Ljubav je ponor u kojeg se tek rijetki usude skočiti, ponor koji nema dna, jer u Ljubavi ne postoji gore ili dole. Zaista, tko skoči u ponor Ljubavi, prvo će panično vrištati, zatim će se umiriti i naposljetku će shvatiti kako leti potpuno slobodan i napokon cjelovit…
Malo toga me zaboljelo poput spoznaje da ne znam kako voljeti, jer zaista u jednom trenutku ja to spoznadoh. Moja ‘ljubav’ prema vlastitom djetetu bijaše opterećena strahom i uvjetovanjem, a ljubav prema ženi bijaše opterećena posjedovanjem i kontrolom.
Imadoh Ljubav u sebi, ali ne znadoh kako da ju živim, jer Ljubav se daje kroz suštinu bića, a mi smo puno češće osoba nego biće. Osoba je tvorevina navika, satkana od mnogo manipulativnih obrazaca koji isključivo streme samo očuvanju, nesposobna da prizna vlastitu manjkavost i uporna u tome da sve prilagođava sebi.
Iako čovjek ne može biti potpun bez osobnosti, jer ista mu je potrebna da se prilagodi okolnostima ovoga svijeta, potrebno je da nauči kako da živi svoju osobnost kroz suštinu, a nikako obrnuto, jer ako suština služi osobnosti, čovjek lako postaje neprijatelj sebi i voljenima. A ako je pak osobnost suviše slaba, čovjek može biti dobar za svakog osim za sebe i svoje bližnje. Dakle, kao i u svemu drugome, potrebna je ravnoteža.
Čovjek je uvjeren da voli svoje voljene, ali voli li uistinu!? Jer zaista, Ljubav ništa ne traži za sebe, ona daje slobodu onima kojima se predaje. U dubini njenog značaja stoji otajstvo što je teško dokučivo krutoj osobnosti, jer osobnost sve shvaća osobno, a stvarnost je ipak univerzalna.
U spoznaji koja mi pokaza da ne znam kako da volim ja se povukoh u nutrinu svoga bića, tamo gdje mogu čuti Onoga koji me poučava pa Ga ovako zamolih iz najdubljih dubina iskrenosti;
‘Ja Te molim svim svojim bićem, oslobodi me svega što stoji između Tebe i mene. Oslobodi me mojih slabosti kroz koje ranjavam sebe i druge, ili mi pokaži kako da sam to učinim. Jer ne želim da kroz ovaj život prođem a da ne spoznam istinsku Ljubav i ne želim otići, a da uistinu ne spoznam Tebe’.
Tada u sebi začuh Njegov šapat koji me upita; ‘Jesi li siguran da to želiš?’…
Kada sam tišinom svoga bića, cijelim svojim bićem rekao Da, On mi u djeliću trenutka pokaza kroz što moram proći kako bih stigao do onoga što zatražih. I tada, iz te daljine odakle sam gledao ono što tek treba doći, zaboljelo je, ali ni približno onako kako je zaboljelo kada je tadašnja budućnost postala sadašnja stvarnost.
Jer zaista, da bi se nečega oslobodili, mi moramo proći kroz to, potpuno svjesno, bez mogućnosti da uzmaknemo. Ali iako boli, zbog Njegove prisutnosti i vodstva, sve je izdržljivo.
A ono što je najljepše u svemu jest činjenica da ne gubimo ništa osim onoga što nam uistinu oduzima nas same, dok ono što uistinu volimo dobivamo nazad u daleko čišćem obliku, iako se čini da se sve ruši i da ćemo izgubiti sve što volimo, i sve što jesmo.
Ljubav je ponor u kojeg se tek rijetki usude skočiti, ponor koji nema dna, jer u Ljubavi ne postoji gore ili dole. Zaista, tko skoči u ponor Ljubavi, prvo će panično vrištati, zatim će se umiriti i naposljetku će shvatiti kako leti potpuno slobodan i napokon cjelovit…
Anđelko Katinić/drvoživota.com
