Sinkronicitet je iskustvo dvaju ili više događaja koji su naizgled uzročno nepovezani ili gdje postoji vjerojatnost da će se nekim slučajem dogoditi u isto vrijeme. Ti se događaji javljaju zajedno i na smislen način. Njega od čiste slučajnosti razlikuje pripadajući smisao za osobu kojoj se događa.
Što je sinkronicitet?
Pojam sinkroniciteta je ovom terminologijom prvi puta opisao švicarski psiholog Carl Gustav Jung 1920. godine. On je skovao ovu riječ kako bi opisao ono što je nazvao „vremenski podudarne pojave uzročnih događaja“.
Jungov se sinkronicitet ponekad opisuje kao „uzročno načelo povezanosti“, „smislena slučajnost“ i „uzročni pararelizam“.
To je načelo za koje je Jung osjetio da pruža uvjerljive dokaze njegovim konceptima arhetipova i kolektivnog nesvjesnog u onome što se opisuje kao upravljanje dinamikom koja se nalazi u pozadini cijele ljudske povijesti i iskustva – društvene, emocionalne, psihičke i duhovne.
Nakon razgovora s Albertom Einstenom i Wolfgangom Pauliem, Jung je vjerovao da postoje paralele između sinkroniciteta, aspekta teorije relativnosti i kvantne mehanike.
Jung je bio opčinjen idejom da život nije samo niz slučajnih događaja već da je to izraz dubljeg reda, kojeg su on i Pauli nazvali unus mundus. Ovaj dublji red dovodi do uviđanja da je osoba ugrađena u uredni okvir i da predstavlja njegov fokus te da je realizacija toga nešto više od samo intelektualne vježbe nego i da sadrži elemente duhovnog buđenja.
Iz vjerske perspektive, sinkronicitet dijeli slična obilježja s „intervencijom milosti“. Jung je također vjerovao da u nečijem životu sinkronicitet igra ulogu sličnu onoj koju imaju snovi s ciljem pomicanja nečijeg egocentričnog svjesnog mišljenja ka većoj cjelovitosti.
Sigmund Freud je također pokušavao shvatiti ove vrste iskustava koje je označio kao „okultno“. Ovo je iskustvo povezao s utjecajem nesvjesnih procesa riječima:
„Razlika između mene i praznovjerne osobe je u dvije stvari: prvo, ona prema van iskazuje određeni motiv koji ja tražim unutra i drugo, tumači priliku zbog nekog događaja dok ga ja pratim natrag u mislima. Ono što je skriveno od njega odgovara onome što je nesvjesno za mene“.
Sinkronicitet bi se mogao opisati kao fenomen koji proizlazi iz interakcije između unutarnje i vanjske stvarnosti. On djeluje kao ogledalo unutarnjeg procesa u umu i pojavljuje se kao vanjsko očitovanje unutarnjih preobrazbi (rođenje, smrt, zaljubljivanje – koji su često povezani zbog oslobađanja psihičke energije).
Primjeri sinkroniciteta
Sinkronicitet je možda najbolje opisati primjerima: jedan se čovjek pitao bi li trebao provesti svoju odluku da se razvede od supruge. Uključio je radio i čuo oglas kojim se nude raspoloživi stanovi. Znao je što je potrebno učiniti.
Drugi primjer, a kojeg smo vjerojatno i sami često doživjeli, jest onaj kada pomislimo na neku osobu i tada nas ta osoba nazove. Još jedan primjer bi bio onaj kada gledamo film i unutar njegove priče nađemo metaforu vlastite životne situacije. Kada ste otvoreni za sinkronizirana događanja, ona vam mogu pomoći pri pravljenju izbora u vašem životu.
Freudovski psihoanalitičar, Gibbs Williams, sugerira da impresivna priroda sinkroniciteta igra korisnu ulogu dopuštajući nam davanje povjerenja našim psihičkim iskustvima i pomaže nam dati ovlasti našim unutarnjim potrebama i željama.
On predlaže da snažno iskustvo sinkroniciteta dovodi do širenja svijesti putem uključivanja unutarnjih proizvoda i rezultira povećanjem osjećaja stvaralaštva. Također sugerira da to širenje olakšava mnoge pozitivne psihološke prijelaze među kojima je prijelaz od osjećaja utjecaja projektiranog vanjskog autoriteta do iskušavanja sebe kao svoje konačne vlasti; pasivno iskustvo do aktivnog odgovora.
Ova ekspanzija stvara povećanje fleksibilnosti, povjerenja i osjećaja osobne slobode.
Williams sugerira da fenomen sinkroniciteta teži javljanju u psihološkim situacijama u kojima pojedinac shvaća da je uhvaćen u ono što se čini kao nerješivi egzistencijalni zastoj. Primjerice, kada se nađe zarobljen između dva međusobno isključiva stava, stanja uma ili alternativnih izbora.
Kada se osoba iz takvog stanja egzistentnog mirovanja kreće prema stanju odustajanja do želje da se aktivno bori kako bi otkrio način rješavanja dileme, pokreće kreativni proces unutar sebe te se ono što se doživljavalo kao beznadno ili nepromjenjivo tada percipira kao ljudski problematično i rješivo.
Kada se psihološka situacija pretvori u „rješiv problem“, umu je omogućeno traženje rješenja korištenjem svjesnih i nesvjesnih procesa. To rezultira onime što Williams opisuje kao psihološki „smetlarov lov“ koji se odvija unutar i izvan pojedinca dok pretražuje oba svijeta u potrazi za korisnim idejama.
Kognitivni znanstvenici će se danas složiti da je jedna od definirajućih kvaliteta „nesvjesnog procesuiranja“ njegova mogućnost stvaranja nelinearnih i neracionalnih veza, odnosno veza koje se ne temelje samo na uzroku i posljedici nego mogu biti povezane sličnošću, blizinom u vremenu ili prostoru ili čak emocionalnim kvalitetama.
Nesvjesno se angažira pri kreativnom, multiperspektivnom i višerazinskom potragom za rješenjima koja pristupaju raznim informacijama kao što su ideje, osjećaji, intuicija i osjeti koji se filtriraju i ispituju korištenjem psiholoških, filozofskih, fizioloških, znanstvenih, duhovnih, umjetničkih i političkih perspektiva dostupnih pojedincu.
Williams teoretizira da se iskustva sinkroniciteta mogu stoga shvatiti kao usmjeravanje prema rješenju psihičkih problema kojih uvijek možemo biti unaprijed svjesni ali koji su nesvjesno dobro razvijeni da budu dostupni za svjesno dekodiranje i razumijevanje.
Prema tome, sinkronicitet bi se trebao tretirati kao stanje „budnih snova“ i trebalo bi se istraživati kao svojevrsni indikator koji upućuje prema rješavanju psiholoških stranputica ili kompleksa.
Sinkronicitet stoga ne bi trebalo smatrati okultnim fenomenom iako on još uvijek ostaje čudesan i tajanstven primjer trajne interakcije između svjesnog i nesvjesnog mišljenja te samoiscjeljujućeg kapaciteta ljudske psihe.
