Izvorno je mistično znanje o karmi i reinkarnaciji objašnjeno u najstarijim spisima svijeta, Vedama, a odakle se dalje širilo svijetom kroz znanost, kulturu i religiju. To je bilo stabilno učenje i razumijevanje u grčkoj misli, u ranom kršćanstvu te ima svoje tragove u biblijskim tekstovima. Pošto je taj nauk neke moćnike smetao, on se iz religijskih tekstova i proročke riječi uklanjao, ali na jedan nespretan način pa su tragovi očigledni. Schopenhauer je rekao: “Zapadni svijet je dio svijeta koji je shrvan iluzijom da je čovjekovo sadašnje rođenje njegov prvi ulazak u život.” Zaista, i prevladavajuća filozofija ili religija Zapada – materijalistička znanost – je kroz nekoliko stoljeća gušila svako ozbiljno ili široko zanimanje za prijašnje postojanje svjesnosti i njeno nadživljavanje granica sadašnjeg tijela.
Kao što je Arthur Schopenhauer, veliki njemački filozof devetnaestog stoljeća, jednom izjavio:“Kada bi me neki Azijat upitao da definiram Europu, bio bih prisiljen odgovoriti mu: To je dio svijeta koji je shrvan iluzijom da je čovjek stvoren ni iz čega i da je njegovo sadašnje rođenje njegov prvi ulazak u život.” Zaista, prevladavajuća filozofija Zapada, materijalistička znanost, je kroz nekoliko stoljeća gušila svako ozbiljno ili široko zanimanje za prijašnje postojanje svjesnosti i njeno nadživljavanje granica sadašnjeg tijela. Ali kroz zapadnu povijest, oduvijek je bilo mislilaca koji su shvaćali i potvrđivali besmrtnost svjesnosti i seljenje duše. Mnoštvo filozofa, stvaralaca, umjetnika, znanstvenika i političara je ozbiljno razmatralo tu ideju.
Stara Grčka
Među starim Grcima, Sokrat, Pitagora i Platon mogu biti ubrojeni među one koji su reinkarnaciju učinili sastavnim dijelom svojih učenja. Na kraju svog Života, Sokrat je rekao: “Uvjeren sam da zaista postoji takva stvar kao što je ponovni život i da živi ustaju iz mrtvih.” Pitagora je tvrdio da se može sjetiti svojih prošlih života, a Platon je u svojim glavnim djelima iznosio detaljna podatke o reinkarnaciji. Ukratko, smatrao je da čista duša zbog osjetilne želje pada s nivoa apsolutne realnosti i zatim dobiva fizičko tijelo. Pale duše se prvo rađaju u ljudskim oblicima, od kojih je najviši oblik filozofa, koji teži višem znanju. Ako njegovo znanje postane savršeno, filozof se može vratiti u vječni život. Ali ako postane beznadežno zapleten u materijalne želje silazi u životinjske vrste života. Platon je vjerovao da izjelice i pijanci mogu postati magarci u budućim životima, da se nasilni i nepravedni ljudi mogu roditi kao vukovi i jastrebovi te da slijepi sljedbenici društvenih konvencija mogu postati pčele ili mravi.
Nakon nekog vremena, duša ponovo zadobiva ljudski oblik i drugu priliku da dostigne oslobođenje. Neki učenjaci vjeruju da su Platon i rani grčki filozofi stekli svoje znanje o reinkarnaciji iz tajnih religija kao što je orfizam ili iz Indije.
Grčki utjecaj s osjetili rimski filozofi, među kojima su bili Ciceron, Virgilije i Lukian, koji su govorili o reinkarnaciji i besmrtnosti duše. U svom djelu pod naslovom Metamorphosis (Preobrazba) pjesnik Ovidije piše:
“Onda je nazovi smrt samo stara stvar neka
Odjevena u neki novi oblik i odjeću drugu
Tako sve se samo mijenja, ništa ne umire
I posvuda neutjelovljena duša leti
Od stana do stana, iako bacana tamo-amo
Duša još je ista, oblik se samo gubi…
Besmrtna duša izlijeće u prostor prazni,
Da traži svoju sreću na nekom drugom mjestu.”
Prihvaćanje reinkarnacije kao životne činjenice nije ni u kom slučaju bilo ograničeno klasičnim filozofima starog svijeta. O neustrašivosti Kelta svjedočio je iz prve ruke Julije Cezar koji je otkrio da njihova hrabrost u borbi proističe od njihovog vjerovanja da duša ne može biti ubijena, već da nakon napuštanja sadašnjeg tijela dobiva drugo.
Jedan drugi Rimljanin, pjesnik rođen u Španjolskoj, Lukian, jer rekao o Druidima: “Od vas mi učimo da odredište čovjekovog duha nije grob, niti kraljevstva sijena. Ista duša u drugom svijetu pokreće tijelo i, ako je vaše učenje istinito, smrt je sredina, a ne kraj dugog života.”
Judaizam i kršćanstvo
Nagovještaji o reinkarnaciji su također prisutni u povijesti judaizma i ranog kršćanstva. Obavještenja o prošlim i budućim životima se protežu kroz cijelu Kabalu, koja prema mnogim hebrejskim učenjacima predstavlja skrivenu mudrost što stoji iza svetih spisa.
U Zoharu, jednom od glavnih kabalističkih tekstova, je rečeno: “Duše moraju ponovo ući u apsolutnu supstancu iz koje su proizašle. Ali da bi to postigle, moraju razviti sva savršenstva, čije su klice usađene u njima; ako ne ispune ovaj uvjet tokom jednog života, moraju započeti drugi, treći, i tako dalje, sve dok ne postignu stanje koje ih osposobljava za ponovno sjedinjenje sa Bogom.” Prema Univerzalnoj židovskoj enciklopediji, hasidski židovi imaju slična vjerovanja.
I u samoj Bibliji ima mnogo odlomaka koji ukazuju da su Krist i njegovi sljedbenici bili svjesni principa reinkarnacije. Jednom su Isusa njegovi učenici upitali o proročanstvu Starog zavjeta da će se Ilija ponovo pojaviti na zemlji. U Evanđelju po sv. Mateju čitamo: “Isus im odgovori: Ilija će uistinu najprije doći i ponovo uspostaviti sve stvari. Ali kažem vam, Ilija je već došao”, a oni ga ne znaju… Tad su učenici shvatili da im govori o Ivanu Krstitelju. Drugim riječima Isus je objavio da je Ivan Krstitelj, kojem je glavu odrubio Herod, bio reinkarnacija Ilije proroka.
Drugom prilikom, Isus i njegovi učenici su naišli na čovjeka slijepog od rođenja. Učenici upitaše Isusa:” Tko sagriješi, ovaj čovjek ili roditelji njegovi te se rodi slijep? Bez obzira tko je počinio grijeh,” odgovorio je Isus, ovdje je bila prilika da se pokaže djelo Božje.” Zatim je izliječio čovjeka. Ako je čovjek bio slijep zbog svog vlastitog grijeha, to je morao biti grijeh počinjen prije, njegovog rođenja – to jest, u prijašnjem životu. A to je bilo mišljenje koje Isus nije osporio.
Više od 500 godina nakon Krista reinkarnacija je bila vjerovanje kojeg su se mnogi Kršćani slobodno držali. Sv. Jeronim i Sv. Augustin su bili dobro upoznati s ovim shvaćanjem, dok je Sv. Gregorije, biskup Nysse, rekao: “Apsolutno je neophodno da se duša izliječi i pročisti, a ako se to ne dogodi za vrijeme njenog života na zemlji, onda se mora dogoditi u slijedećim životima.” Reinkarnaciju su poučavale mnoge moćne sekte poput Gnostika i bila je proglašena krivovjerjem u vrlo sumnjivim okolnostima.
Do sukoba je došlo zbog ranih djela i učenja Origena. Rođen u Aleksandriji u 2 stoljeću n.e., bio je jedan od najutjecajnijih kršćanskih teologa svih vremena, poštovan od takvih ljudi poput Sv. Jeronima i Sv. Gregorija. Snažno je podržavao teoriju reinkarnacije: “Duša nema ni početka ni kraja… Svaka duša dolazi u ovaj svijet ojačana pobjedama ili oslabljena porazima svog prošlog života. Njeno mjesto u ovom svijetu kao broda određenog za slavu ili sramotu određeno je njenim prošlim zaslugama ili grijesima. Njeno djelovanje u ovom svijetu određuje joj mjesto u svijetu koji slijedi nakon sadašnjeg.”
Ali Bizantski car Justinijan je na svoju ruku odlučio da su Origenova učenja o reinkarnaciji krivovjerje. On Je sazvao V Ekumenski Savjet na takav način da o konačnom ishodu ne bude sumnje. Justijan je pozvao 15 biskupa iz Istočnog kršćanskog svijeta i samo 6 iz Zapadnog, gdje su Origenova učenja bila široko prihvaćena. Papa Vergilije je protestirao da trebaju biti jednako predstavljeni Istok i Zapad i odbio prisustvovati skupu, iako je bio u Konstantinopolju gdje se sastanak držao.
Prokletstvo protiv Origena
Peti Ekumenski Savjet, Drugi Savjet Konstatinopola, Godina našeg Gospoda 553…
“Ako netko prihvaća nevjerojatno postojanje duše prije ovog života, kao i čudovišnu reinkarnaciju koja slijedi poslije toga: NEKA BUDE PROKLET.”
Danas katolički učenjaci raspravljaju o zakonitosti Petog Savjeta i 15 članova Prokletstva (Anatheme). Ali zakonski ili ne, u to doba mnogi kršćanski spisi su bili uništeni, kao i velika biblioteka u Aleksandriji, i mnogi učenjaci danas vjeruju da su podaci o reinkarnaciji izbrisani iz kršćanskih spisa. Odbacivanje učenja Platona i Sokrata pokazalo se ključnim događajem u ubrzavanju dolaska Mračnog Doba, stoljeća u kojima je svijetlo klasičnog učenja bilo zaista ugašeno u Europi. Počelo je sa spaljivanjem “krivovjernika.” To je bio rastanak načina mišljenja kršćanstva i reinkarnacije i stoljećima je Europa bila u plamenu svetih lomača dok su tisuće umirale na rukama svoje kršćanske braće zbog svojih “pogrešnih vjerovanja.” Nekoliko kršćanskih sekti, poput Gnostika, nekako su, uspjele preživjeti oštre progone Crkve i okrenuti se arapskom svijetu u potrazi za utočištem.
Islam
Ali u isto vrijeme dok je u kršćanskom svijetu car Justinijan pokušavao ugasiti Origenova učenja, prorok Muhamed je učio o reinkarnaciji od gnostičkih monaha Basre. Muslimanska sveta knjiga Ku’ran, jasno kaže: “Bog stvara bića i vraća ih ponovo i ponovo, sve dok mu se ne vrate… I bio si mrtav i On te vratio u život. I učinit će da umreš i ponovo će te vratiti u život i na kraju će te dovesti Sebi… Kažem ti zaista da će duše koje su sada srodne biti srodne opet iako se sreću u novim osobama i imenima.”
U Arapskom svijetu, doktrinu reinkarnacije su tokom stoljeća držali Sufiji, perzijski mistici. Jalula ‘D-Din Rumi, čuveni Sufi pjesnik 13 stoljeća, piše:
“Umro sam kao mineral i postao biljka,
Umro sam kao biljka i izdigao se do životinje,
Umro sam kao životinja i bio čovjek.
Zašto da se bojim? Kada sam što izgubio umiranjem?
Ipak, još jednom ću umrijeti kao čovjek,
da letim s anđelima blaženima; ali čak i iz anđelstva
Moram ići dalje…”
Prema tome, sve glavne zapadne religije – judaizam, kršćanstvo i islam u svom učenju sadrže jasne tragove o reinkarnaciji, čak i ako ih službeni čuvari dogme ignoriraju ili poriču.
Renesansa
Pošto su nestala iz kršćanske Europe za gotovo 1000 godina, učenja Platona i aleksandrijskih filozofa su kroz srednji vijek održavale u životu tajne organizacije. Pisci iz tog vremena su morali prerušavati sva shvaćanja reinkarnacije neshvatljivom simbolikom.
Dante, jedan od važnih preteča talijanske renesanse, čija je Božanska komedija bila pod utjecajem Sufi mistika, morao je jako paziti što govori. Pa ipak, njegova su djela najavila novi procvat javnog zanimanja za reinkarnaciju i pored svih opasnosti.
Bili su učinjeni pokušaji za preporod neoplatonizma u Španjolskoj, Njemačkoj i kasnije u Cambridgeu, Engleska. Međutim, glavno uporište neoplatonskog preporoda bilo je u gradu Firenci. Jedna od istaknutih figura u preporodu je bio talijanski vodeći filozof i pjesnik 16 stoljeća, Giordano Bruno koga je inkvizicija na kraju osudila na lomaču zbog njegovih učenja o reinkarnaciji. U svojim zadnjim odgovorima na optužbe iznijete protiv njega, on je prkosno izjavio: “Duša.., nije tijelo; može biti u jednom tijelu ili drugom i prelazi iz tijela u tijelo.” Zbog takvog ponovnog pritiska crkve, učenja o reinkarnaciji su još jednom ušla duboko u tajnost, preživljavajući u Europi u tajnim društvima među kojima su bili Rozenkrojceri, Slobodni Zidari (Freemasons) i Kabbalisti.
Pošto se odvojila od Rima za vladavine Henrya VIII, engleska crkva nije gušila individualnu slobodu misli istom jačinom kao na kontinentu. Stoga je još u 16. stoljeću kapelan kralja Charlesa II, Joseph Glanvill, bio u mogućnosti prilično otvoreno iskazati svoje prihvaćanje teorije reinkarnacije, bez straha od inkvizicije.
Sir Francis Bacon, William Shakespeare, Edmund Spencer i John Donne su ukazali na reinkarnaciju u nekoliko navrata u svojim pismima, dramama ili sonetima. U istom stoljeću, Univerzitet Cambridgea je postao centrom pokreta koji je privukao značajnu pažnju. Njegovi vođe su bili poznati kao Platonisti s Cambridgea, od kojih su najistaknutiji bili Henry More, Ralph Cudworth i John Smith. Cudworth je izdao svoju enciklopedijsku knjigu “Stvarni Intelektualni Sistem Univerzuma” (Riznica učenja o drevnim mišljeniima o prirodi, porijeklu, i životu prije ovog, seljenju i budućnosti duše). Izdano u Londonu. u godini našeg Gospoda 1678.
Doba prosvjetiteljstva
Kako su se europski intelektualci počeli oslobađati stega crkvene cenzure u 18.stoljeću, Doba Prosvjetljenja je polako svanulo. Jedan od vodećih europskih filozofa tog vremena, Voltaire je napisao: “Prije svega učenje metempsychose nije niti apsurdno niti beskorisno. Roditi se dva puta nije više iznenađujuće nego roditi se jednom; sve u prirodi doživljava uskrsnuće.” Voltaire je uvidio da su grčki filozofi izvorno crpili svoje znanje o seljenju duše iz mudrosti Istoka i bio je mišljenja da ga je na Zapad donio Pherycides.
Utjecaj metafizičke filozofije je također dotakao kraljevske krugove Europe. Kratko prije svoje smrti, njemački kralj Frederik Veliki je rekao: “Onaj… plemenitiji dio mene neće prestati živjeti… lako ne moram biti kralj u slijedećem životu, utoliko bolje ipak ću živjeti aktivnim životom i povrh svega, zaraditi manje nezahvalnosti.”
1814. godine bivši je predsjednik SAD-a, John Adams, koji je čitao knjige o hindu religiji, pismom obavijestio drugog bivšeg predsjednika, “mudraca iz Monticello-a”, Thomas Jeffersona, o doktrini reinkarnacije. Adams je napisao da su nakon pobune protiv Vrhovnog Bića neke duše bile bačene u “niže predjele potpune tame”. Potom su, rekao je državnik, “puštene iz zatvora, s dopuštenjem da se uzdignu na Zemlju i usele u sve vrste životinja, leptira, ptica, zvijeri i ljudi, prema svom položaju i karakteru, pa čak i u biljke i minerale, da tu budu na probnom služenju. Ako prođu svojih nekoliko stupnjeva bez prigovora, dopušta im se da postanu krave i ljudi. Ako se kao ljudi dobro ponašaju… vraćaju se na svoje izvorno, blaženo mjesto u raju.”
Filozofi, teolozi, pisci i pjesnici – krug interesa se širio sve više; shvaćanja o seljenju duše utjecala su na misaone ljude. Nema sumnje da je središnja figura metafizičkog preporoda bio filozof rođen u Njemačkoj, Immanuel Kant. “Ako bismo mogli vidjeti sebe i druge predmete kakvi stvarno jesu, trebali bi vidjeti sebe u svijetu duhovnih priroda, našoj zajednici koja nije počela postojati s našim rođenjem niti će prestati sa smrću našeg tijela.”
Napoleon je svojim generalima volio reći da je u prethodnom životu bio Karlo Veliki. J. W.von Goethe, jedan od najvećih njemačkih pjesnika, također je vjerovao u reinkarnaciju i mogao se susresti s tom idejom čitajući indijsku filozofiju.
Goethe, također poznat kao dramatičar i znanstvenik, jednom je rekao: “Siguran sam da sam ovdje bio, kao što sam sada, već tisuće puta i nadam se da ću se vratiti tisuće puta.”
Ne samo da je Kant bio osnivač njemačke škole transcendentalizma, već se njegov utjecaj osjećao po čitavoj Europi i Novom Svijetu. Engleski pjesnici Coleridge i Wordsworth su otputovali u Njemačku i proveli 14 mjeseci u napornom učenju njemačkog da bi mogli imati pristupa Kantovim radovima. Utjecaj orijentalne misli je bio izražen među njemačkim transcendentalistima.
August Schlegel je izdao prvi njemački prijevod “Bhagavad-gite” kao i drugih sanskritskih djela.
Beethoven je također došao pod utjecaj Istoka. On je imao običaj prepisivati mistične rečenice iz istočne literature i trajno je uokvirio na svom stolu ovaj citat: “Ja sam sve što jesam, ja sam sve što je bilo, sve što jeste i što će biti.”
Među drugim ličnostima na engleskoj književnoj sceni bili su Shelley, Elizabeth, R.Browning, Lord Tennyson i malo kasnije Charles Dickens, koji je jednu večer, dok je šetao talijanskim gradom Ferrara, pogledao most pored neke jame i iznenada osjetio: “Da sam bio ubijen tamo u nekom prošlom životu, ne bih se mogao sjećati tog mjesta jasnije ili s više jeze u krvi.”
William Ernest Henley (1849-1903) u svojoj “Baladi o Toyokuni slici” piše:
Jesam li bio Samuraj slavni Dva mača, žestok, ogromnog luka?
Glumac možda, temeljit i krut?
Svećenik? Portir? – iako dijete
Zaboravih potpuno, znam
Da u sjeni Fujisana
Kada cvatu voćnjaci trešanja
Volio sam te jednom u starom Japanu
Draga, bilo je to prije dužinu života
Ali da sam bio sretan čovjek
Toyokuni će pokazati sad
Volio sam te jednom u starom Japanu.
Transcendentalizam
Zanimanje za reinkarnaciju i indijsku filozofiju je takoder bilo jako prisutno i među američkim transcendentalistima, uključujući Emersona, Whitmana i Thoreaua.
Emerson je napisao: “Tajna je svijeta da sve stvari postoje i ne umiru, već se samo malo povlače iz vidokruga, a zatim ponovo vraćaju … Ništa nije mrtvo, ljudi se prave mrtvima, podnose lažne sprovode i žalobne nekrologe i stoje tamo gledajući kroz prozor, živi i zdravi, pod nekom novom i čudnom maskom.” Iz Katha Upanišade, jedne od mnogih knjiga drevne indijske filozofije u svojoj biblioteci, Emerson navodi: “Duša nije rođena, ne umire, nitko je nije stvorio… Nerođena, vječna, nije ubijena, iako je tijelo ubijeno.”
Th0reau, filozof s jezera Walden, je napisao: “Onoliko unazad koliko mi sjećanje seže, nesvjesno sam se prepustio iskustvima iz prijašnjeg stanja postojanja.” Drugi znak Thoreauvog dubokog zanimanja za reinkarnaciju je rukopis otkriven 1926., pod naslovom “Seljenje duše sedmorice brahmana.” Ovo kratko djelo je engleski prijevod priče o reinkarnaciji iz jedne drevne sanskritske povijesti. Ova epizoda o seljenju duše prati živote sedmorice mudraca kroz progresivne inkarnacije kao lovce, prinčeve i životinje.
Walt Withman piše u svojoj poemi “Pjesma o meni”:
Znam da sam besmrtan…
Dosad smo iscrpili milijarde zima i ljeta.
Milijarde su još ispred i milijarde ispred njih.
U Francuskoj, poznati književnik Home de Balzac je napisao jedan cijeli roman o reinkarnaciji – “Seraphita”. U njemu Balzac kaže: “Sva ljudska bića prolaze kroz prethodni život… Tko zna koliko mnogo putenih oblika vrtlar raja zauzima prije nego što može shvatiti vrijednost te tišine i samotnosti čije su blještave poljane samo predvorje duhovnih svjetova.”
U “David Copperfieldu”, Charles Dickens se bavio jednim iskustvom koje nagovještava sjećanja na prošle živote, deja-vu. “Svi imamo izvjesno iskustvo o osjećaju, koji nam se povremeno javlja, da je ono što kažemo ili radimo već bilo rečeno i uređeno davno prije – da smo nekad u prošlosti bili okruženi istim licima, predmetima i okolnostima…”
U Rusiji L.N. Tolstoj je napisao: “Kao što živimo kroz tisuće snova u našem sadašnjem životu, tako je naš sadašnji život samo jedan od mnogo tisuća takvih života u koje ulazimo iz drugog stvarnijeg života…, a zatim se vraćamo nakon smrti. Naš život je samo jedan od snova tog stvarnijeg života, i tako je to beskrajno, sve do posljednjeg, uistinu stvarnog života – života Boga.”
Suvremeno doba
Ulaskom u 20. stoljeće, nalazimo da ideja o reinkarnaciji privlači pažnju jednog od najutjecajnijih umjetnika Zapada, Paul Gauguina, koji je tokom svojih posljednjih godina na Tahitiju napisao da kada fizički organizam propadne, “duša preživljava.” Ona zatim uzima drugo tijelo, napisao je Gauguin, “degradirajući se ili se uzdižući u skladu sa zaslugom ili krivicom.” Umjetnik je vjerovao da je ideju o ponovnom rađanju prvi na Zapadu poučavao Pitagora, koji ju je preuzeo od mudraca drevne Indije.
Henry Ford, američki automobilski magnat, je jednom u novinskom intervjuu izjavio: “Teoriju o reinkarnaciji sam prihvatio u svojoj dvadeset i šestoj godini.” Rekao, je: “Genij je iskustvo. Izgleda da ga neki smatraju darom ili talentom, ali on je plod dugog iskustva kroz mnoge živote.”
Na sličan način, američki general George S. Patton je vjerovao da je svoju ratnu vještinu stekao na drevnim bojištima.
U “Uliksu”, romanu irskog pisca i pjesnika James Joycea, stalno se ponavlja tema o reinkarnaciji. U jednom poznatom odlomku ovog romana, Joyceov junak, gosp. Bloom, govori svojoj ženi: “Neki ljudi vjeruju da nakon smrti nastavljamo živjeti u drugom tijelu, da smo živjeli prije. To zovu reinkarnacijom. Da smo svi živjeli na Zemlji ili nekoj drugoj planeti prije mnogo tisuća godina. Kažu da smo to zaboravili. Neki kažu da se sjećaju svojih prošlih života.”
Jack London je reinkarnaciju uzeo za glavnu temu svog romana “Star Rover”, u kojem glavni lik kaže: “Nisam nastao sa svojim rođenjem, niti kad sam začet. Rastao sam i razvijao se kroz neizmjerno mnoštvo milenija… Sva moja prethodna “ja” imaju svoje glasove, odjeke i poticaje u meni… Oh, neizmjerna vremena, rodit ću se ponovo, a ipak glupani oko mene misle da će zatezanjem konopa oko mog vrata izazvati moj kraj.”
U svom klasičnom romanu u potrazi za duhovnom istinom, “Siddharthi”, dobitnik Nobelove nagrade Herman Hesse je napisao: “Vidio je sve te likove i pojave u tisuću odnosa… rađajući jedni druge. Svaki je bio smrtni, strastveni, bolni primjer sveg što je prolazno. Ipak, nijedan od njih nije umirao, samo su se preobražavali, uvijek se ponovo rađali, neprestano dobijajući novi lik; samo je vrijeme stajalo između jednog i drugog oblika.”
U reinkarnaciju su također vjerovali i brojni znanstvenici i psiholozi. Jedan od najvećih suvremenih psihologa, Carl G. Jung, kao sredstvo u svojim pokušajima da shvati najdublje tajne bića i svjesnosti koristio je shvaćanje o vječnom biću koje prolazi kroz mnoga rođenja. “Lako mogu zamisliti da sam živio u prijašnjim stoljećima i susretao se sa pitanjima na koja još nisam bio u stanju odgovoriti; da sam se ponovo morao roditi zato što nisam uspio ispuniti zadatak koji mi je bio dodjeljen” rekao je Jung.
Britanski biolog Thomas Huxley je zapisao da “doktrina o seljenju duša” čovjeku predstavlja “sredstvo za izgradnju uvjerljive opravdanosti puteva kozmosa,” i upozorio je da “nitko osim vrlo nepromišljenih mislilaca neće to odbaciti pod izlikom svojstvene besmislenosti.”
Jedna od vodećih osoba na polju psihoanalize i ljudskog razvoja, američki psihoanalitičar Erik Erikson, je uvjeren da reinkarnacija zadire u samo središte sistema vjerovanja svakog čovjeka. “Suočimo se s tim: ‘duboko dolje’ nitko sa zdravim načelima ne može predočiti svoje vlastito postojanje, a da ne pretpostavi da je uvijek živio i da će živjeti ubuduće” napisao je autor.
Mahatma Gandhi je jednom objasnio kako mu praktično razumijevanje reinkarnacije daje nadu za njegov san o svjetskom miru. Gandhi je rekao: “Ne mogu zamisliti trajno neprijateljstvo između čovjeka i čovjeka i vjerujući, kao što vjerujem, u teoriju ponovnog rođenja, živim u nadi da ako ne u ovom rođenju, onda ću u nekom drugom moći obujmiti cijelo čovječanstvo u prijateljskom zagrljaju.”
U jednoj od svojih najpoznatijih kratkih priča, J.D. Salinger uvodi Teddy-ja, prerano sazrelog dječaka koji se sjeća svojih prošlih života i otvoreno govori o njima. “To je tako budalasto. Sve što trebaš učiniti je napustiti tijelo prilikom svoje smrti. Oh, svatko je to učinio tisuće puta. Samo zato što se ne sjećaju, ne znači da to nisu učinili.”
Galeb Jonathan Livingston, junak istoimene priče, kojeg je autor Richard Bach opisao kao “taj sjajni plamičak što gori u svima nama”, prolazi kroz niz reinkarnacija koje ga vode od Zemlje do nebeskog svijeta i ponovo nazad, da prosvjetljuje manje sretne galebove. Jedan od njegovih učitelja ga pita: “Znaš li koliko smo života proživjeli dok nismo shvatili da nam se život ne sastoji samo od hrane, borbe i premoći u jatu? Tisuće života, Johne, deset tisuća! A zatim još stotinu života dok nismo počeli učiti da postoji takva stvar kao što je savršenstvo, pa još stotinu da bi nam se javila misao kako je naša svrha života naći to savršenstvo i obznaniti ga.”
U svojim majstorskim kratkim pričama, nobelovac Isaac Bashevis Singer često govori o prošlim životima, ponovnom rođenju i besmrtnosti duše. “Smrt ne postoji. Kako može biti smrti ako je sve dio Boga? Duša nikada ne umire i tijelo nije nikada stvarno živo.”
Britanski laureat poezije, John Masefield, u svojoj dobro poznatoj pjesmi piše:
Smatram da kad osoba zgasne
Na zemlju se opet njena duša vraća;
Preodjenuta u neke nove putene halje,
Sad druga majka je rađa
S udovima jačim i bistrijim umom
Stara duša iznova kroči drumom.
U svojim privatnim razmišljanjima o međuljudskim odnosima, George Harrison, glazbenik, tekstopisac i glasoviti ex-Beatles, je otkrio svoje ozbiljne stavove o reinkarnaciji. “Svi prijatelji su duše koje smo znali u drugim životima. Privučeni smo jedni drugima. Tako ja to osjećam u pogledu prijatelja. Nije važno čak i ako sam ih znao samo jedan dan. Neću čekati dok ih ne budem znao dvije godine, jer ionako smo se morali negdje prije sresti.”
Reinkarnacija još jednom privlači umove intelektualaca i šire javnosti na Zapadu. Filmovi, romani, popularne pjesme i časopisi više se bave reinkarnacijom i milijuni zapadnjaka brzo se priključuju milijardama ljudi, uključujući hinduse, budiste, taoiste i pripadnike drugih vjera, koji tradicionalno smatraju da život ne počinje sa rađanjem niti završava sa smrću.
Ali jednostavna radoznalost ili vjerovanje nisu dovoljni. Oni su samo prva stepenica u shvaćanju potpune znanosti o reinkarnaciji, koja uključuje znanje kako da se oslobodimo iz nesretnog kruga rađanja i umiranja.
atma.hr
