Naš um baš i ne voli biti u sadašnjosti. On više voli živjeti u prošlosti i budućnosti. Ako malo bolje promislite, vidjeti ćete da je to uglavnom i vaše iskustvo i praksa. Gdje je vaša pozornost kada se primjerice tuširate? Jeste li u potpunosti prisutni u iskustvu tuširanja ili promišljate što sve trebate napraviti nakon tuširanja ili razmišljate o nekim događajima od jučer? Gdje je pozornost vašeg uma dok ručate? Jeste li u potpunosti svjesni okusa, mirisa, izgleda jela, pokreta usta, senzacija dok jedete? Koliko svog života ste zaista svjesni?
Bivanje u sadašnjosti je nevjerojatno korisno. Uostalom, to je ionako jedini trenutak u kojem zaista jesmo. Sadašnjost je jedini trenutak u kojemu možemo utjecati na naš život. Prisjećanja iz prošlosti uvijek se događaju sada… misli o budućnosti također se događaju sada, samo toga uglavnom nismo svjesni i to je razlog zašto je tako teško kultivirati potpuno bivanje u trenutku ovdje i sada.
Mnogi povezuju da je za razvoj svjesnosti potrebno sjediti i meditirati. Meditacija je naravno vrlo korisna praksa i zasigurno pomaže našem umu u vježbanju pozornosti, no činjenica je da se um većine ljudi kad ne meditira, kad je prisutan u uvjetovanoj realnosti, vrlo brzo okrene procjenjivanju i prosuđivanju, podsjećajući nas na stvari koje smo trebali učiniti, a nismo ili na ono što bi mogli ili trebali.
Svjesnost treba njegovati u svakodnevnoj interakciji sa svijetom… i u aktivnostima koje možda baš ne volimo, npr. peglanje, sudjelovanje na sastancima, plaćanje računa kao i u trenucima kad slušamo glazbu, kad provodimo vrijeme s nama dragim ljudima, kad radimo ono što volimo, kad smo umorni, kad smo sami. Život u takvoj svjesnosti ima nešto vrlo dragocjeno, a to je biti prisutan u svakom trenutku svog života i dozvoliti da iskustva jednostavno budu naša iskustva.
Prema jednostavnoj definiciji John Kabat-Zina, mindfulness je svjesno usmjeravanje pozornosti u sadašnjem trenutku bez prosuđivanja. Najteži dio s kojim se većina ljudi suočava je ne-prosuđivanje. No, to ne znači da naš um neće evaluirati. U konačnici, bez uma koji evaluira i vrednuje iskustva bilo bi nemoguće živjeti u materijalnoj realnosti. Znači to je usmjeravanje pozornosti i prihvaćanje onoga kako jest u sadašnjem trenutku. Kad vaš um krene procjenjivati, bitno je to prepoznati. Tada se u sebi možete i zahvaliti umu na svim tim mislima i svjesno se vratiti iskustvu kojeg iskušavate u tom trenutku.
Važno je primijetiti da prosuđivanje nije svojstvo u našoj pravoj prirodi, već svojstvo našeg naučenog uma. Kada procijenjujete i dajete nečemu ocjenu da je mirno, prekrasno, krivo, glupo, bezvrijedno, beznadno, sretno, pametno itd, to su etikete koje dodijeljuje naš um koje je naučio kako bi mogao kategorizirati i procjenjivati stvari i situacije koje doživljavamo i uopćavamo, a to su samo iluzije koje nas često ograničavaju.
“Život postoji samo u sadašnjem trenutku. Prošlost je prošla, budućnost nije ovdje, a ako nismo svjesni sebe u sadašnjem trenutku, ne možemo biti u dodiru sa životom.” ~ Thich Nhat Hanh
