Sebični smo mi ljudi, toliko sebični.
Fali nam onog čega bismo trebali imati najviše, suosjećanja. Pogledajte nas samo koliko smo zapravo narcisoidni. Kada smo posljednji put razmišljali o nekom drugom i o tome kako se ta osoba osjeća radi djela naših?
Kada smo posljednji put zastali, zaustavili sebe, i jednostavno poslušali drugu stranu? Poslušali što ima za reći. Uzevši odmak od svega, kada smo jednostavno bili tu za drugoga? Dajući uho za slušanje, otvorenog srca. Promatrajući, uvažavajući.
Kada smo se potrudili razumjeti kako je drugoj osobi u srcu, kakva su osjećanja njezina? Isto tako razumjeti da se ona ima pravo osjećati drugačije i da je to ok. Bez imalo osuđivanja i u potpunom prihvaćanju.
Postoji li trenutak u kojem smo se pogledali u oči i shvatili sebičnost našu? Pretvaramo se. Nudimo svašta, a kada treba nismo sposobni ponuditi niti najosnovnije. Našu pažnju. Empatiju naspram drugog čovjeka i osjećanja njegovih. Sebični smo zaista.
Zapitaš li se ikada zašto je netko tužan i kakvu su mu tvoje riječi nanijele štetu?
Ili hodaš konstantno kroz život uopće ne zapažajući sebičnost svoju?
Probudi se.
Marina Knüsel, https://www.facebook.com/groups/658367227966079
