Jedan od najvažnijih trenutaka je kada shvatimo da nitko ne dolazi! Nitko me ne dolazi spasiti, nitko ne dolazi da mi popravi život, nitko ne dolazi riješiti moje probleme. Ako nešto ne učinim, ništa neće biti bolje. Sposobnost podnošenja tjeskobe je vrlo važna za samoostvarenje! Svaka osoba doživljava stalne šokove i prijetnje svom postojanju; samoaktualizacija se događa samo pod cijenu kretanja naprijed unatoč takvim šokovima. PRVO – Zamislite mogućnost koja bi mogla unaprijediti naše samostvaranje, DRUGO – iskusitite tjeskobu koja prati mogućnost kretanja naprijed u nepredvidljivu i otvorenu budućnost, TREĆE – idite naprijed bez obzira na to. Ako mogućnosti koje otvaramo u svom životu NEMAJU konstruktivnu dozu anksioznosti, to uopće nije znak mentalnog zdravlja, već sugerira da živimo na način koji IZDAJE naš potencijal!
„Kako čovjek može spoznati sebe? Nikad razmišljanjem, već činjenjem. Pokušajte obaviti svoju dužnost i odmah ćete znati koliko vrijedite.” – Goethe
Razmišljanje i introspekcija nas mogu naučiti tko smo, drugi nas ljudi mogu naučiti što je moguće, ali samo djelovanjem možemo stvoriti život vrijedan življenja.
“Odradi posao pa se odmakni. To je jedini put do spokoja.” – Lao Tzu
Ali ovdje se većina nas bori. Otkrivamo put do bolje budućnosti, ali u odlučujućem trenutku kad se traži odvažna akcija ili naporan rad, mi izbjegavamo svoju dužnost i skrivamo se iza zida izgovora. Sutra, govorimo si, ali sutra ostaje kao danas.
Soren Kierkegaard, danski filozof iz 19. stoljeća, vidio je samo jedan izlaz iz ove nevolje. Ako želimo pobjeći od pasivnog života, stagnacije ili osrednjosti, moramo biti spremni pohađati ono što je nazvao ‘školom tjeskobe’. Jer tjeskoba je, prema Kierkegaardu, fenomen s Janusovim licem.
Ima demonsku stranu koja nam može uništiti život, ali ima i konstruktivnu stranu koja nas može voditi prema razvoju većeg ja. Koje će od ova dva lica pokazati, uvelike ovisi o tome kako pristupamo tjeskobi koju izazivaju situacije u našem životu.
Da bismo razumjeli ulogu anksioznosti u samorazvoju, moramo priznati da smo kao ljudi stavljeni u jedinstvenu situaciju. Za razliku od svih drugih stvorenja kojima vlada instinkt i nužnost, moramo se boriti sa svojom slobodom.
Možemo upotrijebiti svoju maštu za stvaranje novih mogućnosti i možemo projicirati sebe u te alternativne budućnosti kako bismo vidjeli kamo vode. Odabir među putovima mogućeg, a zatim poduzimanje koraka prema ostvarenju ovih mogućnosti ono je što vodi stvaranju samoga sebe, a prema Kierkegaardu, samostvaranje/samospoznaja je krajnja zadaća čovjeka.
“Osobita karakteristika ljudskog bića, za razliku od vegetativnog ili životinjskog, leži u rasponu ljudskih mogućnosti i svijesti o mogućnosti. Kierkegaard vidi čovjeka kao stvorenje koje neprestano privlači mogućnost, koje shvaća mogućnost, vizualizira je i stvaralačkom djelatnošću uvodi u stvarnost.”- Rollo May, Značenje tjeskobe
Problem s kojim se svi suočavamo je koji od puteva izabrati? Ako nam je cilj živjeti ispunjenim životom, onda je jedan od najsigurnijih načina da to postignemo usmjeriti naše samostvaranje oko ideala samoostvarenja. Moramo odabrati mogućnosti koje dopuštaju postupno otkrivanje naših potencijala i koje nam omogućuju da iskoristimo svoje razvijene sposobnosti na samoizražavajući i kreativan način.
Način na koji se svaka osoba samoostvaruje razlikovat će se u pojedinostima, ali postoji opća formula koja nas može odvesti u tom smjeru – neki kažu da treba slijediti svoje blaženstvo, drugi su rekli da treba pronaći strast, Kierkegaard bi rekao slijedi svoju tjeskobu.
“Mogućnost znači da mogu. U logičkom sustavu dovoljno je prikladno reći da ta mogućnost prelazi u stvarnost. U stvarnosti to nije tako lako, a posredna odrednica je neophodna. Ova posredna odrednica je tjeskoba…” – Soren Kierkegaard, Koncept straha
Svaki korak na putu samoostvarenja ima isti obrazac – zamislite mogućnost koja bi mogla unaprijediti naše samostvaranje, iskusiti tjeskobu koja prati mogućnost kretanja naprijed u nepredvidljivu i otvorenu budućnost, ali idite naprijed bez obzira na to. Ako mogućnosti koje otvaramo u svom životu nemaju posrednu odrednicu anksioznosti, to nije znak mentalnog zdravlja, već sugerira da živimo na način koji izdaje naš potencijal.
“Sposobnost podnošenja tjeskobe važna je za samoostvarenje pojedinca i za njegovo osvajanje okoline. Svaka osoba doživljava stalne šokove i prijetnje svom postojanju; doista, samoaktualizacija se događa samo pod cijenu kretanja naprijed unatoč takvim šokovima. To ukazuje na konstruktivnu uporabu anksioznosti.”- Rollo May, Značenje tjeskobe
Nažalost, većina ljudi ne koristi anksioznost na ovaj konstruktivan način. Umjesto toga, mnogi od nas čine sve što mogu kako bi pobjegli od tjeskobe. Neki od nas otići će čak toliko daleko da se zavaravaju tvrdnjom da ni ne želimo veličanstveniji život te da su udobnost i sigurnost najbolji u ovim nesigurnim vremenima.
No, ono što se u trenutku takve odluke zanemaruje je sveukupnost onoga što je odabrano – jer odbijajući prijeći na mogućnosti koje nas čine tjeskobnima, sklopili smo faustovsku pogodbu. Stječemo privremenu utjehu u izbjegavanju izazova i uklanjamo šansu za neuspjeh koja dolazi sa svakim korakom na putu samoostvarenja, ali to činimo uz veliku cijenu. Jer ti su beznačajni dobitci blijedi u usporedbi s patnjom na koju smo se postavili kad odbijemo svesrdno sudjelovanje u procesu našeg stvaranja:
“Kad osoba žrtvuje svoje pravo na samoizražavanje tj. samoostvarenje radi opstanka, ugrožava se i sam njegov opstanak, ne izvana nego iznutra. Odricanjem od prava na samoizražavanje smisao života se gubi. Ovo nije samo psihološki fenomen. Samoizražavanje je izravna i neposredna manifestacija životne snage u pojedincu. Samoizražavanje je ekvivalent životnom izražavanju i život koji nije izražen, ne živi se. To dovodi do spore smrti.” – Alexander Lowen, Glas tijela
Carl Jung ponavlja Lowenove osjećaje koji sugeriraju da oni koji odbiju “pokrenuti život” moraju počiniti “djelomično samoubojstvo”. Moramo ubiti onu stranu našeg ja koja želi samospoznaju i moramo ubiti onu stranu našeg ja koja predviđa mogućnosti veličanstvenijeg života. Ovim odabirom povlačimo se sve dalje i dalje u ljušturu sve više ograničavajuće zone udobnosti i kako Lowen piše:
“Ova ljuska na kraju postaje grobnica. Situacija je uistinu tragična. Izaći iz ljuske znači riskirati smrt, ali ostati u ljusci, koja je živa smrt, prijeti i stvarnom smrću, neizbježnijom, ali sporijom.” – Alexander Lowen, Glas tijela
Što razdvaja one koji bježe iz ovog tragičnog stanja, od onih koji ostaju zarobljeni u njemu do svog umirućeg daha? Nekoliko se čimbenika čini posebno važnima.
Prvo, moramo prihvatiti da se djela mogu poduzeti u svjetlu tjeskobe i da postoji bezbroj primjera ljudi koji to rade dosljedno. Vjerovanje da se moramo riješiti tjeskobe prije nego što djelujemo samo rađa slabost, stalno odgađanje i potencijalnu ovisnost o drogama ili alkoholu.
Drugi faktor koji je sastavni dio izlaženja iz naše ljuske je priznanje da je na nama da to učinimo, nitko ne može proći kroz našu tjeskobu za nas, nitko ne može realizirati naš potencijal, nitko nas ne može spasiti. Nathaniel Branden, psihoterapeut iz 20. stoljeća, sugerirao je da je jedan od najpozitivnijih prognostičkih znakova među njegovim pacijentima potpuno prihvaćanje ove činjenice:
“Jedan od najvažnijih trenutaka je kada klijent shvati da nitko ne dolazi. Nitko me ne dolazi spasiti, nitko ne dolazi da mi popravi život, nitko ne dolazi riješiti moje probleme. Ako nešto ne učinim, ništa neće biti bolje. San o spasitelju može nam ponuditi neku vrstu utjehe, ali nas ostavlja pasivnima i nemoćnima. Možda ćemo osjećati da samo ako trpimo dovoljno dugo, samo ako dovoljno očajnički žudimo, nekako će se dogoditi čudo, ali ovo je vrsta samozavaravanja koju čovjek plaća svojim životom dok se odvodi u ponor neizbrisivih mogućnosti i nepovratnih dana, mjeseci, desetljeća.” – Nathaniel Branden, Šest stupova samopoštovanja
No, postoji posljednji faktor o kojem moramo raspraviti koji bi se na kraju mogao pokazati odlučujućim u našim pokušajima bijega od pasivnog i osrednjeg postojanja – možemo li dotaknuti onu stranu našeg bića koja žudi za neredom, kaosom i uništenjem, možemo li pristupiti onome što je Carl Jung nazivao našom sjenom?
“Mračni predosjećaj govori nam da ne možemo biti cjeloviti bez ove negativne strane, da imamo tijelo koje, poput svih tijela baca sjenu i da ako poričemo ovo tijelo, prestajemo biti trodimenzionalni i postajemo ravni i nematerijalni. Ipak, ovo tijelo je zvijer s dušom zvijeri, organizam koji bespogovorno sluša instinkt. Ujediniti se s ovom sjenom znači reći ‘da’ instinktu, onoj strahovitoj dinamici koja vreba u pozadini.” – Carl Jung, Dva eseja o analitičkoj psihologiji
U trenutcima kada nam život visi o koncu i imamo izbor hoćemo li se još jednom okrenuti izbjegavanju ili krenuti naprijed, često nas mudrost ne tjera na rizik niti vaganje za i protiv, već je to nešto instinktivno. Sjenovita strana našeg bića može nas natjerati da djelujemo čak i kad nas naše razmišljanje pokušava povući nazad, a naši su instinkti ponekad mudriji od naših spoznaja.
Za životne potrebe poremećaj je potreban kako bi se rodili veći oblici samoorganizacije i uništavanje je često potrebno kako bi napravilo mjesta za novo. Reći da našoj sjenovitoj strani, našoj strani koja žudi za kaosom, možda je ono što je potrebno onima koji su previše godina živjeli oko ideala sigurnosti i udobnosti i koji su predugo bili zarobljeni u bijednom život zbog odbijanja da se poduzme smion rizik koji život zahtijeva:
“Jer vjerujte mi: tajna da se iz postojanja izvuče najveća plodnost i najveći užitak je – živjeti opasno!” – Nietzsche
Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
