Jednom je jedan Maharadža isplovio na more s posadom. Nakon nekog vremena, našli su se usred velike oluje. Jedan od robova, budući da nikada prije nije bio na brodu, počne plakati, a ubrzo zatim i panično vikati od straha. Njegov plač je bio toliko glasan i iritantan da je uspio uznemiriti svu posadu broda.
Maharadža smjesta naredi da se rob baci preko palube u more, ali njegov glavni savjetnik, inače jako mudar čovjek, pritrča i došapnu mu: “Maharadža, prepustite ga meni. Mislim da ga mogu izliječiti.”
Iako se radilo samo o običnom robu, Maharadža je odobrio ovaj pomalo čudan zahtjev. Savjetnik odmah zapovijedi mornarima da tog istog čovjeka – bace u more !!!
U trenutku kad se našao u moru, jadan rob počeo se od užasa derati iz sve snage i divlje mlatarati rukama po vodi. Nakon nekoliko sekundi mudrac zapovijedi da ga izvuku ponovo na palubu.
Našavši se na palubi, rob je ležao prestravljen, ali nijem i smiren u jednom kutku broda.
Kad je Maharadža upitao svog savjetnika zašto ga je ponovo izvukao na brod, ovaj odgovori: “Nikad ne shvaćamo koliko smo sretni sve dok se naše stanje ne pogorša.”
