Problem nije u vama. Imate jako dobrih razloga za tjeskobu. Na nesreću, to što osjećate da je pogrešno vjerojatno je onkraj spoznaja psihijatara koji vas liječe, pa onda oni zaključe da problem mora biti u vašem mozgu. Oni će vas “pribrati” lijekovima i tako razbiti vašu herojsku intuitivnu pobunu protiv stroja koji lomi duh. Vjerujte svojem idealizmu, pohranjenom u vječno djetinjoj srži vašega srca, koji kaže da je puno ljepši svijet od ovoga moguć. Sve kroz što ste prošli, svaka kap očaja, bila je potrebna da vas pretvori u iscjelitelja i vodiča. Potrebe su ogromne. Vrijeme brzo stiže.
Depresija, tjeskoba i umor bitni su sastojci procesa metamorfoze koji se danas odvija na planetu, a izrazito su značajni zbog svjetla koje bacaju na tranziciju iz staroga u novi svijet. Bojimo se svjesno odabrati odlazak iz robovskog života, pa umjesto toga to odabiremo nesvjesno.
Kada naš sve veći umor ili depresija postanu ozbiljni, a mi dobijemo dijagnozu zaraze Epstein-Barrovim virusom, sindroma kroničnog umora, hipotiroidizma ili sniženog serotonina, obično osjetimo i olakšanje, i uzbunu.
Uzbuna: nešto sa mnom nije u redu. Olakšanje: sada makar znam da ne izmišljam; sad kada imam dijagnozu mogu se izliječiti i život se može vratiti u normalu. No pouzdanih lijekova za ta stanja, naravno, nema.
Pomisao na lijek započinje pitanjem: “Što je pošlo po krivu?” Ali postoji još jedan, radikalno drukčiji način sagledavanja umora i depresije koji započinje pitanjem: “Na što moje tijelo, u svojoj savršenoj mudrosti, reagira?” U kojim bi to okolnostima za osobu najmudriji izbor bio da ne bude u stanju imati energije za puno sudjelovanje u životu?
Odgovor nam je pred nosom. Kada naša duša-tijelo kroz umor ili depresiju govori “Ne” životu, prvo što se trebamo zapitati jest: “Je li život kakvog sada živim u ovome trenutku za mene ispravan život?”
Kada duša-tijelo govori “Ne” sudjelovanju u svijetu, prvo što se trebamo zapitati jest: “Zaslužuje li svijet koji mi se ovako prikazuje moje puno sudjelovanje?”
Što ako je nešto iz temelja krivo sa svijetom, sa životom i načinom življenja koji nam se nudi pa da je izbjegavanje jedina zdrava reakcija? Povlačenje, a zatim ponovno vraćanje svijetu, životu i načinu življenja koji je potpuno drukčiji od onoga kojega smo napustili?
Čini se da je neizgovoreni cilj suvremenoga života živjeti koliko god je dugo i koliko god je ugodno moguće, uz minimiziranje rizika i maksimiziranje sigurnosti.
Taj prioritet vidimo u obrazovnom sustavu, koji nas nastoji obučiti da budemo “konkurentni” tako da možemo “od nečega živjeti”. Vidimo ga i u zdravstvenom sustavu, gdje cilj produljenja života nadjačava bilo kakvo razmatranje je li možda došlo vrijeme za umiranje. Vidimo ga i u našem ekonomskom sustavu, u kojem se pretpostavlja da su svi ljudi motivirani “racionalnom sebičnošću” koju se određuje novcem, što pak povezujemo sa sigurnošću i preživljavanjem. (I jeste li ikada razmišljali o pojmu “troškovi života?”).
Od nas se očekuje da budemo praktični, a ne idealisti; od nas se očekuje da nam rad bude važniji od igre. Pitajte nekoga zašto i dalje radi posao koji mrzi i najčešće ćete čuti odgovor da je to “zbog zdravstvenog osiguranja.” Drugim riječima, ostajemo na poslovima koji nas umrtvljuju kako bismo dobili osiguranje da ćemo ostati na životu. Kada zdravstveno osiguranje biramo umjesto naše duboke težnje, onda biramo preživljavanje umjesto življenja.
No u dubini duše mi to ne želimo. Mi duboko u sebi znamo da smo na Zemlji zato da bismo osvarivali svetu svrhu, da nam je većina poslova koji se nude ispod našeg dostojanstva kao ljudskih bića. No možda se previše bojimo napustiti naše poslove, naše isplanirane živote, naše zdravstveno osiguranje, odnosno kakvu god sigurnost ili udobnost dobivamo u zamjenu za naše božanske nadarenosti. Duboko u sebi mi znamo da je ta sigurnost i udobnost zapravo robovska nadnica i čeznemo za slobodom.
Bojimo se svjesno odabrati odlazak iz robovskog života pa umjesto toga to odabiremo nesvjesno.
Stoga se duša pobuni. Više ne možemo sakupiti energiju za svakodnevne rutine. To povlačenje od takvoga života izvodimo na razne načine. Možda pozovemo Epistein-Barrov virus u naša tijela, ili mononukleozu, ili neki drugi prijenosnik kroničnoga umora.
Možda isključimo štitnjaču ili nadbubrežnu žlijezdu. Možda isključimo stvaranje serotonina u mozgu. Neki ljudi krenu drugim putem pa višak životne energije spaljuju u vatrama ovisnosti. Na koji god način to bilo, mi nekako odbijamo sudjelovati. Izmičemo se ponižavajućoj suradnji sa svijetom koji ide krivim smjerom. Odbijamo svojim božanskim nadarenostima dati doprinos veličanju takvoga svijeta.
Upravo zato ne funkcionira konvencionalni pristup rješavanju problema kako bismo se vratili normalnom životu. Možda će privremeno funkcionirati, no tijelo će pronaći neki drugi način otpora. Podignite razinu serotonina SSRI antidepresivima, a mozak će smanjiti broj receptora, misleći u svojoj mudrosti: “Hej, pa ja se ne bih trebao osjećati dobro u životu kakvog sada živim.”
Na kraju nam uvijek preostaje samoubojstvo, zajednička krajnja točka farmaceutskih režima koji nas nastoje učiniti sretnima nečime što je vrlo neprijateljsko samoj našoj svrsi i biću. Ne možete se dovijeka prisiljavati na krivi put.
Kada se pobuna duše predugo potiskuje, ona se može manifestirati i krvavom revolucijom. Znakovito je da su u svim školskim pucnjavama u posljednjem desetljeću (u SAD, op. prev.) sudjelovale osobe na antidepresivima. U svima!
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća disidente u Sovjetskom savezu često su hospitalizirali na psihijatrijskim odjelima i davali im “lijekove” slične ovima koji se danas koriste za tretiranje depresije. Obrazloženje je bilo da morate biti ludi da biste bili nesretni u utopiji socijalističkog radništva.
Kada oni koji se bave liječenjem depresije dobivaju status i prestiž od samoga sustava koji njihove pacijente čini nesretnima, malo je vjerojatno da će baš oni priznati temeljnu ispravnost pacijentova povlačenja od života. “Sistem mora biti zdrav – uostalom, on potvrđuje moj profesionalni status – zbog toga problem mora biti u tebi.”
Na nesreću, “holistički” pristupi nisu ništa drukčiji, dok god negiraju mudrost pobune tijela. Onda kada i funkcioniraju, to je obično zbog toga što se istovremeno dogodio kakav pomak. Kada se netko aktivira i potraži pomoć, ili napravi radikalni preokret u načinu razmišljanja, to funkcionira poput ritualne komunikacije nesvjesnome umu da je došlo do istinske životne promjene. Rituali imaju moć prenošenja svjesnih odluka nesvjesnome. Oni mogu biti dijelom povrata nečije osobne moći.
Postoje bezbrojne vrlo suosjećajne i senzitivne osobe koje bi same sebe opisale kao “svjesne” ili “duhovne”, a bore su se sa sindromom kroničnog umora, depresijom, slabom štitnjačom, itd. Radi se o osobama koje su došle do tranzicijske prekretnice u svojim životima na kojoj su postale fizički nesposobnima živjeti starim načinom života u starome svijetu. Do toga dolazi, zapravo, zato što je svijet kojega nam prikazuju kao normalnog i prihvatljivog sve samo ne to. Potpuno je iskrivljen.
Naš planet je planet boli. Ako vas u to treba uvjeravati, ako niste svjesni patnje, boli, smrti, razaranja prirode, morala, zdravlja, ljepote, dostojanstva i duha, ako niste svjesni svog tog razaranja u temeljima sustava u kojem živimo, onda vam zaista nemamo što reći. Obraćamo vam se samo ako vjerujete da postoji nešto duboko trulo i pogrešno u našem načinu života na ovom planetu.
Sindrom povezan s time sastoji se od raznih deficita pažnje i tjeskobnih poremećaja koji nam odražavaju nesvjesno znanje da je ovdje nešto pogrešno.
Tjeskoba, poput svih emocija, ima svoju funkciju. Zamislite da ste ostavili lonac na uključenom štednjaku i znate da ste nešto zaboravili, ali se ne možete sjetiti što. Nemate mira. Nešto vas muči, nešto je pogrešno. Podsvjesno kao da njušite dim. Opsjednuti ste: je li voda ostala otvorena? Je li stanarina plaćena?
Tjeskoba vas drži budnima i uzbunjenima, ne da vam da se opustite, stalno razmišljate, zabrinuti ste. To je dobro. To će vam spasiti život. Nakon nekog vremena shvatite – kuća gori! – a tjeskoba se pretvara u paniku i djelovanje.
Tako da ako patite od tjeskobe, možda se uopće ne radi o “poremećaju” – možda kuća stvarno gori. Tjeskoba je jednostavno emocija koja odgovara situaciji “Nešto je opasno pogrešno, a ja ne znam što.” To bi bio poremećaj jedino ukoliko stvarno ništa ne bi bilo opasno pogrešno. “Ništa nije pogrešno, samo ti” – poruka je koju nam daje bilo koja terapija kojom se nastojimo popraviti. No, je li to tako?
Problem nije u vama. Imate jako dobrih razloga za tjeskobu. Tjeskoba odvlači dio vaše pažnje s posla poliranja srebrnine u kući koja gori, sa sviranja violine na Titaniku koji tone. Na nesreću, to što osjećate da je pogrešno vjerojatno je onkraj spoznaja psihijatara koji vas liječe, pa onda oni zaključe da problem mora biti u vašem mozgu.
Na sličan način, poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) i najnoviji, poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem (ODD) poremećaji su samo ukoliko vjerujemo da je ono za što se traži naša pažnja stvarno i vrijedno naše pozornosti. Mi si nismo u stanju priznati, a da ne dovedemo u pitanje čitavo zdanje našeg školskog sustava, da za desetogodišnjeg dječaka može biti sasvim zdravo da ne sjedi šest sati mirno u školi učeći razlomke i datume iz povijesti.
Možda sadašnja generacija djece, koju neki zovu Indigo djeca, jednostavno ima nižu toleranciju za školski pristup pun konformizma, podložnosti, izvanjske motivacije, točnih i netočnih odgovora, brojčanih ocjena, pravila, zvona, informativki, razreda i razrednih imenika. No mi ih nastojimo “pribrati” stimulansima i tako razbiti njihovu herojsku intuitivnu pobunu protiv stroja koji lomi duh.
Sada netko može pitati “A što je s metafizičkim načelom da je ‘sve dobro’?” Opusti se, kažu takvi, nema ničeg pogrešnog, sve je to dio božanskoga plana. Ti to percipiraš kao pogrešno samo zato što je tvoja ljudska perspektiva ograničena. Sve je to tu samo zbog našeg razvoja. Rat daje ljudima prekrasne prilike za herojske odabire i ispunjenje loše karme. Život je prekrasan, zašto ga moraš činiti pogrešnim?
Iako je to možda s duhovne i apsolutne točke tako, i da smo najsamospoznatija osoba, mi smo s razlogom tu i moramo djelovati, tako da je za mnoge takvo razmišljanje sve je dobro samo podmićivanje savjesti. Ako je sve dobro, to je samo zato što smo to percipirali i iskusili kao strahovito pogrešno. Percepcija zla nas pokreće da ga ispravimo.
Postoji prirodan proces buđenja u kojem isprva pojurimo sudjelovati u svijetu, vjerujući u njega, nastojeći dati svoj doprinos “usponu čovječanstva”.
Naposlijetku, naiđemo na nešto što je očito pogrešno, možda kakvu veliku nepravdu ili ozbiljan zdravstveni problem ili neku tragediju u našoj blizini. Naša prva reakcija je da to smatramo izoliranim problemom, nečime što se može popraviti, uz nešto truda, unutar sustava koji je zapravo zdrav. No kada to pokušamo popraviti, otkrivamo sve dublje i dublje razine pogrešnosti.
Trulež se širi; uviđamo da nema nepravde niti užasa koji je izoliran od svega ostaloga. Shvatimo da je sve to međusobno intimno povezano u grotesknu tapiseriju koja obuhvaća svaki aspekt suvremenoga života. Shvatimo da su problemi preveliki da bi ih se popravilo. Pozvani smo da živimo na sasvim drukčiji način, počevši od naših temeljnih vrijednosti i prioriteta.
Mi svi prolazimo kroz taj proces, stalno iznova, u različnim našim životnim područjima, a svi dijelovi procesa su ispravni i nužni. Faza potpunog sudjelovanja je faza rasta u kojoj razvijamo nadarenosti koje ćemo kasnije koristiti na bitno drukčiji način. Faza pokušaja popravljanja, ustrajavanja, borbe za život koji ne funkcionira je faza dozrijevanja u kojoj razvijamo osobine strpljivosti, odlučnosti i snage.
Faza otkrivanja sveobuhvatne prirode problema obično je faza očajavanja, no to ne mora biti tako. Pristupimo li joj na ispravan način, to može biti faza odmora, smirenosti, povlačenja i pripremanja za potisak. Taj potisak je potisak rođenja. Krize se u našim životima nagomilaju i potisnu nas u novi život, novi način življenja koji nismo mogli niti zamisliti da postoji, osim što smo čuli glasine o njemu, odjeke, ili možda povremeno uhvatili krajem oka kakav njegov odraz, onda kada nam je providnost poklonila kratki uvid u njega.
Ako ste sada u tom procesu, ne morate patiti ukoliko surađujete s njim.
Prvo je vjera u sebe. Vjerujte vlastitoj potrebi za povlačenjem čak i kada vam milijuni poruka govore: “Svijet je u redu, što je s tobom? Nastavi s izvršavanjem programa.”
Imajte povjerenja u svoje duboko vjerovanje da ste ovdje na Zemlji zbog nečega veličanstvenoga, čak i kada vam je na tisuće razočarenja reklo da ste obični.
Vjerujte svojem idealizmu, pohranjenom u vječno djetinjoj srži vašega srca, koji kaže da je puno ljepši svijet od ovoga moguć. Vjerujte svojoj nestrpljivosti koja kaže da “dovoljno dobro” nije dovoljno dobro. Nemojte svoje plemenito odbijanje suradnje nazivati lijenošću niti ga liječiti kao da je bolest. Vaše herojsko tijelo samo se malo žrtvuje radi vašeg rasta.
Drugo je zemljovid. Put nije uvijek linearan, tako da se povremeno možete zateći kako opet prolazite područjem koje ste već prošli. Kada otkrijete pravi život, kada pronađete ispravan izraz svojih nadarenosti, dobit ćete nedvojbeni znak. Osjetit ćete uzbuđenje i živost. Mnogi su tim putem prošli prije vas i mnogi će vas slijediti u vremenima koja su pred nama. To je zato što se stari svijet raspada, a krize koje taj put otvaraju nakupljaju se oko nas. Uskoro će mnogi krenuti putevima koje smo mi utabali.
Svako je putovanje jedinstveno, no sva dijele tu istu temeljnu dinamiku. Kada ih prođete, kada shvatite nužnost i ispravnost svake od tih faza, bit ćete spremni postati vodičima za druge koji će ih prolaziti.
Vaše okolnosti, sve te godine vaših okolnosti, pripremile su vas za to. Pripremile su vas da olakšate prolaz onima koji će doći. Sve kroz što ste prošli, svaka kap očaja, bila je potrebna da vas pretvori u iscjelitelja i vodiča. Potrebe su ogromne. Vrijeme brzo stiže.
Autor: Charles Eisenstein
Izvor: https://hr.sott.net/article/8219-Pobuna-duse-Drugi-nacin-gledanja-na-umor-i-depresiju
