Ova priča o slugama ne poentira na sluganstvu. Upravo suprotno: ova priča poentira na poniznosti. Teško je biti istinski ponizan, osobito ako si moćan; teško je biti krajnje svjestan koliko si, zapravo, moćan kad si istinski ponizan. A junaci ove priče, njih dvojica, taj su smisao u sebi osvijestili. Premda je jedan od njih bio jako, jako moćan. Zato sam ih, s vrlom poniznošću i uvrstio u ovu priču. Poslušajte, ili pročitajte, svejedno.
Kralj je imao kćer jedinicu, ljepoticu s dugim žutim kosama. Ljubomorno ju je čuvao od svačijeg pogleda kao da se ljepota pogledima može rastopiti. Ali, došlo je vrijeme da ju je morao dati ne samo tuđim pogledima nego i tuđim rukama jer sazrelo je vrijeme za njenu udaju. „Ne ćete je dobiti bez prolivene krvi!“, jauknuo je kralj i ne sluteći koliko će taj njegov patetični uzvik biti u skladu sa željama njene kćeri, ljepotice, jer, gorda i tašta, zaljubljena u samu sebe, kakva je već bila, poželjela je da se njeni ljubavni kandidati viteški okušaju na jednom konjaničkom turniru pa, čije koplje na kraju bude najspretnije i najokrutnije po protivnike, taj će i zadobiti njenu ruku. Kralj, čuvši tu njenu želju, malo je sumnjičavo zavrtio glavom jer ono o prolivenoj krvi više je metaforički izrekao, ali… ako njegova ljubimica do svog odabranika baš želi preko mrtvih i ranjenih u dvobojima doći, neka joj bude. Konačno, ipak se radi o njenoj sreći.
Ovdje bi priči mogao biti kraj jer Smrt je dobra matematičarka pa je pred noge kralju, kao njegova budućeg zeta, jednostavno mogla dovesti onoga koji je u krvavim dvobojima ostao neporažen. Ali, srce naše žutovlase ljepotice ipak je u posljednjem trenutku odbilo poslušati nalog te okrutne matematike jer joj se svidio jedan kandidat, ni osobito snažan ni posebno s kopljem spretan, ali po svojoj ljepoti izuzetan – nazovimo ga u priči Lijepi X. Stoga je u stanci jednog od dvoboja, usnom ka uhu, naložila svom sluzi da protivnicima Lijepoga X potajno malo popusti uzice kojima je sedlo privezano uz konja tako da oni u odsudnom trenutku žestokog konjskog trka ne mogu vladati ni sobom ni kopljem što će omogućiti njenom favoritu da ih bez problema savlađuje. Rečeno – učinjeno – krvlju ovjereno. I sve bi na kraju opet završilo po nalogu te okrutne matematike da ljepotici u oko nije uskočio drugi kandidat, nazovimo ga Lijepi Y, fizički dostasnažniji od Lijepog X. Hoće li potpuno zarobiti srce žutovlase, hoće li njegovo sedlo u odlučnom dvoboju… Na kraju na trkalištu jedini ostaše X i Y, oba lijepi, oba srcu mlade prirasli, tko će…
Žestoki trk konja koji su nosili odlučne vitezove je započeo. No, negdje na trećini trke, Lijepi Y je, osjetivši lagano ljuljanje svoga sedla, jednostavno zaustavio svog konja, sišao s njega i poklonio se pobjedniku. Obistinile su se njegove crne slutnje, shvatio je on uslijed čega svi protivnici Lijepog X gube dvoboje. Jest, osramotio se, no bolje i sramotna glava na ramenu no nikakva… I publika je, za trajanja tih sumnjivih dvoboja, počesto vrtjela glavom i pogledavala put lože, upirala oči u lice kralja, ali kralj je ostajao miran. A ako je njemu sve čisto…
Elem, Lijepi X je zadobio ruku Žutokose. Svadba je bila veličanstvena, kraljevska, i ovdje bismo mogli staviti drugu točku na ovu priču, ali…
Izrodili su krasnu djecu, kraljevsku, ali ponovo ali… izrodili su i međusobnu mržnju i neslaganje. Žestoku kao što je bio i žestoki trk onih konja pod čijim nogama su završavali oni neuspjeli kandidati ljubavi. I počele su svađe i optuživanja. Kralj je bio nesretan, čitavo kraljevstvo se osjećalo još gore od njega jer ono je njemu bilo bezuvjetno odano.
Kralj ih je oboje stavio pod strogi nadzor, e da u nastupu bijesne ljubomore ne bi počinili neku novu glupost i još više ga osramotili.
U kraljevskoj kuli, odvojenom krilu kraljevskog dvorca koju je kralj posebno uredio za bračni par, Žutokosa i Lijepi X više nisu, ne samo spavali u istoj prostoriji, nego niti na istom katu – on se smjestio kat ispod nje.
Jedne noći, negdje sat prije svitanja, Lijepog X-a je iz sna trgla neka čudna buka. Nešto je povremeno lupkalo o njegov prozor. Kad je došao do prozora i otvorio ga, imao je što vidjeti! Niz konop, pričvršćen za vrh kule, spuštala se Žutokosa. Jedan od čvorova na konopu malo je zapeo baš oko njegova prozora i ona, da ga oslobodi, nogama se odgurivala od prozora što je njega i probudilo. Sve je bilo jasno. Goropadna ljepotica je bježala u dosluhu s njenim ljubavnikom – Lijepim Y-om.
Nastade žestoka svađa. Ona je njega optuživala da, premda je znao za njenu turnirsku urotu, pristao je na prolijevanje nevine krvi, on joj je odgovorio da je od zajma svake smrti gore poniženje koje je njen sadašnji ljubavnik u dvoboju s njim sebi priskrbio.
— A što bi ti uradio da si bio na njegovu mjestu, mirno otišao u smrt?
— Ma, ne krivim ja njega što je strahovao za svoj život, već zbog ispoljenog kukavičluka!
— Kakva kukavičluka?
— Da je u njegovu srcu bilo istinske ljubavi za tebe onda bi jahao barem dotle dok ne shvati da njegovo sedlo uopće nije bilo olabavljeno! Jer kad sam ga ja pokušao skinuti s konja i baciti mu ga pod noge, ono je i dalje bilo čvrsto vezano! Nitko od vas nije obratio pozornost koliko mi je trebalo da to učinim jer ste svi piljili u osramoćenika.
Ona u to ne povjerova pa nadoda nove optužbe, on zanijeka postojanje njena mizerna ljubavnika u ovom njenom planu bijega jer tko bi mu dao hrabrosti za to, ona mu pokaže pisamce, on se prpošno nasmije: pa zar ne prepoznaje više X-ov rukopis i zar ne vidi od koliko komada je njen konop bijega sačinjen i zar ne shvaća da su neki čvorovi olabavljeni isto onako kako je njen sluga olabavljivao one vezice na konjima.
Potom odrješito zatvori prozor. Ona osta visjeti o konopu ali i o sumnji nije li istina ovo što on govori, pogotovo što se već razdanjuje, a Y-a nigdje s konjem za bijeg nema i ne će li mrtva tresnuti o pod ako nastavi spuštanje a neki čvor na konopu je lažno vezan.
U tom njenu strahovanju zapuha snažni vjetar i počne snažno vitlati njenim konopcem, no ovaj sve izdrža, znači X je lagao, i ona se bezbolno spusti na zemlju, ali sad je uslijedio novi šok za nju: pokraj njenih nogu nešto snažno tresne o pod i ona sa zaprepaštenjem prepozna mrtvo tijelo svoga ljubavnika, Lijepog Y-na koji je s vrha kule skočio i pred njenim nogama se ubio!
Skratimo, pak, priču. Prijetila je užasna bruka, stoga je kralj je organizirao sudski proces i na opuženičku klupu posjeo svoju kćer, njenog slugu i njenog supruga.
Svi su znali da će to biti montirani proces da se malo zagladi velika sramota, svi su znali da će sluga stradati kao što uvijek sluge stradavaju, svi su bili više no sigurni da će Žutokosa biti oslobođena (za sudbinu njena supruga nisu previše marili) no, svi su ipak pohrlili u sudnicu da barem u sebi likuju postavljanju jednog člana kraljevske obitelji na optuženičku klupu i to nikog drugog do buduće kraljevne.
Tako je i bilo. Pljuštale su optužbe po slugi; istine i laži, klevete i konstrukti, on je samo šutio. Doduše, imao je i on svog branitelja, ali njegove riječi su prazno zvučale. Buduću kraljevnu nitko krivo nije ni pogledao. Na njenu licu titrao je osvetnički smiješak – pričekajte samo dok kralj umre, bit će poskidanih glava i bez konjaničkih turnira.
Došao je čas objave presude. Sudac je, malo promuklim, no ipak svečanim glasom, započeo.
–Osuđuje se sluga…
Masa svijeta nije dalje slušala, počela je klicati. Te Živio naš dobri kralj te Smrt slugi i ostale parole. Nitko nije viknuo Živjela kraljevna, slugani i dodvorice od budućnosti vide samo onoliko koliko je i nos dugačak, a tu duljinu trenutno čvrsto kontrolira kralj.
Uzalud je sudac smirivao svjetinu željevši do kraja pročitati presudu, nitko ga nije poslušao dok u šoku nisu zastali jer na vratima sudnice se pojavio – sam kralj! Najodabraniji je bio zgađen ponašanjem svojih podanika koji po kraljevstvu pričaju jedno, a u sudnici se ponašaju posve suprotno.
Nije trebao podizati ni prsta da ih smiri, zarobio ih je teški, preteški sluganski muk. Sad je uslijedio novi šok: kralj je čvrstim glasom naložio sucu da do kraja pročita presudu, a sam je sjeo… sam je sjeo – na optuženičku klupu!!!
Sudac, okružen morem tišine, mirno je nastavio:
–Prije nego pročitam presudu, tj prije nego uputim nedostojne onamo kamo spadaju, nek’jedina dostojna osoba u ovom procesu izađe iz prostorije i tako sačuva svoje uši i svoj mir.
Na te riječi sluga polagano ustane i iziđe iz sudnice.
Sudac nastavi tamo gdje je stao:
–Osuđuje se slugansko ponašanje kraljevekćeri koja je robovala svojoj strasti za vladanjem kao što je to radio i njen suprug, pa se osuđuju: ona na izgon, on na smrt; osuđuje se slugansko ponašanje kralja koji je robovao svojem sljepilu – kazna je abdikacija. Rehabilitira se Lijepi Y jer je svojim činom dokazao da velika ljubav i veliku osobnu sramotu može pobijediti.
Tako je u neimenovanoj kraljevini poniznost pobijedila sluganstvo. Sluga Žutokose je, a što je sudac obrazložio u čitanju presude, o svakom njenomnagovoru i obećanjima bogatih nagrada ponizno obaviještavao kralja i ništa nije činio bez njegovih uputa. Takoje bilo i s onim čvornatim konopcem za bijeg. Kralj se ponizno odrekao prijestolja temeljenog na strahu i sluganstvu. Lijepi Y bi ponizno skočio s vrha kule da njegova ljubljena ni riječ nije progovorila s omraženim joj suprugom, Lijepim X-om.
No, najteže je ipak stradao narod, jer poniznijeg vladara od abdiciranog kralja teško da će pronaći.
Zato se okrenuo uzvišenom vladaru – svom srcu, kojeg je počeo učiti da se u svakoj situaciji vlada onako kako se vladao njihov obljubljeni kralj.
Najviše onda kad ih njihovo vlastito srce lupanjem počne upozoravati da je beskrajno moćno.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
