“Ne možete biti ispunjeni i zadovoljni ako u životu niste živjeli punim plućima. Živjeti punim plućima ne znači bančiti do 5 ujutro svaki dan i živjeti nehajan život u ispraznom hedonizmu kao što se misli, živjeti punim plućima znači upotrijebiti čitav svoj mentalni, emotivni, senzorički, energetski kapacitet i istraživati sebe svjesno do maksimuma. To nikako ne znači sklanjati se od života već naprotiv. Volite se i patite, ulažite i gubite!”
Sanja Tatalović je karizmatična duhovna iscjeliteljica, trenerica joge i terapeutkinja na polju osobnog razvitka. Osnivačica je Equilibriuma, centra za promicanje kvalitete življenja u kojem organizira razne seminare, predavanja, radi grupna i individualna savjetovanja, tretmane zvukom i kvantnu terapiju. Piše članke o osobnom razvoju na portalima i u lifestyle časopisima, a njezine savjete mahom traže poznate osobe, ali i ljudi koji nisu estradne zvijezde.
Premda su ljudi često sumnjičavi prema ovakvim zanimanjima, ona i najveće skeptike brzo razoruža svojom stručnošću i zanimljivim poslovnim konceptom. Za Atmu.hr je pričala kako je krenuo njezin put osobnog razvoja i pomaganja drugima, o postizanju harmoničnog života i mnogim drugim temama.
Diplomirali ste informacijske znanosti i povijest na Filozofskom fakultetu, ali životni put odveo vas je daleko od struke.
Na sreću, nikad nisam sputavala želju svog bića da se bavi i interesira za svašta i bavi svačim, da svijet sagleda s više strana i da se usudi, odavaži, izloži. To baš nije dobra pozicija jer ljudi u stvari više vole i cijene da se bavite jednom stvari, a ne da ‘svaštarite’. Budući da mene nije bilo briga što će ljudi reći, ja sam zarana istraživala te svoje interese, ali koncenzus u tim mojih traganjima i željama bi uvijek bio prisutan – istražiti sebe, istražiti počelo, podrijetlo svega, doći do nekih dubokih spoznaja i interesa i dati odgovore u kom ja to svijetu živim, zašto živim i kako da se nađem u tome, da nađem svoje mjesto i da mi tamo bude dobro.
Završila sam ekonomsku školu, filozofski fakultet, glazbenu školu, diplomirala povijest i informacijske znanosti, upisala doktorski studij, postala učiteljica yoge, iscjeliteljskih tehnika, terapije zvukom, quantec terapeut, radila sam kao urednica, profesorica povijesti i informatike, novinarka, kolumnistica, terapeutkinja, iscjeliteljica, konzultantica.
Smatram da jedan ozbiljan pristup čovjeku na tretmanima koje radim mora nužno biti interdisciplinaran. Što ste oboružaniji, obučeniji različitim, specifičnim znanjima tim je vaša slika čovjeka šira i potpunija, a tako i sposobnost dijagnosticiranja kao i pristupa svakom pojedincu. Tijekom godina rada upravo zbog sve te širine razvijete neki svoj specifičan pristup, način rada, date svemu tome jedan svoj autorski pečat koji onda potvrđujete i razvijate jer pokazuje dobre rezultate.
Susret s terapeutom mora biti svojevstan doživljaj za klijenta, mora biti inspiracija, mora biti na neki način katalizator promjena u njegovom životu. Kako ćete točku preokreta u životu ili osnaženje, ohrabrenje, motiv za život dobiti od nekoga tko je uštogljen, knjiški dosljedan, dosadan, od osobe koja nije ništa prošla pa ni pogriješila? Možete biti na vrlo zavidnoj razini zanatskog odrađivanja zadatka, ali ako ste dosadni, ako u vašem biću nema živosti i entuzijazma, iskustva, širine i doživljaja neće biti ono što bar ja podrazumijevam pod transformacijom zbog koje meni ljudi dolaze.
Kako je počela vaša priča i koji je to bio prelomni trenutak koji vas je potaknuo da krenete motivirati, pomagati drugima?
Nije bilo nekog prijelomnog trenutka. Kod nekih ljudi odluke se ne donose uslijed nekih spektakularnih, dramaturških obrata u životu nego je bitno kako izgleda opća unutrašnjost osobe. Od malena bila sam starmalo dijete, osoba koju je zanimalo više ono suptilno, doživljajno, mistično, bila sam povučeno, introvertno dijete, puno strahova i pitanja na koja nisam imala odgovore.
Imala sam poriv bježati od sebe kao dijete, od tih stanja, čuvstava, snova, strahova. Kao dijete imala sam te proširene sposobnosti percepcije i da iskustva vas obilježe zauvijek, usade vam vrlo jasnu unutarnju potrebu za istraživanjem i propitivanjem značenja, za traganjem za vječnim zašto? Zašto? Zašto? Taj dio je neutaživ u meni i dandanas, manje se bojim, ali i dalje se pitam i postavljam prava pitanja drugima bez okolišanja.
Ispitujem i tražim svoj i tuđi identitet, kroz razjašnjenja, osvješćivanje, suočavanje, prolaze kroz bolna iskustva, reminiscencije, traume, obrasce ponašanja, sjećanja, snove, fikciju i fakciju. Iscjeljivanje je za mene nešto vrlo spontano, prirodno. Sama tehnika nije presudna, presudan je doživljaj, energija, povjerenje, kao i ljubavi, uostalom, kao i u svim pravim stvarima.
Koje knjige su vam dale najdragocjjenije putokaze i znanja?
Knjige su bitne, one su i stranputice i putokkazi. Knjige gledam pomno, godinama sam bila urednica i izvršna urednica i radila sam u dvjema izdavačkim kućama. Danas nažalost svatko piše i danas nitko ne zna zašto i što čita. Postoji prava literatura, ona je slična iscjeljivanju i tretmanu jer omogućuje doživljaj, transformaciju, ostavlja ‘after taste’. Knjige su kao i ljudi mogu biti smisleni, ulickani i tehnički dotjerane, besprijekorne u literarnom smislu i najzad vrlo korisne, bogate uputama, no bez karaktera, osobnosti, posebnosti i dojma, erosa.
Pročitala sam puno knjiga koje dobronamjerno vrve uputama o životu, kao da je život usisivač ili pećnica. Ne mogu reći da i među self help literaturom nema kvalitetnih izdanja ili kvalitetnih dijelova u tim izdanjima, ali za moj odnos s knjigom bitan je doživljaj, ta iskrena potreba autora da podijeli s čitateljem tu svoju dilemu, tezu ili jednostavno da izrazi taj unutarnji diktat koji mu mora izaći iz njega.
Volim osjetiti piščevu dilemu i bol i nesigurnost, pomalo autobiografsku notu koja se stidljivo provači, izranja iz teksta. Volim dobru publicistiku, beletristiku i poeziju. Ako govorimo o autorima, u zadnje vrijeme kao kvalitetne i interesantne koje sam čitala izdvojila bih Youval Noah Harari, Zorica Tomić, Slobodan Tišma, Daniela Uzelac, poeziju domaćih i stranih pjesnika, te Yoga Vashista i Astavakra gita, spjevove kojima se gotovo svakodnevno vraćam i koje stalno čitam godinama.
Što klijenti očekuju od prvog susreta s vama i koliko je potrebno vremena da se uspostavi odnos povjerenja?
Ljudi ko ljudi, različiti su. Ima i onih koji su realni, a i onih koji očekuju instant rješenja. Recepte i jasan hodogram do cilja – jasnu gramažu, alogoritam pobjednika. 🙂 Ne čudi da su najprodavanije knjige upravo kuharice. Ljudi se žele iscijeliti i transformirati, a nisu spremni odustati od nekih svojih slabosti, ovisnosti i razmišljanja i postupaka. Htjeli bi uzeti, a nisu spremni dati. Ja to razumijem.
U strahu su da ne izgube i ono što imaju, makar to bilo štetno i ne vodilo nigdje. To je taj novi tip ljudi koji se rađa, koji ima drugačije zahtjeve prema svemu pa i prema svom osobnom rastu i sebi. Mislim da je tu u prvom redu zaslužan kapitalistički duh i mediji, ta konstantna hiperaktivnost, gdje se stalno mora događati nešto važno, spektakularno, glasno i to odmah i sad. Takve ljude samo zanima ‘radnja’, tehnika koju ću koristiti i njihova osobna po mogućnosti trenutna ‘korist’ koju će dobiti. Ako im je tretman ugodan onda je taj ‘bolji’ ili vrjedniji od onog tretmana koji je možda više zahtjevan, koji napreže emocije, sjećanja ili se sedimentira kroz nekoliko tretmana.
Neki klijenti zaboravljaju da su na energetskim tretmanima, a ne kod kozmetičarke ili frizera. Zato, moj kontakt s klijentima nužno uključuje i edukaciju, u prvom redu trebamo naučiti komunikaciju, fundamentalnu stvar za svakog čovjeka. Najbitnija je komunikacija sa sobom, da čovjek nauči prihvatiti i razumjeti sebe i svoje potrebe i stanja, a onda uspostava odnosa s drugima.
Najbitnija stvar u komunikaciji je iskrenost. Iskrenost je odraz slobode i opuštenosti, suverenosti koje bića osjeća duboko unutar sebe, a da bi se biće uistinu tako osjećalo ono mora imati svoj unutarnji integritet, mora biti načisto sa sobom, imati identitet. Ta potraga za identitetom koju svaka osoba kad-tad dotiče centralni je dio moga rada u prvoj fazi, jer je to izvorište i polazište, a isto tako i tema kojom se bavi svaka osoba cijeli svoj život. Nakon toga slijedi i druga faza, za hrabre ispitivače sebstva, što je to iznad identiteta. Pitanjem tko sam zapravo ja?
Zašto imam potrebu da spoznam tko sam, zašto bježim od te spoznaje, zašto bježim od identiteta kad ga nađem, kao ropstva, kao tamnice, zašto mi se ne sviđa, imam li pravo mijenjati svoj identitet, propitivati ga, stavljati maske na njega, igrati uloge, biti glumac i redatelj i gledatelj na vlastitim daskama života i zašto je to bitno, čemu to sve vodi? Tko je taj koji promatra promjene tih identiteta, tko je taj voajer u nama?
U drugoj fazi penjemo se na još jednu stepenicu prema apstrakciji i zapravo kroz apstraktno djelujemo na konkretno jer je ključ našeg rasta spoznaja čovjeka kao apstraktnog, multilinearnog/multidimenzionalnog bića i ta paradigma ključna je za promjenu na matrijalnoj ravni, na ta fundamentalna pitanja tražimo odgovor kroz analizu događaja i stanja u životu, kroz razmišljanja, opažanja, digresije, događaje, osjećaje, reminiscencije klijenta.
Odnos povjerenja je ključan za ovu vrstu rada. Povjerenje je tu broj 1, međusobno poštovanje i otvorenost klijenta. Nama terapeutima tu najviše pomaže ta urođena empatija i smirenost, sposobnost slušanja, strpljenje sa svakom osobom, razumijevanje, toplina. Naravno, nedvojbeno, najviše radi nas svaki put su na novom ispitu naše kompetencije i osposobljenost, a također i energetska snaga jer transferi uvijek postoje, a onda i naša sposobnost energetskog odmaka, čišćenja i regeneracije mora biti konstanta.
Teška ekonomska, društvena i politička situacija često su zaslužni za negativne misli i pesimizam. Kako je moguće ostvariti ispunjen, bogat i harmoničan život?
Moguće je stavljanjem težišta svoje pažnje i energije na unutra. Pounutrenje je ključ. Sabranost je ključ, pomnost je ključ, disciplina i kultiviranje duha, smirivanje uma, to su ključevi. Za to sve je potrebna vještina, vještini prethodi vježba. Iza vježbe su treneri koji znaju kako i kome propisati koje vježbe, da nam vježbač ne završi s ‘uklještenjem živca’, upalom mišića, da ne povraća od napora i ne odustane od treninga. (smijeh)
Teških društvenih prilika i igri će uvijek biti, također i negativnih emocija i straha od ovoga ili onoga, kontrole, manipulacije, smrti, destrukcije, zlostavljanja, marginalnosti, nebitnosti. Povijest je učiteljica života, ali naša nas povijest nije ničemu naučila zato se stalno ponavlja i sve je perfidnija i bešćutnija. Ratovi i bitke se stalno vode.
Bitno je prebaciti pažnju i brigu s događaja koji su okolo nas na njegu i osnaživanje naše unutrašnjosti. Nije vas briga ako vani grmi i sijeva i lijeva kiša, a vi ste doma u udobnom domu, pijete čaj u dekici i uživate u štimungu. Ta atmosfera, taj štimung je vibracija vaše duše koju vi trebate paziti, maziti i čuvati. To je ta ljubav prema sebi, fatalna o kojoj svi govore. Ta ljubav preduvjet je ispunjenog, bogatog i harmoničnog života.
Kako to postići, kako to trenirati i koje su sve mogućnosti tih vještina, e to su ti odgovori koji se rađaju na tretmanima, na radionicama, to su konkretni produkti, konkretni okusi ispunjenog i harmoničnog života. To je uvijek spoznaja koja je temelj svega. Ona je doživljaj. Zato je ne možete negdje pročitati, ne možete je skinuti s interneta. Možete je samo doživjeti. Osjećaj poslije treninga možete imati samo ako ste trenirali, ne i ako ste to pročitali na netu. Harmoničan život je iskustvo, doživljaj, vještina, sposobnost, talent. Znam kako doći tamo.
Nisu svi ljudi otvoreni i spremni na promjenu. Kako ih pokrenuti?
To nije potrebno i bilo bi skroz beskorisno i suludo. Kad je čovjek spreman, promjena dolazi. Kad je učenik spreman, učitelj dolazi. Što se mene tiče nije potrebno mijenjati nikoga. Čak i ako osoba želi promjenu često to i ne može, tako da nije to baš tako jednostavno. Ni djeca ne vjeruju u zlatnu ribicu, a onda ni mi u takve vrste preobražaja. Bilo bi to krajnje banalno, npr. ja želim biti operna pjevačica – i puf, odoh sutradan na nastup u Milansku scalu. Ali čemu takva spektakularna promjena koja je u suštini trivijalna. Zašto da budem operna pjevačica?
Češće od takvih promjena koje bi samo zadovoljile um i potrebu za čudom i spektaklom, ljudi trebaju snagu da prihvate i podnesu sebe i određene situacije u životu, da dobiju novu perspektivu gledanja na stvari, da se sužive i lakše podnesu određene izazove i stanja koja trenutno prolaze. Da zavole svoje okvire i da uživaju igrajući tim kartama, da im netko pomogne otkriti ljepotu i u tim stvarima.
To su zapravo te temeljne promjene koje terapija može raditi. One su vidljive nakon nekog vremena, naravno neke su i trenutne, ali to sve ovisi. O kome ovisi? najviše o klijentu, on je taj nositelj iscjeljivanja. i kad me ljudi pitaju koliki je postotak (da se opet vratimo uspjehu kroz brojke) iscjeljivanja i o čemu ona ovise, ja uvijek kažem istinu – ovise o klijentu.
Kroz tehniku ja ću napraviti sve preduvjete za promjenu, svu senzibilizaciju, osnaživanje i osvjješćivanje, ali o njemu ovisi hoće li on povuči tu ručicu i hoće li biti pouzdan skretničar. Zato ovaj rad ulazi u sferu mistike. Vi taj ishod ne znate, vi to ne možete znati, kako? Možete pretpostavljati, možete povećavati vjerojatnost, vjerovati, svjedočiti, ali ne možete znati. To je razlika između znanstvenog pristupa i mističnog iskustva iscjeljivanja.
U misticizmu je uvijek riječ o originalu, ne možete dva puta ući u istu rijeku, znanost dapače mora, ona dokazuje da ulazi neograničen broj puta u istu rijeku, s istim predvidivim rezultatom. Ljudi bi mijenjali svijet, a ne mogu tipa smršavit 4 kg ili izbaciti slatko iz prehrane… o čemu mi pričamo… Kakav si u jednoj stvari, takav si u svemu. Mijenjajući sebe stječeš kompentencije da se možeš mijenjati svijet. Svijet ne trebaju mijenjati labilni nesposobnjakovići, takvih smo se već nagledali.
Od čega čovjek treba početi kad se nađe u situaciji kad mu sve izgleda bezizlazno?
Kako bi bilo pogledati u sebe? No, što to zapravo znači? Treba promijeniti unutarnje stanje u kojem se čovjek nalazi. Iz stanja očaja ne možete graditi život pun sreće i zadovoljstva. Energija očaja bit će zapisana u svemu što se stvorili. Iz očaja i straha od usamljenosti ne možete ulaziti u novi ljubavni odnos jer ćete tijekom čitavog odnosa i dalje strahovati i biti usamljeni. Promjena stanja, promjena percepcije i relaksiranje situacije u kojoj god se nalazili ključni su za daljnji nastavak života. To također uključuje i žalovanje.
Stvari treba odbolovati, gripu preležati, smrt odžalovati, nakon ljubavne veze zalizati bolne rane, ići dalje bez repova, energetskih, emotivnih, za to je potrebno vrijeme. Trebamo si dati vremena. Vrijeme je skupo, a najskuplje se plaćaju stvari koje ostaju ‘visiti’ i koje su nerješene i nedovršene. Vrijeme je beskrajno, ali ako smo u panici i nismo ‘u stanju’, to je paraliza iz koje će se samo generirati još veće pogreške.
Zašto su ljudi češće fokusirani na negativne stvari?
U osnovi svega je sigurnost (što god ona bila za pojedinca) i način kako je sačuvati. Kad su naši predci bili u izrazito nepovoljnim okolinama i živjeli u teškim uvjetima sigurnost je bila od egzistencijalnog značaja, kako preživjeti, kako na dnevnoj bazi zaštiti sebe i svoju obitelj od smrti, pogibelji i divlje zvijeri.
Fokus na negativno, osluškivanje, oprez, napetost, strah bili su u korjenu svakog bića koje je instiktivno željelo opstati. Strah, radi i borba su u našim prastanicama, a danas kada smo tisućama godina od tih situacija naš sustav funkcionira slično. Scenografije su bitno drugačije, ali taj naš unutarnji materijal se vrlo slično ponaša.
Gdje ljudi najčešće pogriješe kada krenu primjenjivati naučeno i zašto odustaju od pozitivnog stava i kontrole vlastitih misli?
Ljudima je najteže izbiti iz glave zablude. Najveća zabluda čovjeka što misli da zna koji je put do sreće. Ljudi misle da će biti sretni ako imaju dobar položaj, prednost pred drugima, moć, ako izbjegavaju odgovornosti, nađu najbrži put do nagrade, budu zaštićeni i sigurni od negativnih osjećaja poput ljutnje, straha, boli, tjeskobe jer ljudi su u sramu i strahu od sebe, svog karaktera, svog tijela, svog bića.
To je zastrašujuće pogrešno i teško razmišljanje, teška zabluda koja dobro prolazi. Ti ljudi inače sjajno rezoniraju, imaju veliko knjiško znanje, sposobni su, imaju zavidnu logiku, brz um, dobre poslove, ugled… imaju sve što im je potrebno za kretanje po matrixu, po toj zadanoj putanji života. Čak i njihove aspiracije u skladu su s tim determinizmom. No! Negdje se budi taj plamen, plamičak. Javlja se pitanje, pitanja, ljudi se bude.. polako, progledavaju na jedno oko pa ga zatvore pa opet otvore pa se prestraše pa ih čvrsto zatvaraju. Izlaz iz kolektivnog, izlaz iz stada je težak i prati ga gubitak komfora.
Ljudi u tom traženju i metežu najčešće odugovlače i gube vrijeme. Ljudi bi uglavnom htjeli mijenjati scenografije, mijenjati druge ili operirati svoj karakter, kao što je moguće operirati nos ili grudi… To su greške, to su zablude, to je neznanje. Zašto odustaju od sebe? Zbog slabosti, nedosljednosti, utjecaja, navika, lijenosti, komfora, ega. Znaju oni da su odluke i unutarnji rast nešto dobro, ali…pojedu im vrijeme digresije, svakodnevica, prosjek, društvene mreže. Pojedu u tom praznom hodu životno vrijeme i onda moraju naći način i opravdanje u nekim drugim stavovima da te propuste zataškavaju i pred sobom i pred drugima i pred životom.
Velike tajne čuvaju na taj način same sebe. Samo rijetki nađu rijetke. Izlaz iz prosječnosti nije za svakoga, on je za hrabre, odvažne, mudre. Čovjek treba imati jednu unutarnju vatru, snažnu potrebu da bi to sve iznio i dočekao sve udarce koji će ga snaći u tim novim okolnostima. Ljepota života također ima svoju cijenu. No pogled koji imate s tog kata na koji se popnete je fenomenalan. Isplati se.
Koja je najvažnija emocija koju moramo njegovati kako bi napredovali u životu i poslu?
Suosjećanje. Bez toga nema kvalitetnog ljudskog života.
Pripremate i održavate razne radionice, od joge do zvučnih kupki, a uz to redovito pišete kolumne za više časopisa, vodite talk show i održavate predavanja. Kako sve stignete?
Nije doista teško jer radim stvari koje sam si sama zadala u tempu koji sama određujem. Ključ je u tome da ja to ništa ne moram. Nitko mi ništa ne uvjetuje, ne traži od mene i ne postavlja mi pravila. Čak ni sama sebi. To je ključ moje motivacije i rada iz punog zadovoljstva pa onda u takvim okolnostima možete napraviti puno, a ne čini vam se da ste se umorili.
Imam još puno ideja. Sve ću napraviti, samo kad ne moram… do tog stanja također čovjek treba doći i takav si životni stil dopustiti. Za neke je to preriskantno.
Koji su najtraženiji programi u vašem centru Equilibrium za promicanje kvalitete življenja?
Meni nikad nisu bitne tehnike koje ću “primijeniti” na klijentu. Meni je bitno da je klijent zadovoljan, da riješi svoj problem i da nađe, otkrije i spozna nešto novo o sebi. Svakoj terapiji prethodi razgovor i savjetovanje gdje se upoznam s problemom i željom klijenta i sukladno tome predložim što bi i kako bilo najbolje.
Radim individualno s klijentima i imam grupne radionice i treninge. Yoga, zvučne kupke i radionice su grupne, a Quantec terapija, theta healing, obiteljska medijacija, savjetovanja i privatni yoga satovi, zvučne masaže su individualni. Neki ljudi su skloniji individualnom, a neki vole grupni rad. Bitno je naći rješenje.
Što je to Quantec: dijagnostika budućnosti?
Quantec je kvantno informacijska terapija koja uzima i mijenja oštećene podatke. Ide od pretpostavke da kontrolni sustav tijela ne čine ni geni ni kemija već podaci/informacije. Iscijeliti znači popraviti iskrivljeni podatak u vašem tjelesnom polju i dovesti sustav u ravnotežu i pravilnu komunikaciju. Bolest je prema tome poremećaj podataka, otklon od normalnog nacrta koji se nalazi u vašem morfogenetskom polju. Ako možemo očitati i pristupiti tom polju i ispraviti taj podatak, vratiti ga na originalni zapis tada možete djelovati preko polja na tijelo, odnosno materiju. Možete utjecati, odnosno iscijeljivati. Naša priroda je određena poljem.
Tijelo je povezano s podacima u sebi i u polju. Tijelo traži stalnu razmjenu podataka između svih svojih stanica. Ono je stalno u komunikaciji. Naše postojanje je veliki sustav podataka. Bolest je ‘rupa’ ili ‘višak’ u sustavu podataka. Materija je sabijena, komprimirana energija, a podatci su uzorci te energije. Dok ti podatci kolaju, teku kroz naš sustav mi smo živi. Zdrava komunikacija početak je zdravog života.
Quantec terapija je nešto što nailazi na veliko oduševljenje mojih klijenata. Jednostavna je, odvija se preko polja, na daljinu, terapijom slanja informacija komprimiranih kroz kvantni kod kroz kvantno polje kod nekih klijenata svakih sat vremena (više ili manje) kroz nekoliko mjeseci.
U kojem trenutku žene najčešće odluče zatražiti pomoć? Zbog kojih problema se najčešće obraćaju?
Intriga, seks, nasilje, zlostavljanje, bolesti, ovisnosti, emotivna patnja samo su neki od glavnih razloga. Ponekad kao da sam u nekom romanu ili holivudskom filmu, a ponekad teme podsjećaju na mjesečni horoskop: ljubav, zdravlje, posao, novac. Nekad su te priče doista uzbudljive i samim protagonistima bez obzira na težinu. Gledajući sa strane netko može postaviti pitanje koliko se te biografske priče kroz diskurs samog protagonista autocenzuriraju i postavljamo ono pitanje koliko su zapravo autobiografske priče stvarne.
Mene to naravno ne zanima, ne zanima ni moje klijente, jer mi se duboko bavimo subjektivnim, doživljajnim, osjetilnim. Njima je to doista strašno i bolno i teško jer to tako osjećaju i u tom trenutku to je za njih jedina realnost. No, pitanje je postoji li samo jedna realnost ili više njih, postoji li izlaz ili se postojeće mogu editirati? To su neke pretpostavke koje nam pomažu da relaksiramo cijelu situaciju. Mogući su brojni scenariji, ovisno o klijentima.
Pišemo recenzije i radimo remakove istih doživljaja propitujući različite perspektive kroz analizu i pristup samim događajima. Friziramo i kreiramo, rekreiramo, relaksiramo, spoznajemo, objašnjavamo i prihvaćamo. Ja sam tu vrsta prevoditelja između čovjeka i njegovog doživljaja. Forenzičar ljudske psihe. Bavim se doživljajima i perspektivom i pozicijom doživljaja u ljudskim događanjima i ljudskom životu. Istražujem. Naravno sva ta energija doživljaja mora se negdje usmjeriti, po mogućnosti dobro investirati. Tu također djelujem kao konzultant.
Jesu li muškarci postali otvoreniji kad je riječ o različitim metodama osobnog razvoja?
Mislim da je to i stvar trenda. Znamo da su ukusi i potrebe ljudi većim dijelom indroktrinirani. Ljudima se kaže, preporuča se određena osoba, određena tehnika… U zadnje vrijeme više je muškaraca, dijelom zbog osvještenosti, sve snažnijeg stresa i potrebe, ali i trenda, a i dijelom što je ta naša grana kao i sve ostalo postalo nažalost roba koju također treba ispobati.
Jedan dobar dio muškaraca dolazi mi iz čiste znatiželje, što ja to radim, čime se to bavim, neki žele popričati o temama o kojima nemaju s kim pričati… pretpostavljam da je za porast muškaraca na mojim tretmanima zaslužna i tehnologija Quantec – obzirom da se radi o stroju, vrlo egzaktnim stvarima, analizi, dijagnostici, terapiji temeljenoj na znanosti muškarci se lakše odlučuju upravo na tu vrstu terapije. Posebno su sretni kad dobiju svoj pdf s podacima i analizom na 50 do 100 stranica o sebi i svom stanju. A muškarci vole egzaktno.
Drugi razlog je vjerojatno što dosta radim partnerstvo i seksualnost gdje muškarci imaju najviše problema, bar što se odnosa tiče. Problemi komunikacije, prioriteta, vrijednosti, rješavanje sukoba u odnosu, krivnja, strahovi itd., to su teme koje su zastupljene u terapiji s muškarcima. Volim rad s muškarcima jer imaju ozbiljnost, spremnost i ustrajnost u radu, tako da su krajnji rezultati odlični. Muškarci ozbiljno shvaćaju tretmane i rad na sebi, žene znaju posustati, analizirati, kolebati se, tako da je drugačiji rad s njima. Muškarci su tu u startu vrlo seriozni, kad se odluče idu do cilja ustrajno.
Kako se izliječiti od ljubavnih rana i izgraditi sebe kao potpunu i sretnu osobu?
Nikako! Klin se klinom izbija. (smijeh) Mislim da ljude više treba liječiti od tuposti, bezosjećajnosti i straha od bliskosti nego od ljubavnih rana. U današnje vrijeme mi je veći broj klijenata zbog opreznosti i straha od kontakta od onih koji imaju ljubavne patnje i rane. Ovi s ranama su manja briga i izgledaju puno zdraviji.
Svaki ljudski život priča je o ljubavi. Ljubav treba okusiti i iskusiti. Najgore je kad se ljudi boje života i sklanjaju od njega. To je kao da ste dijete na dječjem igralištu s prekrasnim toboganima, ljuljačkama, penjalicama i cvijećem, a vi se bojite da ne uprljate cipelice ili haljinicu, bojite se da ćete pasti s ljuljačke. To je ta alegorija. Nemojte biti smiješni. Usponi i padovi su dio života sretne i potpune osobe.
Ne možete biti ispunjeni i zadovoljni ako u životu niste živjeli punim plućima. Živjeti punim plućima ne znači bančiti do 5 ujutro svaki dan i živjeti nehajan život u ispraznom hedonizmu kao što se misli, živjeti punim plućima znači upotrijebiti čitav svoj mentalni, emotivni, senzorički, energetski kapacitet i istraživati sebe svjesno do maksimuma. To nikako ne znači sklanjati se od života već naprotiv. Volite se i patite, ulažite i gubite, sve je to za ljude. Ako zapne, tu su terapeuti da vam pomognu – pa moramo i mi od nečega živjeti. (smijeh)
Što biste savjetovali osobama koje žele značajno poboljšati svoj ljubavni život, što je neizostavno za uspjeh ljubavne veze?
Empatija, nježnost, nesebičnost, uravnoteženost, ljubav, privlačnost, stvari u kojima zajednički uživate, podudaranje senzibiliteta, isti simbolički jezik, prijateljstvo, sreća! No, možete sve to imati i opet biti nesretni i s takvim partnerom. Kako sad to?! Dakle, nema pravila. Vidite i sami da je puno faktora u igri. Puno je onih nesvjesnih razloga zbog kojih ulazimo u odnos koji nas po atmosferi i načinu komuniciranja podsjećaju na obiteljski život, itd, itd… To je ogromna tema, ali skrenut ću pažnju na jednu zanimljivu stvar u odnosima koju naglašavam kad radimo na partnerstvu.
Po meni je najvažnije da partneri govore istim simboličkim jezikom i da imaju sposobnost konkretnim, da ne kažem običnim, malim, svakodnevnim stvarima u životu dati poseban značaj, mistična svojstva i tako od običnog života stvoriti privatnu bajku u kojoj doista žive i ugodno se osjećaju i koju svojom kemijom tijela i stanjem uma i duha održavaju. A još kad je partner sposoban, onako organski iz sebe vidjeti u vama neko prekrasno, mitsko biće, podizati vam vrijednost i vjerovati u vas i kad vi ne vjerujete to je onda ekstra bonus.
To je to dobrovoljno stvaranje i održavanje privida u prividu, ali onako istinsko – to je ljubav. Ljubav vidi osobu mitsku, čarobnu, božanstvenu, nadnaravnu. Onda se osoba osjeća posebno i može napraviti stvari koje inače ne bi nikad napravila ili mogla napraviti. Zato kažemo da je ljubav magija. U ljubavnim odnosima mora biti magije, kemije, alkemije.
Ljubavni odnos zamire ako nema tog žara, čara, zanosa. To je kao da imate tv program i da njemu imate samo informativni program, brzo će vam dosaditi. Zato morate imati igrani film, spotove, zabavu, igre, sport, filmove za odrasle. Mora biti čarolije! Ako su oba partnera zainteresirana za investiranje u stvaranju i rukovođenju te čarolije uz pretpostavku da su kompatibilne osobe karakterima, rekla bih da je to to! Bitno je uvijek da ti ljudi imaju svojevrstan dobrovoljni koncenzus i dogovor da ta apstraktna svojstva i ta simbolika više vuče u smjeru čarolije, a manje vode u nesporazume i komplikacije. Ako uspiju to držati na duge staze – evo nam i platinstog pira.
Dogodi li vam se ikad da ‘ustanete na lijevu nogu’? Što tad kažete sebi?
Jutro je moje doba dana tako da se lako budim. Ujutro mi dobro radi mozak, uđem u neku lucidnu fazu i onda bacam različite zabavne asocijacije i zbijam šale. No, dođu trenutci sumnje, ujutro, popodne, noću… dođe mi svašta, svakakve misli, osjećaji, stanja, prividi, primisli… kao i svakome. Treba toga biti svjestan. Ne bježim ni od čega. Što mora doći, doći će. Tko mora doći doći će. Tko će ostati ostat će, u životu, u ljubavi, u krevetu… samo promatram što se događa jer znam da će sve proći… pa tako i život. U životu mi pomaže dobar humor i zabava. Bez toga ne ustajem, a ni ne liježem.
Zašto su žene ženama vukovi i kako se izdići nad ženski jalom i ljubomorom?
Za žene nije prirodno stanje rivalstva, natjecanja. Žene vole druženja, podršku, zajedništvo, stvaranje. Žena je biće kreativnosti. Danas je žene nekako obavio i preuzeo taj muški princip i to je strašno loše. Strašno je pomisliti da žene gube tu žensku dobrotu, žensku nježnost, jer je to nešto najsvetije u ženi. Ali događa se nažalost vrlo često. Kad pogledate žensku ljubomoru žene su uvijek ljubomorne i kompariraju se sa ženama koje su im slične.
Neće se dogoditi da se skupina žena iz iste firme uspoređuje s holivudskim glumicama. One će se uspoređivati između sebe. Uvijek je kompetitivnost s osoboma s kojima nalazite, prepoznajete i osjećate sličnost. Razmislite o tome. Zato treba uvijek njegovati svoju originalnost, osobenost i osobnost, biti svoja, biti drugačija, biti izvan tih ‘sličnosti’ pa ćete biti ispod radara tim energijama.
Vaša misao vodilja i kome ste najzahvalniji za sva svoja postignuća, odnosno zbog koga ste danas tu gdje jeste?
Toj sili unutar mene, toj nekoj nevinoj ljudskoj znatiželji, toj višoj inteligenciji koja se vječno pita, koja me zabavlja i s kojom mi nikad nije dosadno, s kojom nikad ne mogu biti usamljena.
Na kraju, imate li neku poruku ili savjet koje biste voljeli podijeliti s našim čitateljima?
Ništa u životu nije važno kao unutarnji mir, to je najveći luksuz koji si osoba može priuštiti. Unutarnji mir je naša najveća snaga, oslonac, sigurnost i utočište. Naći ga i zadržati, održavati, sačuvati… zato se opustite i nađite mir umu, a onda i duši.
To je neprocjenjivo, to je put iscjeljenja i sretnog življenja. Ako ne uspijevate, javite mi se, naći ćemo ga zajedno!
Razgovor vodila: Danijela-Ana Morić
