Jesu li to tvoje emocije, divlje i neobuzdane? Tajne, zabranjene ili potisnute? Je li to tvoj nedostatak hrabrosti da uzmeš uzde života u svoje ruke? Je li to ipak samo lijenost, konformizam koji je doveo do toga da ti je svejedno kako koristiš svoje vrijeme? Jesu li te razočarali ljudi,ili si ljut na sebe jer nisi ono što si trebao/mogao postati?

39

Koji god odgovor bio, rješenje se nalazi u tebi. Hoćeš li se odvažiti i napraviti korak ka naprijed, ili ćeš pustiti da ti ruke obaviju čvrsti konopi i tama, koja vuče na dno..

Bila sam svakakva, najviše izgubljena. Nisam znala prepoznati svoje strahove, tuđa očekivanja i svoje emocije. Istina je, donekle sam i uživala u tom ponoru. U neprestanom padanju i ustajanju, lutanju. Dobivala sam potreban adrenalin, voljela sam nestalnost, divljine i nemir. Nemir je taj koji me tjerao da se suočavam s neriješenim stvarima ili pitanjima u glavi. On je taj koji je govorio istražuj sebe, do krajnje i najtamnije granice, otkriti ćeš kroz boli put ka sebi, ka spoznaji. I bilo je tako, zaista.

Koliko se loših stvari želimo nagutati, na nama je. Ja sam savršeno balansirala u toj tami, nestalnosti i promjenama, svjesna da neće uvijek trajati. Svjesna da odgađam sebe. Tek kada je došla svjetlost, konačno, shvatila sam što znači biti nogama čvrsto na zemlji. Ne dopustiti da te išta ili itko uzdrma i obeshrabri.. Ne dopustiti promjenama da od tebe čine žrtvu već vlastitog heroja.

Priznajem, ponekad mi fali moja tama. Ponekad se ušulja u mene, ulije neki novi strah, napumpa krv kroz vene najjače što može, toliko da osjetim strah u nosnicama.. Toliko da budem sretna jer unatoč svjetlosti imam adrenalin..

OGLAS 78 300×600 centriran




Priznajem, nekad se s osmjehom sjetim starih dana, gdje sam bila izgubljena i nisam držala uzde života u rukama. Oni momenti gdje sam samo egzistirala na granici između jave i sna, nesvjesna prolaznosti vremena i propuštenih prilika. Ondje, u nemiru imala sam prividan mir i sigurnost.  Ali, osjećala sam život svim osjetilima, disala punim plućima kroz taj strah i neizvjesnost.

Ovdje, gdje sam sad, imam pravi mir i sebe kakvu sam htjela. Trebale su lekcije i lekcije proći, kako bih shvatila da ono što te vuče u ponor ne smiješ hraniti. Moraš se naučiti brinuti za sebe i othrvati svim ružnim lekcijama. Moraš proći sve svoje kaose, kako bi na koncu ugledao dugu. Kako bi naučio prigrliti mir i sigurnost koju sad imaš.

Put u ponor je možda posut zanimljivim lekcijama, odvažnim i pomalo pomaknutim ljudima, konstantnim strahom miješanim s adrenalinom. No, s druge strane kovanice, taj isti put posut je teškim, krvavo naučenim lekcijama. Posut je i zanimljivim, ali previše destruktivnim ljudima, strahom koji te sputava da izraziš svoje pravo ja i adrenalinom koji kada je u prevelikoj dozi, može biti smrtonosan..

Shvaćaš li, sam sebe si vukao u ponore, ponekad pomalo i ovisan o osjećaju koji si imao.. Ponekad si volio osjećati kako ti život izmiče iz ruku, tek kako bi ga najsnažnije prigrlio moment nakon poraza. Shvaćaš li, sam si kreirao svoje kaose, koje si smatrao normalnim slijedom u životu, osekom i plimom.. Shvaćaš li, nisu oni bili tu da ti služe, da ti ne bude dosadno..

Bili su tu jer si skrivao od sebe najveći strah. A taj strah je upravo strah od toga da živiš autentično, siguran u sebe i ljude s kojima stopostotno dijeliš sebe, pokažeš ranjivu stranu. Svi oni prethodni strahovi, kada nisi znao hoćeš li imati gdje ići sutra, hoće li svanuti bolji dan, nisu bili ni približno slični ovome strahu.

Dijeliti sebe, bez zadrške i traženja nečega zauzvrat, otkrivati i sebi i drugima svoje najtamnije nijanse i emocije, pokazati koliko si zapravo krhak i ranjiv, nešto je veće od tebe samoga. Nešto što te sputavalo godinama, i stalno si ponavljao iste lekcije kako bi se skrio od samoga sebe.

39

Teško je bilo priznati sebi koliko te dira to sve, koliko se bojiš postati prava verzija sebe, jer to donosi neke nove nijanse i ljude. Jer to znači izbrisati sve one prethodne verzije sebe, kako bi sebi omogućio taj željeni korak naprijed, gdje ćeš postati najbolji ti.

Vidiš li sada, nakon svega, gdje si i kada si pustio da ti život klizi niz prste, zašto si bježao od samoga sebe? Vidiš li, ključ života u tvojim je rukama..  I bez obzira koliko te toga vuklo u ponor, i dalje postoji ona opcija gdje možeš odmaknuti sve od sebe i boriti se za bolje sutra.

Usudiš li se poći tim putem? Usudiš li se priznati sebi što te vuče u ponor i uspeti se do vrha iznova?

Marija Lombarović
https://marijalombarovic.wordpress.com/
https://www.facebook.com/MareLombarovic/?modal=admin_todo_tour

27 OSHO: MOĆ LJUBAVI

OSHO: MOĆ LJUBAVI - SUŠTINA ŽIVLJENJA

Između rođenja i smrti najvažnija stvar koja se može dogoditi čovjeku jest ljubav

Zaljubljivanje je jedan od najvažnijih ljudskih događaja kroz koje prolazimo, ali o njemu nikada ne učimo u školi.

U knjizi Moć ljubavi, Osho nam pomaže da usmjerimo svoju potragu za ljubavi tako da proširimo naš pogled – pokazujući nam da ljubav ima mnogo manifestacija i ne staje sa drugom osobom. Jedna manifestacija ljubavi je meditacija, iskustvo koje mijenja život i dozvoljava cvjetanje prave ljubavi unutar pojedinca i prema drugima.

152 stranice, format: 15×23

1 KOMENTAR

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.