Aktivno načelo u našem tijelu je duša, a ona se pri smrti seli iz jednog tijela u drugo. Tijelo može biti različito, ali jastvo ostaje isto. Ovo mijenjanje tijela možemo primijetiti čak i tijekom vlastitog života. Iz najranijeg djetinjstva smo prešli u dječaštvo, iz dječaštva u mladost, a iz mladosti u zrelo doba. Ipak, svo to vrijeme, svjesno biće (duša) ostalo je isto. Tijelo je materijalno, a stvarno jastvo je duhovno. Kad netko dođe do tog shvaćanja, naziva se samospoznatom osobom.
Sada dolazimo do presudnog trenutka u zapadnom svijetu, jer po prvi put u našoj povijesti ljudi iz Europe i Amerike ozbiljno počinju shvaćati unutarnja iskustva pomoću kojih se otkriva istina. Naravno, na Istoku je uvijek bilo filozofa koji su znali za iskustveni put kojim smrt gubi svoj zastrašujući karakter i postaje samo ulaz u potpuniji život. Ljudima je potrebno to iskustvo nadilaženja uobičajenih tjelesnih navika. Ukoliko se mogu probiti kroz to tjelesno iskustvo, iznenada spoznaju da u njima djeluje sasvim drugačije načelo – postaju svjesni “unutarnjeg života”.
Ljepotu i život daje duša
Samospoznate osobe automatski spoznaju to drugačije načelo jer nikad ne misle: “Ja sam ovo tijelo”. Oni misle aham brahmasmi – “ja sam duhovna duša”. U Bhagavad-giti se spominje: “Dragi moj Arjuna, vrlo ozbiljno razmatraš stanje tijela, ali učeni čovjek ne uzima ovo materijalno tijelo vrlo ozbiljno, bilo ono mrtvo ili živo.” To je prva spoznaja na stazi duhovnog napretka. Svi se u ovom svijetu bave tijelom, brinući o njemu na toliko mnogo načina, a kad umre, nad njim podižu velike kipove i spomenike. To je tjelesna svjesnost. No, nitko ne shvaća aktivno načelo koje tijelu daje ljepotu i život. U trenutku smrti nitko ne zna gdje je otišlo stvarno živo biće, tj. aktivno načelo. To je neznanje. Tijekom dva svjetska rata, na bojnom polju diljem svijeta moglo se neprestano vidjeti smrt. Mnogi vojnici su vidjeli kako su osobe, koje su stajale tik uz njih, pogođene i kako njihova životna sila iznenada odlazi.
Unutarnje iskustvo
U današnjem svijetu postoje i druga iskustva smrti čiji smo svakodnevni svjedoci. Kad je smrt blizu i kad prihvatimo da i mi možemo umrijeti, tad spoznajemo kako u nama postoji nešto što nema nikakve veze sa smrću. To je samospoznaja. U Vedama je rečeno: “Ako je netko duša koja je spoznala Boga, ne plaši se ničega.” Proces samospoznaje je slijed unutarnjih iskustava. Ovdje u Europi, a pogotovo u posljednje vrijeme u Hrvatskoj i Bosni, ljudi su prolazili kroz ta iskustva. Na žalost, postoje mnogi ljudi koji su prolazili kroz bojna polja, koncentracijske logore i bombardiranja. U svojim srcima su zadržali sjećanje na trenutke kad je smrt bila blizu, kad su bili ranjeni ili gotovo raskomadani komadićima granata te kad su na trenutak iskusili svoju vječnu prirodu. Ali, sad je vrlo važno pokazati ljudima da im nije potrebno bojno polje, koncentracijski logor ili bombardiranje kako bi ozbiljno shvatili ona unutarnja iskustva u kojima je osoba iznenada dodirnuta osjećajem božanske stvarnosti i kad shvaća da ovo tjelesno postojanje nije sve u svemu.
