Postojala je jedna inteligentna žena koja je imala jako dobro srce. Imala je kćerku koju je obožavala i voljela. Jedne se večeri vratila kući nakon jako teškog dana na poslu, umorna, ispunjena emocionalnom napetošću, s jakom glavoboljom. Bili su joj potrebi mir i tišina, ali kćerka je veselo pjevušila i skakutala. Djevojčica nije bila svjesna majčinih osjećaja; bila je u svom vlastitom svijetu, u svom vlastitom snu. Divno se osjećala, pa je skakala i sve glasnije pjevala, izražavala svoju radost i ljubav. Tako je glasno pjevala da se glavobolja njezine majke pogoršala i u određenom je trenutku njezina majka izgubila nadzor. Bijesno je pogledala svoju prekrasnu malenu kćerku i rekla: “Zaveži! Imaš ružan glas. Odmah da si umuknula!”
Istina bijaše u tome da majka nije mogla podnijeti nikakvu buku, a ne u tome da je djevojčica imala ružan glas. Ali je kćerka povjerovala što joj je rekla njezina majka, i u tom je trenutku sa sobom dogovorila sporazum. Nakon toga više nije pjevala, vjerujući da nema lijep glas i da će smetati svima koji će slušati. U školi je postala stidljiva, a ako bi je zamolili da nešto otpjeva, odbijala bi. Zbog tog se novog sporazuma u malenoj djevojčici sve promijenilo: vjerovala je da mora susprezati svoje osjećaje kako bi je prihvaćali i voljeli. (odlomak iz vodiča Četiri sporazuma sa samim sobom, Don Miguel Ruiz)
Situacija u kojoj je malena djevojčica povjerovala u istinitost majčinih riječi zove se samoispunjujuće proročanstvo. A zašto i ne bi povjerovala, znala je da ju majka bezuvjetno voli i da joj želi sve najbolje, zašto bi sumnjala u njene riječi? Taj fenomen kada šef, učitelj, otac, majka ili pak netko drugi očituju svoje mišljenje, želje ili očekivanja svojim suradnicima, učenicima ili djeci, osigurava da oni stvore stvarnost u ponašanju te druge osobe.
Kako se to događa? Malena djevojčica nije bila svjesna stanja svoje majke, njenog umora i iscrpljenosti, bila je potpunosti u svom svijetu i uživala te pjevala. Majka je pak bila umorna i nije ni razmišljala kako bi kćer mogla shvatiti njene riječi, htjela je samo olakšati svoj bol. Obje strane bile su u svom svijetu i nesvjesne stanja suprotne strane. I dogodilo se što se dogodilo. Zbog dobi djevojčice i njezine vezanosti za majku, povjerovala je majčinim riječima. Nije to preispitivala, u svim sljedećim situacijama vjerovala je da ima ružan glas i odbijala je pjevati što je vodilo u povučenost i vjerovanje da mora susprezati osjećaje kako bi je prihvaćali i voljeli. I to je s vremenom postala njena stvarnost.
Svi mi imamo slične primjere koji su za nas istiniti samo zato što smo “dokazima” povjerovali.
Termin “samoispunjavajuće proročanstvo” dolazi od američkog sociologa Robert K. Mertona, koji ga u knjizi Socijalna teorija i društvena struktura definira “samoispunjavajuće proročanstvo” u početku, kao lažnu definiciju situacije koja evocira novo ponašanje, koje čini da se izvorno lažno poimanje “obistini”.
Što je lažna definicija? Stvar je u tome da ćemo svi istu situaciju percipirati i doživjeti drugačije, ovisno o našim osobnim iskustvima, svi ćemo u manjoj ili većoj mjeri imati različite kriterije onoga što je dobro/loše, što nam se sviđa/ne sviđa, što je moralno/nemoralno, prikladno/neprikladno, kakav glas nam je ugodan/neugodan.. Odnosno svi ćemo istu osobu, situaciju ili pojavu percipirati na pomalo drugačiji način, katkada i radikalno drugačiji. U gornjoj priči imali smo malenu djevojčicu koja je povjerovala u majčine riječi. Nije ni pomislila – Kako to da ju je majka prije rado slušala? Zato je važno razvijati kritičko mišljenje (nije isto što i kritika)
Dakle, lažna definicija situacije je na neki način naša osobna definicija situacije, to znači da sukladno našim uvjerenjima (stvorenim na temelju vlastitog iskustva) i tumačenjem što se događa u određenoj situaciji mi se ponašamo na određen način što utječe i na ponašanje te druge osobe, odnosno naša očekivanja i sukladno tome ponašanja stvaraju promjenu u ponašanje druge osobe i često tako dobijemo potvrdu da smo bili u pravu. Majka je u tom trenutku bila u pravu – rekla je kćeri da ima ružan glas i njena kćer je prestala pjevati.
Važno je razumjeti da se to “proročanstvo” ostvarilo zato što smo svojim ponašanjem doprinijeli da se ostvari, a ne zato što smo otpočetka imali pravo u vezi ishoda situacije. Majka nije mogla ni pomisliti da će tako utjecati na svoju kćer. Možda joj je kasnije i bilo čudno zašto joj kćer više ne pjeva no pretpostavila je da je nešto drugo razlog…Kćerka je povjerovala i odbijala pjevati što je rezultiralo daljnjim posljedicama…U takvim situacijama mi nismo predvidjeli ništa, osim što smo kreirali ponašanje i razmišljanje u vezi s tom situacijom.
Samoispunjavajuće proročanstvo se u literaturi može pronaći i pod nazivom “Pigmalionov efekt”. Prema grčkoj mitologiji, Pigmalion je bio kipar koji je napravio kip prelijepe žene i zaljubio se u nju. Počeo je vjerovati da je može oživjeti te je i uspio uz pomoć božice ljubavi Afrodite. Vjerovao je da je može oživjeti, ponašao se tako – uz pomoć božice i utjecao na njeno ponašanje – ona je čak oživjela!
Učinci Pigmallion efekta demonstrirana su u brojim istraživanjima, a 1968. godine Robert Rosenthal i Lenore Jacobson objavili su rezultate jednog takvog. Učenici od prvoga do šestoga razreda osnovne škole podvrgnuti su testu inteligencije i testu sposobnosti čitanja. Nakon toga njihovim je učiteljima rečeno da su pojedini učenici izrazito nadareni dok su drugi po svojim intelektualnim sposobnostima prosječni. Međutim, informacije nisu bile istinite, a to nastavnici nisu znali. Učenici za koje je rečeno da su nadareni nisu se po svojoj inteligenciji razlikovali od ostalih. Na kraju školske godine učenici su ponovo testirani istim testovima.
Oni za koje su učitelji mislili da su nadareni (iako to zapravo nisu bili) pokazali su značajno veći porast u kvocijentu inteligencije i u sposobnosti čitanja. Učitelji su više očekivali od tih učenika pa su im stoga davali teže zadatke, više povratnih informacija, a i češće su ih pohvaljivali. Ostali učenici nisu toliko napredovali jer to učitelji nisu od njih niti očekivali
Svrha istraživanja bila je pokazati kako očekivanja (pozitivna ili negativna) ljudi mogu utjecati na realnost drugih ljudi. Primjerice, ako i prije upoznavanja formiramo uvjerenje da je netko dobar, uspješan, duhovit i sl., takve osobine ćemo u njemu tražiti, a zauzvrat će ih osoba u većoj mjeri i ispoljavati. Ako netko ima pozitivna očekivanja od nas, vjeruje u nas i potiče, velike su šanse da će utjecati na našu uspješnost. Ili, s druge strane, ako nam netko dovoljno puta ponovi da u nečemu nećemo uspjeti ili nešto naše nije dovoljno dobro, to lako može postati naša realnost. Kao u slučaju djevojčice iz priče.
Naravno, neki ljudi će uspjeti unatoč/zahvaljujući ponavljanjima drugih da u nečemu neće uspjeti no mudro je osluškivati koja svjesna ili nesvjesna očekivanja pokušavamo ispuniti, tuđa i naša osobna te odakle ona potječu.
Samoispunjujuće proročanstvo je “proročanstvo“ koje se ispunjava zahvaljujući našim početnim predviđanjima i očekivanjima koja čine da mislimo, osjećamo i ponašamo se na način na koji smo unaprijed “predvidjeli“. Mi tada ništa ne predviđamo već zapravo kreiramo naše buduće ponašanje, mišljenje, raspoloženje ili osjećaje. Kada se te misli, osjećaji i ponašanja realiziraju ona predstavljaju „dokaz naših početnih predviđanja“, čime mi dobijemo potvrdu da smo bili u pravu i ispravnost našeg gledanja na svijet, sebe ili druge ljude. Samoispunjujuće proročanstvo je zapravo iluzija, greška u mišljenju.
Pigmalionov efekt ima tako velik utjecaj na naš život te ga je bolje prepoznati tako što ćemo širiti svoju svjesnost i koristiti kao pozitivni pokretač promjene.
“Ako misliš da možeš ili ne možeš…u pravu si!” ~ H. Ford
Ivana Pavlović, TT mindfulness trener, life coach, učitelj autogenog treninga, edukantica realitetne terapije.
ivanapavlovic.com
