shvatiti svoje prošle i buduće živote.

U Bhagavad-giti rečeno je kako duša ostaje uvijek ista, ali se materijalno tijelo mijenja od dječaštva, mladosti pa sve do starosti. Ovaj fenomen naziva se karma-bhandana ili uvjetovani život u krugu rođenja i smrti. Bhagavata Purana nas poučava kako je cilj ljudskog života da razvijemo svoju nemotiviranu ljubav prema Bogu kroz proces bhakti-yoge ili predanog služenja Boga s čistom ljubavlju. Tako su nam veliki autoriteti vedskoga znanja ostavili proces pomoću kojeg se možemo osloboditi kruga samsare.