Da bismo razumjeli kategorije dobra i zla, nije nam potrebno religijsko objašnjenje. Dovoljno je ljudsko iskustvo suosjećanja koje se razvija u duboku duhovnu empatiju.
Jednom kad u svojoj svijesti doživite ono što doživljava drugo ljudsko biće, bilo da se radi o patnji ili sreći, neće više biti potrebe za vanjskim napucima o tome kako djelovati. Nema potrebe za autoritetom božanskog koje određuje što je ispravno, a što nije. Djelovanje koje uklanja patnju očigledno je baš kao što je žednu čovjeku očigledan i neizbježan pokret svijesti i tijela kojim se uzima čaša vode.
Da bismo razumjeli univerzalnost ljudskog iskustva, a tako i univerzalnost dobrote i ljubavi, nisu potrebni moralni, a posebice ne religiozni napuci. Potrebno je samo živo iskustvo suosjećanja.
Ako ste kršćanin, i imate iskustvo duhovne empatije, nećete imati nikakvih problema razumjeti religiozno iskustvo pripadnika islama ili budizma.
Štoviše, prije ili kasnije naći ćete se u situaciji izravna doživljaja religioznog iskustva hindusa, čiji svemir naseljavaju mnoga božanstva; ili pak pripadnika rijetkih preživjelih tradicionalnih naroda čija je religija vezana uz prirodne elemente; ili možda suvremenih neopagana i svih drugih i drugačijih ljudi čija duhovna praksa nije poput vaše, a opet je sasvim i u potpunosti – ljudska.
Iskustvo duhovne empatije na religioznoj razini ni na koji način neće ugroziti vaše osjećaje. Iznutra, tamo gdje je doista važno, osjetit ćete kako razumijete jedinstvo i univerzalnost ljudskog postojanja, naše svijesti i njene čudesnosti.
Jednako ćete tako razumjeti i univerzalnost božanskog u svijetu oko sebe. Vaša osobna religiozna praksa, bilo da je odabrana ili naslijeđena, postat će samo jedan od mogućih izraza iste potrebe koju dijelite sa svim drugim ljudima.
Ali, neizbježno, ako ste vjernik u kojem živi iskustvo istinske duhovne empatije, primijetit ćete nastanak praktičnog paradoksa: to iskustvo neće ugroziti vaše religiozne osjećaje, ali će ugroziti instituciju koja se predstavlja kao njihov čuvar! To je neizbježno, jer institucija ima svoju zadaću, namjeru, cilj.
U svijetu religije taj cilj nije samo opstati i pružiti vjernicima mogućnost prakticiranja svog uvjerenja, već je isprepletena s potrebom širenja tog uvjerenja na druge. Jer, ako je naša institucija (crkva) ispravna, onda one druge nisu. Možda ih možemo suosjećajno tolerirati, ali nikako ne možemo priznati da je njihov način jednako vrijedan kao i naš.
Osjećaj i iskustvo duhovne empatije to mogu prihvatiti, ali organizirana institucija to nikad neće u praksi provoditi jer bi tako sjekla svoj korijen: uvjerenje da provodi božju volju i da Boga na ispravan način zastupa među ljudima. Moglo bi nam se učiniti da se u svijetu vodi rat između religioznog i materijalističkog pogleda na svijet.
Izgleda nam kao da se sukobljavaju različite ideologije, a mi bismo trebali izabrati stranu. Međutim, to je samo dojam; predstava unutar istog kazališta. Ona prava borba odvija se između stvarnosti i privida. A svaka ideologija stvara privid. Ono što ga razbija je – iskustvo.
Svijet više nema vremena za ideološke razmirice. Sekularno i sakralno plodovi su istog drveta iluzije. Nećemo preživjeti nastavak izrazito materijalističkog svjetonazora koji našu jedinu stvarnost – stvarnost svijesti – proglašava tek posljedicom složenih materijalnih sustava. Jednako tako nećemo preživjeti povratak u prošlost u kojoj ljudima upravlja crkvena ideologija, stvarajući nepomirljive razlike među ljudima (na sva usta hvaleći ljubav i prihvaćanje, dok u praksi te vrline ostaju rezervirane samo za one koji misle i žive po njihovim pravilima).
Naša je jedina šansa istraživanje univerzalnog ljudskog iskustva – svijesti. U njoj se nalaze nezamisliva bogatstva i tajne do kojih ne mogu doprijeti ni materijalistička znanost ni institucionalizirana religija.
Prva zbog toga što je zanemarila osnovno načelo na kojem počiva (neprihvaćanje ničega što se ne može provjeriti), a druga zbog toga što je ideologiju i vjeru stavila ispred spoznaje i iskustva (budući da bi oni mogli biti u sukobu ili čak u suprotnosti s dogmama koje slijepo prihvaća).
Ljudi jasno vide da znanost nema konačne odgovore, posebice zato što joj nedostaje kompas u primjeni tehnologije. Također, očigledno je da filozofija profita na prvom mjestu i neselektivni konzumerizam ne obećavaju dobro ovome svijetu.
S druge strane, ne treba biti posebno pronicljiv da se uoči niz licemjernih postavki religioznih institucija, primjerice u ogromnu bogatstvu kojim raspolažu i upravljaju OVIM svijetom, dok istovremeno uzdižu skromnost i siromaštvo, te masama obećavaju nagradu na ONOM svijetu.
Ljubav i prihvaćanje, da, ali samo ako niste drugačiji od nas. Zajedništvo i jedinstvo, naravno, ali zakoni moraju biti prema našem svjetonazoru, a ne takvi da obuhvaćaju i vaš. O raskoraku između obećanog i ostvarenog na razini iskustva ne treba previše trošiti riječi. Institucionalizirane religije društveni su činitelji, a ne duhovni.
Razlozi za promjenu u gledanju na stvarnost koja nas okružuje prvenstveno su osobni, motivirani potrebom za shvaćanjem sebe, svijeta i svog mjesta i uloge u njemu. Ali oni su istodobno i egzistencijalni (na globalnoj razini) pa čak i politički (na lokalnoj razini).
Potreba za smislom i duhovnim objašnjenjem svijeta u kojem živimo duboka je i neizbježna. Svaki društveni činitelj koji to zanemaruje osuđen je na propast.
S druge strane, institucionalizirana religija je NAJGORE mjesto za takva objašnjenja, jer je po svojoj naravi korumpirana postojanjem u materijalnom okruženju, jednostranom povezanošću s točno određenim društvenim činiteljima i teretom prošlosti.
Pogled unaprijed neizbježno mora obuhvatiti znanje o svijesti, odgovore na duboka duhovna pitanja zasnovane na ISKUSTVU stvarnosti, a ne na ideologiji ili instituciji. Jedino takav pristup može ponuditi rješenje dubokih životnih kriza, kako osobnih, tako i društvenih.
