pixabay.com




Presudno pitanje za čovjeka je sljedeće: Je li povezan s nečim beskonačnim ili nije? To je vrlo bitno pitanje njegova života. Znamo li da je samo ono što je beskonačno uistinu važno možemo izbjeći usmjeravanje našega zanimanja ka beznačajnostima i svim vrstama ciljeva koji nemaju stvarnu važnost. Tako, primjerice, zahtijevamo od svijeta da nam oda priznanje za osobine koje smatramo vlastitim posjedom: za našu darovitost ili ljepotu. Što čovjek pridaje više važnosti lažnom posjedu i što je manje osjetljiv za ono što je bitno, to je manje zadovoljan sa svojim životom. Osjeća se ograničenim jer ima ograničene ciljeve, što ima za posljedicu zavist i ljubomoru. Ako shvatimo i osjetimo da smo ovdje u ovom životu, već povezani s beskonačnim, želje i stajališta se mijenjaju. U krajnjoj liniji, mi nešto vrijedimo samo zato što utjelovljujemo ono što je bitno, a ako to ne utjelovljujemo uludo smo potrošili život. U našim odnosima  s drugim ljudima također je ključno pitanje je li u tom odnosu izražen element bezgraničnosti.

Osjećaj za beskonačnost može se međutim, postići samo ako imamo u vidu ono što je najviše. Najveće ograničenje za čovjeka je njegovo “ja”, što se očituje u doživljaju: “Ja sam samo to!” Samo svijest o našoj skučenoj zatvorenosti u same sebe čini vezu s bezgraničnošću nesvjesnog. S tim uvjerenjem doživljavamo sebe istodobno ograničenima i vječnima. Spoznamo li da smo u svojoj osobnoj kombinaciji jedinstveni – ali istodobno i ograničeni – također dobivamo moć da postanemo svjesni beskonačnog!

C.G.Jung

jungpsihologija.wordpress.com