Vedska tradicija daje veliki naglasak na pojam reinkarnacije ili ponovnog utjelovljenja duše u materijalnom tijelu. Smatra se da duša jednostavno želi iskusiti razna tijela i razne uvjete života u materijalnom svijetu i da stoga dobija uvijek nova tijela.
Iako se na prvi pogled može činiti da je takvo seljenje iz tijela u tijelo zabavno, zapravo uopće nije jer sa sobom nosi veliku količinu patnje. Svako rođenje u bilo kojem tijelu je patnja i svaka smrt u bilo kojem tijelu je patnja. Život između rođenja i smrti je uglavnom patnja. Zašto je toliko patnje?
Zato što je sama suština materijalnog svijeta prolaznost i nestalnost. Jednostavno ono što je nastalo nije vječno nego se kad tad mora završiti. Dakle, u suštini, isto je da li smo u tijelu mušice koja živi svega nekoliko dana, ili u tijelu kornjače koja živi nekoliko stotina godina. Sve vrste materijalnih tijela, a ima ih po Vedama 8.400.000 vrsta, su izvor patnje, samo što se u nekima čini da nije tako, a u nekima je to očigledno.
Pošto duša nije sačinjena od materijalne energije nego od duhovne energije, ona ulaskom u bilo koje fizičko tijelo osjeća patnju. Sve dok se ne oslobodi od materije i kruga rađanja i umiranja, duša ispašta i traži razne odgovore na pitanja o smislu života. Zanimljivo je reći da duša može izgraditi i duhovno tijelo koje ne podliježe reinkarnaciji i koje je vječno po prirodi.
Netko može postaviti pitanje – A čemu sve to, rađanja koja nose sa sobom određenu količinu patnje, i sve ide u krug, od početka pa do kraja postojanja, pa ponovo? Gdje je smisao naših življenja?
Po Vedama, smisao življenja u raznim životima je osobno iskustvo duše koja bi trebala da uvidjeti da su svi životi prolazni i u patnji. Nakon toga, duša bi trebala razviti svijest o svom duhovnom tijelu koje je vječno i u kojem nema patnje. Na kraju, duša sa takvim duhovnim tijelom se vraća u duhovni svet, Brahman.
Dejan Kladarin, www.vedika.guru
Preuzeto sa: novasvest.com
