Prigovaranje je oblik predaje ljudske duše. Zamka u koju možemo upasti kada “zategnemo vesla u čamcu” i odlučimo, često nesvjesno, ostati upravo tu gdje jesmo..
Ljudi koji se žale mogu biti neki od naših najboljih prijatelja, naših najbližih radnih kolega ili članova naše obitelji… Razni neuroznanstvenici predlažu da se distanciramo od tuđih pritužbi jer bi rizik bio da dopustimo da nas pasivno zaraze njima pa gubimo učinkovitost i mentalnu bistrinu…
Ali što učiniti ako je prigovaranje dio naših najintimnijih odnosa? Treba li se doista distancirati od svakoga tko se “previše” žali? Hajdemo malo razjasniti stvari i pokušati se distancirati od pretjerano pojednostavljenih poruka…
Ljudi koji se žale ne namjeravaju se promijeniti
Ljudi koji se žale mogu biti naši prijatelji, ali i mi sami…
Prigovaranje je oblik međuljudskog odnosa. Ne postoji osoba koja se sama žali, da živimo na pustom otoku, poput onih s palmom iz crtića, bilo bi nam gotovo nemoguće žaliti se. Zašto? Pa, jer da bismo se žalili, trebamo “publiku”, trebamo nekoga tko je tu da prikupi naše pritužbe i svjedoči našem užasu. Pritužba, kako se ponekad zdravorazumski misli, ovdje se ne shvaća kao aktivni oblik protesta. Ali kao način oslanjanja na druge da daju oduška svojim problemima i frustracijama, frustrirajući se na svako predloženo rješenje.
Ako imate prijatelja koji, usprkos sebi, prihvati ovu metodu, doživjeli ste da će na svako rješenje koje mu pokušate predložiti odgovoriti s “da, ali…” i prigovaranje će se nastaviti neometano.
Čak smo i mi sami povremeno mogli postati žrtve ovog modaliteta. Možda su to bili oni vrlo mračni trenuci u kojima smo osjećali da su naši problemi toliko nerješivi da je sve što su nam govorili drugima izgledalo besmisleno, nedelikatno, neprovedivo…
Ovdje je prigovaranje oblik predaje ljudske duše. Zamka u koju možemo upasti kada “zategnemo vesla u čamcu” i odlučimo, često nesvjesno, ostati upravo tu gdje jesmo…
Ljudi koji se žale isključuju naš mozak
Ako imate bliskog prijatelja ili člana obitelji koji se stalno žali na svoje probleme, pokušajte na trenutak razmisliti o tome kako se osjećate u tim određenim trenucima.
To može biti, na primjer, uobičajeni razgovor s prijateljem kojeg sada znate napamet. Pritužbe su uvijek iste, čini se da se situacija nikad ne može promijeniti, čini se da ništa što kažete nema značajan utjecaj na ono što druga osoba misli ili osjeća. Ubrzo se počnete osjećati kao otupjeli, beskorisni, pasivni slušatelj. Da, ljudi koji se žale čine mozak slušatelja “uspavanim”, isključenim ; to potvrđuju i studije.
Dakle, ako ste se tako osjećali dok vam je prijatelj po tko zna koji put davao sebi oduška, nemojte se osjećati više krivim nego što je potrebno: vaše “rastreseno” stanje je dio igre …
Često mislimo da moramo slušati, davati savjete, pokušavati predložiti alternative u nedogled, ali to zapravo ne koristi ni nama ni našem prijatelju. Doista, time što ne želimo, riskiramo daljnje jačanje njegove pritužbe i našu mentalnu nepovezanost, smiješno ha?
Skinite svoju ulogu rješavatelja problema
Ljudi koji se žale opterećuju naš osjećaj bespomoćnosti. Ako je osoba zarobljena u zamci sterilnih pritužbi, ona nekako implicitno treba drugoga, slušatelja, da potvrdi svoj status bespomoćne žrtve događaja. Treba nekoga tko sluša, tko suosjeća i tko daje savjete i rješenja kako bi mogla reći da ne, ništa od ovoga nije održiva alternativa! I tako ta povjerenja temeljena na pritužbama potpiruju samu pritužbu. Što uraditi?
Možda bismo mogli pokušati ne učiniti ništa… Izići iz uloge savjetnika, rješavača problema, psihoterapeuta i tako dalje. Jednostavno imajte na umu da, unatoč nama, ta osoba prolazi kroz trenutak u kojem se žali na svoje probleme ne zato što želi izaći iz njih, već zato što želi ostati točno tu gdje jest.
Možda se promjena još uvijek doživljava kao prevelika prijetnja. Možda njegova životna ravnoteža počiva na istim problemima. Možda njegov život ipak mora krenuti drugim tijekom kako bi mogao pronaći sredstva za izlazak iz ove slijepe ulice.
Kakav odnos održavati s ljudima koji se žale?
Prepoznavanje sterilnosti tuđih pritužbi omogućuje poštovanje drugoga onakvog kakav jest. Nastavite ga/ju voljeti bez očekivanja promjene. To znači odbaciti ulogu spasitelja.
Ali to također znači iskreno prepoznavanje ograničenja koja ovaj modalitet postavlja međuljudskim odnosima. Ljudi koji se žale mogu to činiti na više ili manje prožimajuće načine.
S nekima će biti dovoljno izbjeći naglašavanje određene teme i uključiti ih u druge aktivnosti kako bi se dalo prostora drugim energijama i iskustvima koja mogu njegovati zdravu razmjenu u odnosu. Bit će to ljudi s kojima ćemo možda više voljeti ići u kazalište ili s kojima ćemo raditi čisto na radnom projektu. Umjesto da sjedimo za stolom i samo razgovaramo cijelu večer.
Drugi ljudi koji se žale, nažalost, čine to na prodorniji način, u svim područjima života koja ih se tiču. To uvelike smanjuje, ponekad jako, marginu za zdravu i konstruktivnu razmjenu koju možemo imati. Jer svaki problem se koristi kao izgovor za žalbu. U tim je slučajevima, nažalost, potrebno suočiti se s boli ograničenja koje načini funkcioniranja drugoga mogu postaviti intimnoj i pozitivnoj afektivnoj razmjeni.
“Obilno se žalimo, ali postajemo kukavice kada treba nešto poduzeti. Želimo da se sve promijeni, ali odbijamo promijeniti sebe.” – Paulo Coelho
ATMA/eticamente/Pripremila: Suzana Dulčić
